Dvojba hrvatskih vođa: je li manje zlo velikosrpstvo ili talijanski iredentizam?

Nije pretjerano ustvrditi da opasnost od gubitka hrvatskog identiteta na većem dijelu hrvatskih prostora nikad nije bila izravnija nego 1918., na samom kraju Prvoga svjetskog rata. Taj prvi globalni sukob velikih sila nije vođen na hrvatskim teritorijima, ali su oni bili važniji dio dogovaranog ratnog plijena. Ratni angažman Kraljevine Italije i Kraljevine Srbije na strani pobjedničkih sila Antante, koji je bio praćen iznimno velikim ljudskim žrtvama, trebao je nemalim dijelom biti plaćen podjelom hrvatskog etničkog prostora.

Hrvatski su se političari uoči i tijekom Prvoga svjetskog rata našli u krajnje nepovoljnom položaju, u kojem pozitivan rasplet nije bio moguć. Jedina je politička logika bila ona o biranju između većeg i manjeg zla, odnosno alternativa u kojima se raspon mogućnosti kretao između gubitka državotvornosti, simbolizirane u instituciji Sabora i autonomnoj vlasti na svim razinama, i zatiranja bilo kakvih političkih i nacionalnih prava, zasigurno praćenih i prisilnom promjenom etničke slike na prisvojenim teritorijima. Hrvatski suverenitet u barem minimalističkim nacionalnim okvirima tada nije bila realna opcija. Zato su i teze kako je hrvatska politika 1918. bila naivna, gubitnička, opterećena „srbofilstvom“ i „jugoslavenskom iluzijom“, samim tim čak i „protuhrvatska“ i „izdajnička“, odraz neshvaćanja povijesnih okolnosti, ideoloških opterećenja i naknadnog historicističkog vrednovanja negativnog iskustva u objema jugoslavenskim državama.

Pogledajte i naš razgovor s povjesničarem Željkom Krušeljem:

Video: VečernjiTV

Jedino su mjerilo političke odgovornosti potezi koji se povlače u trenucima „zgušnjavanja povijesti“, kako je to često govorio povjesničar i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kada svako rješenje ima izravne posljedice za nacionalni opstanak. U tim je trenucima jedina dilema bila pronalaženje izvjesnog kompromisa sa srbijanskim ili talijanskim imperijalizmom. Onaj se prvi dugoročnije činio manje opasnim, to više što su loša iskustva u Dvojnoj Monarhiji s vremenom jačala i na idealizmu zasnovanu jugoslavensku ideju. Iako je i ta politička odluka imala visoku cijenu, povijest je pokazala da je to u osnovi bila ispravna prosudba.

Gledajući iz tog kuta, politički lideri iz 1918., koje je ponajviše simbolizirao Ante Trumbić, imali su hrabrosti suočiti se s nepopularnim potezima, svjesni da su time barem odgodili krajnje nepovoljan rasplet hrvatskog pitanja. Zaboravlja se da radikalno suprotan stav nije imao ni njima oporbeno usmjeren Stjepan Radić, jer ni on u trenucima raspada Austro-Ugarske nije negirao neminovnost jugoslavenskog ujedinjavanja. Kritiku je usmjerio na način na koji je ono provedeno, iako je bio svjestan da u situaciji talijanske i srbijanske okupacije dijelova hrvatskih prostora nije bilo prilike za ozbiljne pregovore, još manje za inzistiranje na hrvatskim interesima.

Hrvatska u tim trenucima nije imala svoju vojnu silu, čak ni vlastima novoproglašene, kratkotrajne i diplomatski nepriznate Države Slovenaca, Hrvata i Srba lojalni upravno-policijski aparat, a Antantina je diplomacija jedinu pozornost usmjeravala na zadovoljavanje prohtjeva upravo tih država koje su i krenule u podjelu hrvatskog teritorija. Ukratko, situacija je za Hrvatsku uoči proglašenja ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca 1918. izgledala gotovo beznadno. Korijeni te tragične situacije u pogledu suvereniteta hrvatskih prostora (današnje shvaćanje hrvatskog teritorijalnog integriteta oblikuje se tek 1945.!) sezali su stoljeće i pol unazad. Povijesni izvori i literatura govore da velikosrpska ideja posezanja za hrvatskim prostorima, zasnovana na rezultatima od Beča poticanom preseljenju vlaškog pravoslavnog stanovništva na područje Vojne krajine i jurisdikcije stoljeće prije formirane Pećke patrijaršije, kao i jezične sličnosti, dobiva svoj okvir još 1783. godine.

