Večernjakova priča o podizanju staništa za tetrijebe u Gorskom kotaru privukla je doista veliku pozornost. Ova ptica postala je gotovo rijetkost na prostoru Hrvatske gdje ih je ostalo stotinjak, kao i u ostalim državama. Interes za ideju dr. sc. Ivice Križa, koji u nastambi koju je sagradio trenutačno ima 14 tetrijeba, velik je i nadilazi hrvatske granice. Šanse za oživljavanje ove vrste koja korijene vuče iz ledenog doba odjednom su porasle. Zato smo odlučili porazgovarati s prof. dr. sc. Konjevićem, izvanrednim profesorom na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, jednim od naših vodećih stručnjaka za tetrijebe.
Zbog čega je došlo gotovo do izumiranja tetrijeba na području Hrvatske i jugoistočne Europe?
Razlog nestanka ne samo tetrijeba gluhana nego i drugih šumskih koka poput lještarke ili ruševca nije jednostavan, već je riječ o više čimbenika sa sinergističkim djelovanjem. U pravilu se najčešće kao razlozi nestanka spominju gubitak staništa, prevelik broj grabežljivaca, klimatske promjene ili pak na području Velike Britanije, primjerice, i postojanje ograda za divljač. Ono što je ovdje bitno istaknuti jest da je riječ o više uzroka koji djeluju istodobno i koji nisu isti na svakom području. Tako se, na primjer, kod nas kao uzrok nestanka tetrijeba često spominje sječa šuma, a unatoč tome tetrijeba nalazimo, primjerice, na područjima oko NP-a Plitvička jezera gdje ima šumarske aktivnosti, ali ga nema u parku gdje je taj oblik uznemiravanja zacijelo znatno manji itd. U svakom slučaju, da bismo odgovorili na vaše pitanje na znanstvenoj bazi, bez nagađanja, potreban nam je ozbiljan projekt kojim bi se analiziralo stanište tetrijeba i čimbenici za koje se zna da mogu imati negativan učinak.
Što se konkretno može učiniti da se obnovi populacija ove ptice?
Obnova ugrožene populacije nije jednostavna. Primarno zbog toga što je teško ukloniti negativne utjecaje iz okoliša. Kako sam rekao u odgovoru na prethodno pitanje, prvi korak predstavlja analiza stanišnih prilika s ciljem točnog utvrđivanja razloga smanjenja brojnosti, analize stvarnog broja tetrijeba u prirodi, kao i provjera postojanja koridora koji spajaju dvije susjedne populacije. Na temelju ovih istraživanja moguće je provesti modeliranje staništa s ciljem ublažavanja ili uklanjanja negativnih čimbenika. S obzirom na pokazatelje nekih prebrojavanja i usporedbe sa stanjem prije desetak ili više godina, moguće je i da je populacija u nas danas toliko niska da se bez unosa novih jedinki neće moći sama obnoviti.
Kakva je povijest tetrijeba ovdje, jesu li doista i ovdje još od ledenog doba ili su stigli ranije, je li riječ o jednoj podvrsti ili više njih?
Da, rod Tetrao i sama vrsta Tetrao urogallus su stare ptice. Danas se ova vrsta dijeli na 12 podvrsta i dvije genetske linije (južna i borealna). Prema istraživanju Bajc i sur. (2011.) kod nas obitava podvrsta Tetrao urogallus major.
Vidimo da se u Gorskom kotaru gradi veliko stanište za tetrijebe. Je li to način da se potakne njihovo oživljavanje, što bi još trebalo učiniti?
Umjetni uzgoj i unos u prirodu je mjera koja nije rezervirana isključivo za tetrijebe. Ovo je u svakom slučaju jedan od načina kojima se pokušavaju obnoviti ugrožene populacije. Pravilan umjetni uzgoj po meni je izuzetno vrijedan čimbenik u oživljavanju neke vrste. Ovdje treba naglasiti kako je umjetni uzgoj tetrijeba izuzetno složen i još uvijek pun nepoznanica, poglavito kada je riječ o završnoj fazi ili ispuštanju. Stoga uzgojni centar u Prezidu, kao suradna ustanova Veterinarskog fakulteta, predstavlja izvrstan poligon za istraživanje i prilagodbu uzgojnih modela. Tako smo, primjerice, provodili istraživanje stresa i mogućnosti kontrole bakterijske flore bez primjene antibiotika. To su recimo, uz reprodukciju, najvažniji kamenčići u ovom mozaiku. Volijera će nam pružiti mogućnost što prirodnijeg oblika uzgoja i stjecanja ptica sa zadovoljavajuće razvijenom prsnom (letnom) muskulaturom i prikladnom duljinom crijeva kako bi mogle probaviti prirodnu hranu. Naime, tetrijeb uspijeva preživjeti zimu samo na iglicama vazdazelenog drveća, ali u zatočeništvu, gdje ima već izbor hrane, izbjegava ove iglice. To dovodi do nepripremljenosti na uvjete u slobodnoj prirodi. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da volijera predstavlja izniman korak prema očuvanju tetrijeba te pruža mogućnosti istraživanja s ciljem postizanja što prikladnijeg umjetnog uzgoja i dobivanja ptica spremnih za život u prirodi. Pored ovoga, naglašavam da je u ovom konkretnom slučaju neophodna i analiza staništa i spomenuto modeliranje. Tada se nadam da će i nadležne ustanove ovo prepoznati i omogućiti ispuštanje tetrijeba jednoga dana.
