Objavljujemo analizu koju je Miroslav Tuđman 2013. poslao Josipoviću i Milanoviću

Bivši predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (u prošlom sazivu), prof. dr. Miroslav Tuđman (HDZ) u srpnju 2013. analizirao je funkcioniranje osjetljivog sustava izvještavanja i nadzora rada hrvatskog sigurnosno-obavještajnog aparata. Na temelju iskustva Tuđmana napravljena je Ocjena stanja izvještajnog sustava, koju je Tuđman tada poslao predsjedniku RH Ivi Josipoviću te premijeru Zoranu Milanoviću.

Tuđman je ovu Ocjenu napisao kao osobno viđenje što funkcionira, a gdje su problemi u radu sustava, što je u kontekstu rasprava o SOA-i i ravnatelju Draganu Lozančiću i sada aktualno štivo. Tadašnji predsjednik Odbora Sabora RH za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, međutim nije na ovu svoju analizu dobio nikakav, čak niti kurtoazni odgovor.

Večernji list donosi Tuđmanovu Ocjenu u nekraćenom obliku:

1. Uvod

Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ustrojen je kao samostalno radno tijelo Hrvatskoga sabora, a njegova nadležnost regulirana je Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske i Poslovnikom Hrvatskoga sabora.

U djelokrugu Odbora su poslovi utvrđivanja i praćenja provođenja politike nacionalne sigurnosti, nadzora nad izvještajnim sustavom Republike Hrvatske, a u postupku donošenja zakona ima prava i dužnosti matičnog radnog tijela Hrvatskog sabora. Odbor također obavlja nadzor nad sigurnosno-obavještajnim agencijama i u pogledu zaštite Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda te daje mišljenje o imenovanju čelnika sigurnosnih službi.

Sjednice Odbora su otvorene za javnost kada se na Odboru razmatraju prijedlozi zakona iz nadležnosti Odbora. Sjednice su Odbora zatvorene za javnost kada su na dnevnom redu godišnja izvješća o radu izvještajnih služni, davanje mišljenja i imenovanju čelnika sigurnosnih službi, te izvješća povjerenstva o predstavkama i žalbama građana. Izvješća Odbora sa zatvorenih sjednica dostavljaju se samo predsjedniku Hrvatskog sabora, i o njima se ne raspravlja na plenarnim sjednicama Sabora. Objavljujemo cijeli

Tijekom proljeća 2013. godine Odbor je razmatrao i usvojio izvješća o radu agencija sastavnica izvještajnog sustava RH za 2012. godinu. Odbor po logici zakonskih odredbi i postojeće parlamentarne prakse, nakon pojedinačnih izvješća nije razmotrio, ni donio ocjenu o stanju izvještajnog sustava Republike Hrvatske, i  njegovoj osposobljenosti da reagira na suvremene ugroze i izazove nacionalne sigurnosti.

Takva ocjena nije primarna zadaća Odbora, a rasprava o toj temi pretpostavlja suglasnost parlamentarne većine, kao i otvorenost primarnih korisnika da mijenjaju postojeći sustav nacionalne sigurnosti. Zato svoje viđenje stanja izvještajnog sustava, te mišljenje o nadležnostima Odbora kako ih definiraju postojeće pravne norme, upućujem predsjedniku Hrvatskog sabora koji može inicirati dogovore o potrebnim izmjenama zakonskih normi i prakse  parlamentarnog nadzora izvještajnog sustava.

Primjedbe i prijedlozi ovdje su artikulirani na temelju izvješća koja su bila dostupna Odboru, na temelju mog iskustva kao predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (OUPNS), te osobnog iskustva i poznavanja rada izvještajnih službi u RH.

Radi racionalizacije i prostora i vremena ocjenu stanja dajem u konstatacijama, bez opširnih tumačenja. Potvrda pojedinih teza može se naći u  izvješćima o kojima je Odbor raspravljao, kao i u postojećim zakonskim odredbama.

2. Parlamentarni nadzor

1. Uloge i zadaće pojedinih sastavnica sustava nacionalne sigurnost definirani su nizom zakona. Zakoni također određuju mjere  i postupke zaštite nacionalnih interesa. Zakoni su donošeni tijekom dužeg vremenskog razdoblja, što ima za posljedicu da postojeći sustav funkcionira prema neusklađenim zakonskim odredbama, a  zadaće i uloge sigurnosnih službi i izvještajnih agencija nisu izvedeni iz projekcije i vizije cjelovitog sustava nacionalne sigurnosti. Pojednostavljeno, sustav je „izgrađen“ od fragmenata, nije planiran kao cjelina, i zato funkcionira kao niz samostalnih rješenja, s minimumom međusobne suradnje i koordinacije.