Identifikacija srpskih zemalja pojavljuje se, naime, tada u djelu „Pismo Haralampiju“ poznatog srpskog prosvjetitelja i jezičnog reformatora Dositeja Obradovića, u kojem se i „žitelji... dalmatski, ...horvatski, ...slavonijski“ ubrajaju u „braću Srblje, kojeg god su oni zakona i vere“. Početkom 19. stoljeća Obradović je dodatno radikalizirao svoju ideju pa je cijeli štokavsko-čakavsko-kajkavski jezični krug stavio u kontekst srpske nacionalne ideje. Na to se sredinom toga stoljeća nadovezao i Vuk Stefanović Karadžić poznatom sintagmom „Srbi svi i svuda“, koja je s vremenom postajala i operativni politički program najprije autonomne srpske kneževine i kasnije Kraljevine Srbije.

Završni čin srbizacije hrvatskih zemalja oblikovao je srbijanski državnik Ilija Garašanin. Naslanjajući se na mitologizirano srednjovjekovno Dušanovo carstvo, on je u svom „Načertaniju“ iz 1844. sve to povezao s pravoslavljem i južnoslavenskim jezičnim okvirom, ostavljajući generacijama srbijanskih političara u zadatak ostvarenje teritorijalnog okvira velikosrpske ideje, i to maksimalistički shvaćene. U tu bi srpsku državu etapno, sukladno političkim i diplomatskim prilikama, najprije bile uklopljene „Bosna i Bugarska“, zatim „Crna Gora i Albanija“ pa „Bačka, Banat i Srijem“ te, naposljetku, „Hrvatska i Grčka“. Ta bi se velikosrpska tvorevina protezala od Prekomurja na zapadu pa do Crnog mora na istoku i Soluna na jugu. Iako je srbijanska vlast uoči i tijekom Prvoga svjetskog rata pokušavala relativizirati Garašaninov plan, historiografska su istraživanja pokazala da je „Načertanijem“ kao programskim dokumentom bio fasciniran srbijanski predsjednik vlade Nikola Pašić, Dvor te vojno-obavještajni krugovi Kraljevine Srbije, a posebno Dragutin Dimitrijević – Apis, vođa zavjereničke „Crne ruke“, koja je 1914. i organizirala Sarajevski atentat.

Koliko su ekspanzionistički koncepti od 1783. do 1918. bili prisutni u srbijanskom političkom i intelektualnom prostoru, ponajbolje svjedoči podatak da je u hrvatskoj historiografiji identificirano tridesetak velikosrpskih projekata, a i linija amputacije hrvatskih i ostalih južnoslavenskih zemalja, ne računajući razne epigone koji su tijekom vremena u literaturi, ali i školskim udžbenicima, oživljavali te planove. Srbija se tu, prema načelu barem minimalne etničke i vjerske prisutnosti („srpski hramovi i srpski grobovi“) na određenim teritorijima, nametala kao stožerna država Balkana i dijela Srednje Europe. Najzanimljivije je, međutim, ono što se događalo u kontekstu Prvoga svjetskog rata, jer je imalo izravnih posljedica na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tajna organizacija „Ujedinjenje ili smrt“, dakle već spomenuti „crnorukaši“, čiji planovi beogradskoj eliti nisu bili nimalo tajnoviti, još je prije Balkanskih ratova (1911.) obznanila da namjerava srušiti Austro-Ugarsku, s obzirom na to da je u „srpske zemlje“ uklopila cijelu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Srijem, Bačku i Banat, anektirati Kraljevinu Crnu Goru i uzeti Osmanskom Carstvu Sandžak s današnjim Kosovom („Stara Srbija“) i cijelu Makedoniju. Pretenzije na teritorij susjednih zemalja dale su na znanje da bi Kraljevina Srbija mogla biti generator međunarodnog sukoba širih razmjera, koji je naposljetku i prerastao u svjetski rat.

