Ako se nešto može priznati ovome koronavremenu i svim nevoljama koje su s njime došle, onda bi se to, gledano očima duhovnosti, moglo nazvati velikom duhovnom obnovom. Baš velikom. Koja je na neobičan način u ovogodišnjoj korizmi zahvatila jednakom snagom i one koji su u korizmu ušli pripremljenih obrazaca odricanja kroz post i pokoru te djela milosrđa, kao i one koji dolazak korizme nisu ni primijetili.
Koronavirus, ma otkud došao, kako i gdje nastao, polučio je efekte na koje sigurno nije računao. Mogao je računati da će razboljeti ljude, da će proširiti strah diljem svijeta, posijati paniku, zatrpati bolnice, neke čak i ubiti, ali u tome svome zastrašujućem pohodu zacijelo nije računao da će pokrenuti erupciju duha. I to na posve paradoksalan način – zatvarajući vjernicima vrata crkava u iščekivanju Uskrsa.
Bog se, kada naumi činiti velike zaokrete u povijesti, često služi upravo paradoksom kako bi promijenio čovjeka, njegove navike i zadanosti, rutine i običaje. Ne moramo posezati za biblijskim primjerima jer su nam dovoljni ovi trenutačni oko nas. Kako su nam se rutine skršile pred naletom nevidljivog virusa! Gledajući kako se crkve zatvaraju od Italije i Slovenije, preko Austrije i Njemačke mnogi su taj potez biskupa i u Hrvatskoj doživjeli kao snažan udarac vlastitim pobožnim rutinama, padajući u napast optužbi ne samo crkvenih pastira nego i samoga Boga, koji ih je doveo u nove okolnosti. Kad se rutine lome i mijenjaju, onda je to jako bolno.
VIDEO: Trenutak potresa uhvaćen kamerom u crkvi u Remetama
No mnogi su vrlo brzo demantirani potresom koji je neke zagrebačke crkve zatrpao ciglama sa stropova i prava je sreća da je zabrana služenja misa s vjernicima dva dana prije stupila na snagu, jer bi bilo na stotine poginulih i ozlijeđenih. Paradoks na paradoks, ali očigledno za sve. Lomljenje rutina bilo je još bolnije u primjeru svih onih Zagrepčana kojima su domovi oštećeni da su iz njih morali iseliti u bolnoj spoznaji da fizička sigurnost tako malo znači, a nastavilo se kroz permanentni strah danima kasnije u svakom od podrhtavanju tla i strepnju da bi se mogao dogoditi još jači i kobniji udar. Vidljivo su stradale i crkve.
Najsimboličnije u odlamanju vrha tornja sa Zagrebačke katedrale, koji se u ambis strovalio sa 108 metara, uništivši dom i urede zagrebačkog nadbiskupa i biskupa, koji su privremeno postali izbjeglice. Istodobno, vratio se val hladnoće pa su se i ležerni šetači iz samoizolacije za prošlih toplih dana povukli u svoje kuće, jer što nisu mogli postići razumni i dobronamjerni apeli Kriznog stožera, postigla je jedna obična hladnoća. S druge strane, rutine su se promijenile i svećenicima koji su, ostavši bez vjernika na misama, uključili kamere i sada društvene mreže, podcasti na YouTubeu i katolički mediji emitiraju više izravnih prijenosa nego ikad dosad.
Gdje god klikneš, iskoči misa ili klanjanje! I na tisuće i tisuće online prikopčanih vjernika, koji su možda u vlastitu župu odlazili samo za Uskrs i Božić, a sada to svakodnevno čine na svome mobitelu, laptopu ili televizoru. Molitve i blagoslovi zatrpavaju WhatsApp i Viber, a upravo dok se ispisuju ovi reci, papa Franjo izmolio je Očenaš u podne, sa svim kršćanima svijeta, kao zaziv Bogu za zaustavljanje pandemije. Virus je, dakle, dobio i ekumensku dimenziju. Na nju je, zacijelo, najmanje računao.
Video: Potres oštetio katedralu
Sve to govori da su ovo milosna vremena i da će ovogodišnja korizma, koja je iskočila iz tračnica svih naših rutina, duboko zahvatiti one dijelove naših svjetova, koje smo držali uobičajenima i naravnima, računajući da nam pripada sve što nas okružuje i da su naša prava i navike uvijek na prvome mjestu. Radilo se o duhovnosti ili nečemu drugome, svejedno.
Zato vrijeme nakon ovoga globalnog koronapartyja već sada valja iščekivati s velikom nadom i optimizmom, jer će sada posijano sjeme, koliko god to nekome paradoksalno i neobično izgledalo, donijeti goleme plodove. Koji se već i sada, usprkos krizi, mogu vidjeti u novim odnosima koji se počinju izgrađivati. Na razvalinama starih rutina, koje su, očito, iz Božje perspektive, odavno postale suvišne i jalove.
Tko pušta ove bolesnike poput Pavičića u novine? Obiteljski zlostavljač tumači božje planove, fuj