2. Razlika u statusu i tretmanu pojedinih sastavnica izvještajnog i sigurnosnog sustava  može se prepoznati već i u mogućnostima parlamentarnog nadzora nad pojedinim agencijama i službama. Zakonom je predviđen parlamentarni nadzor nad Sigurnosno obavještajnom agencijom (SOA), Vojnom sigurnosno obavještajnom agencijom (VSOA), te posredno nad Operativno tehničkim centrom (OTC).

3. Zakonom nije predviđen parlamentarni nadzor nad Uredom vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS), Zavodom za zaštitu informacijskih sustava (ZSIS), Operativno tehničkim centrom (OTC), Upravom policije, kao ni nad Ministarstvom unutarnjih poslova u onom dijelu u kojem su u njegovoj nadležnosti kreiranje i korištenje baze osobnih podataka, razmjena osobnih podataka sa stranim službama, itd.

4. Prema postojećim zakonskim odredbama OUPNS daje (neobvezujuće) mišljenje za imenovanje čelnika samo SOA-e i VSOA-e, ali ne i za čelnike drugih sastavnica izvještajnog sustava.

5.  Prema postojećim zakonskim odredbama bez prethodnog mišljenja OUPNS  imenuju se čelnici UVNS, ZSIS, OTC. U nadležnosti je OUPNS da raspravlja i godišnja izvješća Državne uprave za zaštitu i spašavanje, kao i godišnja izvješća policijske uprave. Međutim, i ravnatelj policije i ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje imenuju se i razrješavaju bez mišljenja Odbora.

6. Prema postojećim zakonskim odredbama  (neobvezujuće) mišljenje Odbora za imenovanju čelnika SOA i VSOA svedeno je na ispraznu formalnost. To potvrđuje postojeća praksa, jer Odbor ne dobiva povratnu informaciju o razlozima smjene čak ni onih čelnika službi o kojima daje svoje mišljenje za njihovo imenovanje. Ilustrativan je primjer nedavna smjena nekih čelnika (UVNS, VSOA). Članovi Odbora nisu dobili informaciju o razlozima tih smjena, nego su o razlozima smjena mogli zaključivati na temelju medijskih nagađanja.  

3. Planiranje i upravljanje

7. U nadležnosti je OUPNS da razmatra izvješća o radu SOA-e, VSOA-e i UVNS (u dijelu koji se odnosi na poslove nadzora izvještajnog sustava od strane UVNS glede poštivanja Ustavom zajamčenih prava građana). Zakonom nije definirano, pa zato ne postoji ni parlamentarna praksa, da OUPNS razmatra i planove rada SOA-e i VSOA-e. (Sukladno postojećim zakonskim odredbama OUPNS ne razmatra ni izvješća ni planove rada OTC-a, ZSIS, UVNS).

8. Bez uvida u planove rada službi i agencija koje se bave nacionalnom sigurnošću, OUPNS ne može mjerodavno raspravljati: a) niti o državnom proračunu u kojem se planiraju i određuju potrebna sredstva za rad tih službi i agencija; b)  niti o godišnjim izvješćima jer se ne može objektivno prosuditi što je ostvareno od planiranih zadaća. Dakle, bez uvida u planove rada Odbor  nije u mogućnosti pružiti adekvatnu potporu izvještajnim agencijama i službama pri donošenju državnog proračuna, a isto tako nije u mogućnosti realno procijeniti godišnja izvješća agencija i službi – jer nema uvida u ostvarene zadaća u odnosu na planirane zadaće.

9. Iz godišnjih izvješća izvještajnih agencija razvidno je da ne postoje zajednički godišnji planovi rada. Na pojedinim zadaćama postoji suradnja između izvještajnih i sigurnosnih službi, te državnog odvjetništva i policije. Ta je suradnja u velikom mjeri nametnuta logikom aktualnih, neriješenih problema a omeđena je kvalitetom osobnih odnosa čelnika službi. Međutim, ne postoji sustavno planiranje koordinacije, ne planiraju se zajedničke operacije i ne postoje zajednički godišnji planovi rada izvještajnih agencija. Opće je mjesto u upravljanju sustavima, da nije moguće uspostaviti sustav, da nije moguće rješavati nove izazove i artikulirati nova rješenja, bez sustavne koordinacije i planiranja na razini sustava.

10.  Zakon obvezuje Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija da se barem jednom mjesečno sastaje i rješava operativna pitanja. Zakon ne obvezuje da izvještajne agencije donose zajedničke planove rada, i planiraju zajedničke operacije.  Posredno se može zaključiti da je u svojem djelovanju Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija limitiran i saturiran „dnevnim“ problemima i da se ne bavi „strateškim“ pitanjima i zadaćama od interesa za nacionalnu sigurnost.

11. Prema Zakonu predsjednik je Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija član Vlade RH. U pravilu je to ministar unutarnjih poslova. Takvo rješenje s jedne strane je logično, ali u pravilu nije dobro jer se problemima nacionalne sigurnosti pristupa po logici ministarstva unutarnjih poslova i svodi na poslove javne sigurnosti i kriminalističke djelatnosti.  U nizu zemalja uobičajena je praksa da je za rad sigurnosnih i izvještajnih službi zadužen član Vlade, ministar bez portfelja.