Tih su godina na vrhuncu bili i razni jugounitaristički koncepti, u kojima je gotovo cijeli prostor kasnije jugoslavenske države, osim Slovenije i dijelova jugoistočne Makedonije, tretiran kao teritorij „Srbo-Hrvata“. Posebno je to izraženo u radovima najutjecajnijega beogradskog geografa i etnologa Jovana Cvijića, u kojima su kod „Srbo-Hrvata“ ili, zacijelo ne slučajno, „Srbo-hrvata“, dominirale tipične srpske kulturološke vrijednosti i nacionalne vrline. Lingvist Aleksandar Belić i filolog Ljubomir Stojanović, srbijanski akademici, izradili su 1915. za svoje saveznike u Parizu i Londonu projekt ujedinjavanja svih južnoslavenskih naroda, osim Bugara, ali na pravoslavnoj liniji i s Rumunjima, u kojem su zapadno od Drine uočavali uglavnom „Srbe–pravoslavce“, „Srbe–katolike“ te miješane „Srbe–pravoslavce, katolike i muslimane“. Hrvati su prema njihovu tumačenju živjeli samo na širem zagrebač- kom području, u dijelovima Primorja i Istre te u okolici Zadra, Šibenika i Splita.

Što se sprema ako bi u ratu pobijedile sile Antante, moglo se zaključiti već krajem 1914., u razdoblju kad je srbijanska vojska već bila mahom potisnuta s matičnog teritorija. Tada je Nikola Pašić u ime Kraljevine Srbije uputio saveznicima zahtjev da se njegova država proširi do Slovenije i središnje Istre, obuhvaćajući sve hrvatske prostore, kao i dijelove južne Mađarske, zapadne Rumunjske i pograničnih bugarskih teritorija. Zajednički je odgovor sila Antante, iako teritorijalno izdašan, bio osjetno restriktivniji od srbijanskih apetita, zasigurno zbog činjenice da je tada već bio u pripremi tajni Londonski ugovor, kojim je trebalo zadovoljiti teritorijalne interese Italije zbog njezina okretanja leđa Centralnim silama. Srbiji su Rusi, Francuzi i Britanci obećali cijelu Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Bačku, Srijem te dijelove srednje i južne Dalmacije.

Početkom 1915. bilo je, dakle, jasno da hrvatske zemlje neće biti integrirane u jedinstven prostor niti je za te novovjekovne „ostatke ostataka“ izgledna bila državotvorna opcija, a tek se otvaralo pitanje kako će se naplatiti politički grabežljivac sa zapadne obale Jadrana. Kad je hrvatski političar Frano Supilo razotkrio cijenu ulaska Italije u rat na strani Antante, sve su iluzije o hrvatskoj suverenosti i integritetu bile srušene. Talijanima su po tom nečasnom ugovoru nuđeni Istra, dijelovi Primorja, otoci te Zadar i Šibenik s okolicom. Uzme li se u obzir da se naslućivalo i što bi sve Srbija trebala dobiti za svoje ratne napore, hrvatski su političari bili svjesni da bi preostali dijelovi bili teritorijalno manji i od prostora Banske Hrvatske prije integracije s Vojnom krajinom. Iz tog je kuta razumljivo zašto su hrvatski vojnici u austrougarskim odorama sve do sredine 1918. na Soči tako uspješno ratovali protiv talijanskih osvajača.

Ako je još od druge polovice 19. stoljeća, a pogotovo uoči Prvoga svjetskog rata, u osnovi bilo poznato kakva je politička klima u Kraljevini Srbiji i kako se tretiraju prostori na kojima obitavaju Hrvati, mahom doživljavani kao „Srbi zapadnoga vjerozakona“, zašto se glavnina hrvatskih političara, osim marginaliziranih pravaša-frankovaca, ipak opredijelila za ujedinjenje s Beogradom? Više je tome razumljivih realpolitičkih razloga. Prije svega, politička situacija u Banskoj Hrvatskoj, od koje su u austrijskom dijelu bile odvojene Dalmacija i Istra, dok su Mađari nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe prijevarom ovladali Rijekom, početkom 20. stoljeća bila je iznimno loša, gotovo besperspektivna. Pred rat je uveden i komesarijat, koji je priječio normalno funkcioniranje političkog života. Drugi važni element bila je činjenica da je Banskom Hrvatskom od 1906. vladala Hrvatsko-srpska koalicija, u kojoj je vremenom dominantnu ulogu preuzeo unitaristički i probeogradski usmjeren srpski lider Svetozar Pribićević.

