Već čitav sat puže kroz pijesak na laktovima. Škilji usredotočen u točku ispred sebe. Vjetar mu vitla prašinu u oči, uvlači se pod kožu. Podne je, 45 stupnjeva Celzijevih. Vreli su i pijesak i zrak. Samo da mi od vlage ne otkaže kamera, pomisli, ne sad! Još samo šest-sedam metara. Na tri metra od gmaza zaustavi dah. Gušter okrene ružnu glavu. Gleda mu ravno u oči. Čovjek čeka znak: smije prići samo ako gušter vrati glavu u početni položaj. I jest! Kamera počinje zujati. Napokon! Dvije godine Robert Kakarigi čekao je taj trenutak.
Toga rujanskog podneva zagrebački zoolog u pustinji Rub Al Khali kraj Abu Dabija postao je glavni sajed el dab. Tako beduini kažu za "lovca na guštera". A znanost je dobila vrijedan dar: nitko na svijetu dotad nije iz te blizine uspio snimiti bodljorepog guštera, najvećeg na arapskom poluotoku, dugog 65 centimetara.
Čizme protiv zmija
Ti će se kadrovi vidjeti u njegovu dokumentarcu "Zemlja pustinjskog sokola", koji ćemo gledati na HTV-u u veljači 2002. godine. Zbog toga je dokumentarca Kakarigi u protekle dvije godine šest puta odlazio u Ujedinjene Arapske Emirate. Po mjesec-dva živio bi u barakama na pustinjskom otoku. Pustinjski krov nad glavom i hranu znanstveniku pustolovu, koji priprema doktorat na Sorboni, osiguralo je tamošnje Ministarstvo zaštite i okoliša, a put do Emirata platili su mu sponzori iz Hrvatske. U dokumentarcu će se vidjeti i gazela, oriks, kit ubojica zvani orka, koraljni grebeni... Ali, guštera koji živi jedino na Arapskom poluotoku najviše je čekao!
- Toga podneva, kad sam ga snimio, čak ni beduinima nije padalo na pamet izići van - pokazuje Kakarigi snimke na kojima spokojna lica, usredotočen na objekt snimanja, puže po pijesku. Odjeven je u pamučnu dolčevitu i hlače koje ga štite od sunca. Na nogama mu čizme - zaštita od zmija.
Znao je, kaže, čekati toga guštera od jutra do mraka.
- Nikad nisam bio bijesan. Znao sam da je on kod kuće i da je bolje opremljen od mene. Nisam se dovoljno pripremio, ali sljedeći ću ga put sigurno snimiti - objašnjava strategiju čekanja.
Kakarigi je od djetinjstva život učio od životinja. S roditeljima i bratom živio je na posljednjem katu zgrade u Velikoj Gorici, a na terasi te deseterokatnice imali su golem vrt. Na toj dječjoj Noinoj arki, uz cvijeće, dom su našli i golubovi, ježevi, kornjače i zec.
- Više sam se družio s njima nego s vršnjacima - kaže.
Tumarao je prirodom i kao srednjoškolac i kao student biologije na PMF-u snimajući životinje. Zbog životinja se s PMF-a prebacio na Londonsko sveučilište, gdje je završio zoologiju. Uza studij je i radio, a svu ušteđevinu trošio je na putovanja po svjetski poznatim zaštićenim prirodnim zonama.
- Životinje su me naučile strpljenju i poštovanju svakog živog bića, svakog naroda, svake drukčije kulture. Iako sam rođen i odrastao u gradu, nisam se u njemu uspio prilagoditi. Grad je košnica, otupljuje čovjeka. Grad je potreban, u njemu nastaje znanost. Ali iz grada treba znati pobjeći u prirodu. Zamislite čovjeka iz grada koji živi u tehnomanskom društvu i beduina koji živi u pustinji, na nekom svemirskom brodu više inteligencije. Siguran sam da bi se brže na njemu snašao beduin jer je naučio živjeti s okolinom. I osluškivati je - zaključuje Kakarigi.
Životinja ne misli na poraz
Taj je dvadesetdevetogodišnjak proputovao pola svijeta, proveo je sate i sate u društvu eminentnih svjetskih znanstvenika, a iznimno cijeni životnu filozofiju ljudi koji žive u palminu lišću i piju samo devino mlijeko.
- Od beduina sam naučio da vrijeme nije bitno, da je važno ispuniti obaveze, ali je još važnije ne očajavati ako to ne bude sutra. Od njih sam naučio da se u tuđem domu ponašam skromno kao gost i da poštujem svaku biljku, životinju ili čovjeka - objašnjava Kakarigi.
Zato se nikad nije bojao divljih životinja koje je snimao. Za njega je strah pozitivna emocija koja ga drži na oprezu. I nalaže mu da nikada ne ugrožava životinje.
- Da se bojim, ne bi ih snimao. Onoga trenutka kada pomislite da nešto ne možete, tada ste već inferiorni - tumači Kakarigi. To je naučio od životinja. One ne misle na poraz kada napadaju neprijatelja.
Robert Kakarigi kaže da je sretan čovjek jer nije zaljubljen u titule ni u materiju, nego u - život. Znanost mu samo pomaže da ga lakše shvati.
Piše DIJANA PALAC