Ekskluzivno iz knjige Ive Sanadera: Nakon Tuđmanove smrti HDZ je bio pred raspadom

Po svojoj dramatici V. opći sabor HDZ-a, koji je održan u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nešto više od četiri mjeseca poslije Tuđmanove smrti, 29. i 30. travnja 2000., možda se ne bi mogao uspoređivati s onim povijesnim I. općim saborom ili pak onim VII., na kojem sam pobijedio Ivića Pašalića i Maju Freundlich, ali nije za njima mnogo ni zaostajao. Održan je u ozračju velikih napetosti i iščekivanja.

Odjednom u oporbi

Stranka je bila u lošem stanju, prvi put od osnutka poražena je na parlamentarnim i, s Matom Granićem kao kandidatom, na predsjedničkim izborima. Odjednom se našla u oporbi u Saboru, a bez svog osnivača i karizmatskog vođe Franje Tuđmana. Razdirale su je frakcijske borbe, a nova državna vlast, na čelu sa SDP-om i premijerom Račanom te novim predsjednikom Stjepanom Mesićem, poduzimala je sve, uključujući progone, kako bi HDZ nestao s političke scene.

Situaciji nije pomoglo ni to što su je napuštali neki dotad istaknuti članovi, poput Mate Granića, Vesne Škare-Ožbolt, Davora Šterna, Andrije Kojakovića. Prema nekim istraživanjima javnog mnijenja, tih prvih mjeseci 2000. na političkoj smo burzi bili nisko pali, naš je rejting bio mizernih od 5 % do 7 %. Članstvo na terenu bilo je obeshrabreno, a vijesti iz središnjice u Zagrebu nisu davale ozbiljnijih razloga za optimizam. HDZ je u siječanjskim izborima i u cijelom razdoblju od Tuđmanove smrti pa do V. općeg sabora vodilo Predsjedništvo, te od 5. siječnja do konca travnja 2000. kao vršitelj dužnosti predsjednika Vladimir Šeks koji (uz Luku Bebića, Vlatka Pavletića, Hrvoja Hitreca i nas nekoliko drugih) ima neosporne zasluge što se stranka u tim najturbulentnijim vremenima od svojeg osnutka uspjela održati i sačuvati. Bilo je važno „doplivati“ do V. općeg sabora.

Predsjedništvo je već potkraj siječnja zadužilo mene i još nekoliko članova za izradu nove programske deklaracije koju bismo na razmatranje i usvajanje predložili Općem saboru u travnju. Prihvatio sam ponudu, povukao se nekoliko dana kući, izradio prijedlog deklaracije, pročitao je i analizirao potom s Pavletićem, pa smo je usvojili na povjerenstvu i uputili Predsjedništvu stranke.

Programsku deklaraciju Predsjedništvo je prihvatilo te uvrstilo u materijale koje su dobili svi izaslanici Općeg sabora. Kako je ključni događaj na tom saboru bio izbor Tuđmanova nasljednika, novog predsjednika, Programska deklaracija usvojena je bez većih rasprava. Izaslanici su je pročitali, a ja sam u svojim trima govorima iznio njezine ključne poruke i novitete. Stoga se može jamačno reći da je nova Programska deklaracija HDZ-a bila ujedno program novog predsjednika stranke. Inovacije su bile dvojake, s jedne strane programskog karaktera – u odnosu na politiku stranke, a s druge također ništa manje programskog karaktera i u odnosu na njezino organizacijsko-političko djelovanje. Također sam i u Deklaraciji i u drugim prigodama inzistirao na stajalištu po kojemu se prijenos ovlasti s nacionalnih na supranacionalne strukture ili institucije može ostvarivati samo na načelu supsidijarnosti. To je načelo u praksi zaživjelo već 2001. na lokalnim izborima.

Na unutarstranačkom planu bila je to najveća i najriskantnija inovacija, ali je bila prijeko potrebna, ključni iskorak prema njezinoj demokratizaciji. Dotad se o svemu, kad je bilo riječi o stranačkom životu, pa i o pitanjima u najmanjoj općini, odlučivalo u središnjici u Zagrebu. Dok sam pisao prijedlog Programske deklaracije, tog proljeća 2000., kako se ne bih bio prisjetio onih legendarnih izbora za Gradski odbor HDZ-a u Splitu sredinom 90-ih! Tada je Ivić Pašalić uime vodstva stranke bio na tom događaju te je na kraju izbornog procesa faktički oteo glasačke listiće i odnio ih u Zagreb rekavši nazočnima da mu se žuri, ili što li već, te da će ih on prekontrolirati, izbrojiti glasove i javiti im tko je izabran za predsjednika, a tko u GO HDZ-a Splita.

Pašalić nije bio siguran hoće li njegov zahtjev članstvu u Splitu da za predsjednika izaberu Petra Reića uopće biti prihvaćen pa nije htio riskirati. Odnio je glasačku kutiju u Zagreb te im uskoro u Split javio da je pobijedio upravo Reić. Poniženje koje su doživjeli članovi splitske stranačke izborne skupštine više se nikad nije smjelo ponoviti u stranci koja u svom naslovu ponosno nosi odrednicu demokratska. Bio je to poraz demokracije u stranci.

Autonomija u koaliranju

Nije mi poznato kakvo je bilo Pašalićevo obrazloženje Predsjedniku za takvo postupanje, a ni Tuđmanova neposredna reakcija, sjećam se samo da smo svi u Predsjedništvu bili zgranuti. Neprijeporno stoji činjenica da je taj događaj, i neki slični njemu, a bilo ih je, pridonio lošem imidžu stranke i njezina predsjednika u inozemstvu. Franjo Tuđman dobio je sve izbore u 90-ima a da, zapravo, uopće nije dolazio u stranačku središnjicu. Svi stranački sastanci održavali su se na Pantovčaku, u Predsjedničkim dvorima ili u Vili Weiss. Stranka nije ni zamijetila da Predsjednik ne zalazi u središnjicu. Sve je funkcioniralo, izbori su se dobivali na širokoj potpori birača Tuđmanu i našim programima, a najavljivani politički ciljevi ostvarivali su se nekad bržim, nekad sporijim tempom. Sve je, reklo bi se, išlo svojim putem. Sve do Tuđmanove smrti i gubitka parlamentarnih i predsjedničkih izbora. A onda se dogodio šok i stranka se odjednom našla pred ozbiljnom prijetnjom raspada i nestanka. Valjalo je najprije pokrenuti proces konsolidacije stranačkih redova. U konsolidacijskim naporima prvi je potez bio obilazak terena, to jest svih stranačkih ogranaka. A drugi, istodoban, vraćanje izvorne ovlasti organizacijama na terenu, kako u vezi s izborom općinskih, gradskih i županijskih vodstava tako i u vezi s predlaganjem kandidata za načelnike, gradonačelnike i župane. Takav je pristup uključivao i slobodu stranačkih organizacija da predlažu i kandidate za općinske, gradske i županijske vijećnike, odlučuju o redoslijedu na listama te da autonomno donose odluke s kim će i kada koalirati. I danas sam uvjeren da je velik politički povratak HDZ-a bio iniciran upravo velikom pobjedom na lokalnim izborima. Važnost interakcije novog predsjednika stranke s članstvom, pristašama i biračima na terenu bila je od goleme važnosti. Uspjeh je bio zajednički.