Odgovor na bečku i peštansku represiju bili su, na temeljima jugoslavenske ideje, sve češći kontakti s Kraljevinom Srbijom, pojačani spoznajom da mađarska strana Dvojne Monarhije nije bila spremna na bilo kakve političke ustupke Hrvatima. Naposljetku, hrvatska je politika tada puno više strahovala od talijanskih pretenzija, poznatih još od srednjovjekovnog razdoblja kad je stvarana Mletačka Dalmacija. Suvremeni je talijanski iredentizam bio u nepomirljivom srazu s hrvatskim državnim pravom i identitetom u cijelom nizu jadranskih gradova i regija. Tu su nacionalne suprotnosti, pa i netrpeljivosti, bile otvorene, a Italija kao država nije skrivala svojatanje većeg dijela istočne jadranske obale sa zaleđem, iako je ono bilo potpuno slavensko. U psihološkom je smislu bilo jako bitno i to što je talijanska elita s otvorenim omalovažavanjem gledala na „primitivne Hrvate“. Sve se to u međuratnom razdoblju i potvrdilo u ubrzanoj talijanizaciji Istre i otoka.

Nije stoga čudno što su se među inicijatorima stvaranja emigrantskog Jugoslavenskog odbora posebno nametali dalmatinski političari. Bili su uvjereni kako su upravo Talijani, kojima su austrougarske vlasti na hrvatskim prostorima davale razne ustupke, najveći protivnici hrvatskog suvereniteta. Isti su problem imali i Slovenci, koji su u razdoblju stvaranja nove države još više inzistirali na protutalijanskim rješenjima. Obje su strane smatrale da ratom iscrpljena Srbija nije dugoročna opasnost, a i da su Hrvati i Srbi, pa i Slovenci, etnički i kulturološki vrlo bliski. Štoviše, držali su da gospodarski razvijeniji hrvatski i slovenski prostori mogu biti i razvojno središte buduće zajedničke države. U tom se kontekstu ne smije previdjeti da su se uvijek uzimali u obzir svi južnoslavenski teritoriji unutar Dvojne Monarhije. Oni su obuhvaćali osjetno veći teritorij s dvostruko više stanovnika od Kraljevine Srbije, osam nasuprot četiri milijuna, uz još veću razliku u gospodarskim potencijalima.

Dodatni argument za svrhovitost pregovaranja s Kraljevinom Srbijom bilo je u srpnju 1917. sklapanje Krfske deklaracije. Njome se Pašićeva vlada obvezala Jugoslavenskom odboru, koji je bio shvaćen kao legitimni predstavnik austrougarskog dijela „troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca“, da bi buduća zajednička država trebala biti „ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića“, zasnovana na ravnopravnosti svih naroda. Dakle, tu su vješto prikriveni velikosrpski planovi, a Trumbić i njegovi suradnici tada nisu mogli znati za spomenuto trgovanje hrvatskim i bosanskohercegovačkim teritorijem između srbijanske vlade i Antante. Indikativno je to da je Krfsku deklaraciju pozdravio i Supilo, koji je u međuvremenu zbog razočaranja u Antantino negiranje hrvatskog državotvorstva istupio iz Jugoslavenskog odbora.

Hrvatski je optimizam početkom studenoga 1918., dakle posljednjih dana rata, još porastao sklapanjem Ženevske deklaracije, utoliko više što su tu nasuprot Pašiću, osim izaslanstva Jugoslavenskog odbora, sjedili predstavnici novoformiranog Narodnog vijeća SHS, predvođeni slovenskim političarom Antonom Korošecom. Deklaracijom je bilo predviđeno da Država SHS i Kraljevina Srbija ostanu zasebni teritoriji sa zakonodavnim i upravnim funkcijama u autonomnim poslovima sve do osnivanja nove države, a da će u potonjoj o unutarnjem uređenju odlučivati Ustavotvorna skupština, izabrana na demokratski način. Činilo se da je postignut čvrst dogovor o ravnopravnom ujedinjenju i funkcioniranju buduće jugoslavenske države. Tada je velikosrpska politika, jedina koja je desetljećima imala gotovo konsenzualnu podršku srpske elite, pokazala svoje pravo lice. Izložen dodatnim pritiscima, Pašić je ubrzo povukao svoj potpis na Ženevskoj deklaraciji, tako da je odgovornost za ujedinjenje bila prenesena na izravne dogovore između srbijanske vlade i Narodnog vijeća SHS.