Koliko smo doznali, tetrijeb nije visoko, ako je uopće, na popisu ugroženih vrsta u Hrvatskoj. Kako je to moguće, zbog čega to još nije slučaj?
Problem u međunarodnom poimanju ugroženosti tetrijeba predstavlja činjenica da je njegov areal rasprostranjenosti još uvijek poprilično velik, a isto tako zemlje poput Rusije i Norveške, primjerice, još uvijek imaju razmjerno veliku divlju populaciju ove vrste. Iz toga razloga ponajviše tetrijeb gluhan uvršten je na listu ugroženih vrsta IUCN-a, ali vodi se samo kao LC ili least concern. Pored toga nalazi se i na popisu u EU Direktivi o pticama 79/409/EEC. Ako isključimo skandinavske i baltičke zemlje te Rusiju, problem je u ostalim državama gdje je također dijelom očuvan areal rasprostiranja tetrijeba, ali se broj ptica znatno smanjio te je na tim područjima tetrijeb izrazito ugrožen. U nas je tetrijeb zaštićen, ali smatram da samo navedenost na popisu zaštićenih vrsta nije uvijek dovoljna. Naime, čovjek je preduboko “ušao” u prirodu i u nekim slučajevima treba intervenirati. Stari pristup u kojem se čeka da priroda odradi svoje nije dovoljan jer ni priroda nije što je nekada bila.
Kakva je situacija u svijetu, je li ova ptica drugdje u ovako teškoj situaciji, na koji se način o njoj vodi briga?
Situacija je takva da je, izuzev primarno Skandinavije i Rusije, u drugim područjima tetrijeb izrazito ugrožen. Dat ću vam primjer Škotske koja je 1785. godine istrijebila tetrijeba i prvi ga put uspješno reintroducirala 1835. godine. Do 1970. broj im je narastao na 20.000, da bi 2003.-2004. godine bio procijenjen na samo oko 2000 jedinki, odnosno po najnovijem oko 1300 jedinki. Kao razlozi takvog trenda navedeni su gubitak staništa, rekreacijske aktivnosti ljudi, previše grabežljivaca poput lisica, jazavaca, kuna, vrana i slično. Danas u Škotskoj imaju nekoliko velikih projekata za oporavak i očuvanje tetrijeba i, kao što vidimo, pomaci su vrlo teški. Zato moramo biti sretni da ga još imamo i poduzeti nešto prije nego što bude prekasno.
Osim Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, bavi li se još neka institucija u državi problemom nestanka rijetkih ptica, dakle i tetrijeba?
Problemom ugroženih ptica u Hrvatskoj se bave brojne ustanove i udruge, ali konkretno tetrijebom primarno se, pored Veterinarskog fakulteta, bave Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i dijelom Hrvatske šume.
Ako se država u potpunosti uključi, koliko bi po vašem mišljenju trebalo vremena da populacija tetrijeba dođe do održive brojke i zašto?
Na to je pitanje jako teško odgovoriti. Zasigurno je to dugotrajan proces i ono što je najbitnije jest da se nešto pokrene. Od priče o ugroženosti i zaštite koja se bazira samo na ponekom praćenju i zabrani uznemiravanja tetrijeb neće imati koristi. Treba imati na umu da je tetrijeb jako dugo na popisu zaštićenih vrsta, od 1999. godine, te da se kod nas, za razliku od brojnih država, šumama gospodari za divlje životinje prikladnijim prebornim tipom, broj tetrijeba ne da nije ostao isti, već i dalje pada.
VIDEO Poznate osobe o tetrijebima
Predivne lude ptice, pod svaku cijenu treba sačuvati i njih i staništa.