Problem je bio to, na što su beogradski vlastodršci i računali, da uvjeta za iole ozbiljnije pregovore zapravo i nije bilo. Talijanske su postrojbe na jugu i jugozapadu tada već počele osvajati dijelove hrvatskog teritorija, a s istočne je strane na prostor kapitulirane Austro-Ugarske ušla i srbijanska vojska. Točka na „i“ bilo je u studenome 1918. sazivanje Novosadske skupštine, koju su golemim dijelom činili srpski delegati. Tu su se predstavnici Baranje, Bačke i Banata praktički izdvojili iz Države SHS i bezuvjetno priklonili Kraljevini Srbiji.

Usporedbe radi, isto su tih dana učinili i sudionici prosrpske Podgoričke skupštine. Na njoj su svrgnuli dinastiju Petrovića i Kraljevinu Crnu Goru priključili Kraljevini Srbiji. Više se ni o kakvom ravnopravnom ujedinjenju nije moglo govoriti. Nestao je i diplomatski ton Krfske i Ženevske deklaracije. U Zagrebu su u studenome 1918. pri Narodnom vijeću SHS boravila dva predstavnika Vrhovne komande srbijanske vojske, potpukovnici Dušan Simović (nakon vojnoga puča 27. ožujka 1941. postao i predsjednik jugoslavenske vlade!) i Milisav Antonijević. Uvidjevši negativno raspoloženje hrvatskih političara nakon odbacivanja Ženevske deklaracije, Simović i Antonijević su prema instrukcijama svoje vlade izravno zaprijetili amputacijom hrvatskog teritorija. Ako ne bi bila žurno usvojena odluka o proglašenju zajedničke države, Hrvatskoj bi bila oduzeta Slavonija sve do Virovitice, a i jadranska obala istočno i južno od Šibenika, a Srbiji bi, izuzev bihaćke enklave, pripala i gotovo cijela Bosna i Hercegovina. Indikativno je da se ta linija amputacije, s još dubljim ulaskom na karlovačko područje i u Primorje do Karlobaga, koristila u više velikosrpskih projekata, uključujući i one tijekom raspada avnojske Jugoslavije.

U takvoj je opasnoj i kaotičnoj situaciji Središnji odbor Narodnog vijeća na zasjedanju 24. studenoga 1918., u hrvatskoj povijesti ponajprije zapamćenom po Radićevoj metaforičnoj tvrdnji o „guskama u magli“, donio odluku o brzom ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom i praktički već ukinutom Kraljevinom Crnom Gorom. Tri dana poslije delegacija Vijeća otišla je u Beograd, gdje je 1. prosinca 1918. proglašeno stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, predvođene regentom Aleksandrom I. Karađorđevićem.

Hrvatska je time izgubila svoj suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, čak i razne elemente lokalne samouprave. Povratila je to tek dva desetljeća poslije u Banovini Hrvatskoj, no temelji današnje državotvornosti stvoreni su tek u drugoj Jugoslaviji. Hrvatska teritorijalna drama nije okončana iznuđenim ujedinjenjem, jer je Kraljevina SHS 1920. pod pritiskom Francuske i Velike Britanije prihvatila Rappalski ugovor. Trumbić je kao ministar vanjskih poslova morao potpisati to poniženje kojim su Istra, dio Primorja i otoka pripali Italiji, što je nakon okupacije zadesilo i Rijeku. I to je, međutim, bila bolja opcija od realizacije tajnog Londonskog ugovora.

Nova je jugoslavenska država u trenutku nastajanja nosila i klicu vlastite propasti. Najzanimljivije je ipak to da su velikosrpski ideolozi, ponajprije Dobrica Ćosić, tijekom sloma komunističke Jugoslavije, a pogotovo poslije, često lamentirali nad navodnim pogrešnim procjenama Pašića i kralja Aleksandra. Optuživali su ih da su zbog garašaninovskih vizija i opsjednutošću veličinom buduće države odustali od amputacije znatnih dijelova hrvatskih teritorija. Time im je bilo onemogućeno proglašenje i ubrzano „etničko čišćenje“ prostora Velike Srbije. Zbog te je megalomanije Hrvatska naposljetku ipak izborila vlastitu državu, što je 1918. bilo nemoguće ostvariti.

>>Cjeloviti tekst o nastanku Kraljevine SHS možete pročitati u Večernjakovu magazinu koji na 132 stranice donosi niz zanimljivih članaka o Hrvatima u Velikom ratu. Potražite ga na kioscima!