12. Na temelju godišnjih izvješća može se zaključiti da se SOA-e (a dobrim dijelom se naredna ocjena odnosi i na VSOA-e) sa preko 90% svojih kapaciteta bavi protuizvještajnom djelatnošću, preciznije (domaćim) organiziranim kriminalom i korupcijom. U normalnim situacijama time bi se trebali baviti prvenstveno DORH  i policija a ne izvještajne službe. Niz je razloga zašto je zapostavljena izvještajna djelatnost, odnosno zašto je svedena na minimum, te zašto su primarni korisnici ostali bez relevantnih informacija o izazovima i prijetnjama kojima su izloženi hrvatska država i hrvatsko društvo. Postojeći sustav upravljanja sigurnosnim službama i izvještajnim agencijama samo (p)održava postoje stanje.

13. Postojeći Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH (NN 79/2006) na vrlo neuobičajen način određuje ulogu i zadaće Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS). Umjesto da sigurnosne i izvještajne službe sa svojim izvještajnim procjenama budu potpora Vijeću za nacionalnu sigurnost u vođenju politike nacionalne sigurnosti, Zakon nameće obvezu VNS-u da se bavi primarno nadzorom sigurnosnih i izvještajnih službi. Takvo rješenje nije poznato u drugim zemljama. Naime takvim zakonskim odredbama cijeli je sustav postavljen naopako.

Javna je tajna da VNS ne funkcionira u  praksi. Upravo zato što su odredbe zakona u suprotnosti  i s logikom i s odgovornošću za vođenje politike nacionalne sigurnosti. Zadaća je izvještajnog sustava da servisira izvještajne potrebe VNS-a, a nije (primarna) zadaća VNS-a da nadzire rad i rješava probleme izvještajnog sustava.

14. Zakonska je obveza VNS-a utvrditi „Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija“. Drugim riječima, zadaća je VNS-a utvrditi ciljeve i zadaće rada izvještajnih službi. U praksi je to svedeno na puku formu, tj. općenite zadaće bez konkretnih zahtjeva, što ima za posljedicu da izvještajnim službama nisu precizno određene zadaće. Takvo stanje nije posljedica samo „ljudskog“ faktora, nego krivo definiranog sustava. Pojedine zemlje (članice EU)  definiraju godišnje zadaće izvještajnih službi na temelju prikupljenih zahtjeva i potreba za izvještajnim procjenama u postupku u kojem može sudjelovati gotovo cijeli državni aparat.

15. U tranzicijskim zemljama uobičajena je praksa da primarni korisnici rješenja za stvarnu ili fiktivnu neučinkovitost izvještajnih službi traže prvenstveno u kadrovskim promjena, te da se kadrovskim promjenama rješavaju problemi u sustavu nacionalne sigurnosti.  U prosincu 2012. održan je u Bratislavi međunarodni znanstveno-stručni skup veterana izvještajnih službi, na kojem je ukazano da primarni korisnici u tranzicijskim zemljama (danas članicama EU) ne znaju kako koristiti sigurnosni izvještajni sustav; ne znaju definirati zadaće i davati smjernice. Hrvatska iskustva sukladna su takvoj praksi tranzicijskih zemalja.  Kao obrazac suprotnog ponašanja mogla bi poslužiti praksa SAD-a. Teroristički napad i rušenje WTC nebodera vjerojatno je najveći propust izvještajnog sustava SAD-a. Međutim, smjene čelnika izvještajnih službi uslijedile su tek nakon nekoliko godina, kada je završena opsežna analiza postojećeg sustava, kada su definirani ciljevi „novog“ sustava; imenovanja čelnika uslijedila sukladno potrebama redefiniranih zadaća. Protuteža postojećoj praksi tranzicijskih zemalja, tj. izlazna strategija iz postojeće prakse mogla bi biti veća uloga Hrvatskog sabora – koji bi prije svake smjene pojedinog čelnika izvještajne službe tražio, ili imao pravo tražiti – analizu funkcioniranja sustava, te izvješće o otklanjanju pogrešaka u sustavu, a tek potom pristajao na promoviranje (neangažiranih) kao prihvatljivih kadrovskih rješenja.

4. Nedostaci sustava

16.  Prema postojećim zakonskim propisima, te postojećoj parlamentarnoj praksi, ni Hrvatski sabor ni OUPNS ne sudjeluju u raspravama o ciljevima i zadaćama sustava nacionalne sigurnosti, odnosno godišnjim planovima i zadaćama sastavnica sustava nacionalne sigurnosti. Zato su  ciljevi i  zadaće sigurnosnih službi i izvještajnih agencija izvan parlamentarnoga nadzor.

17. Prema postojećim zakonskim propisima Hrvatski sabor (posredstvom OUPNS) ima mogućnost parlamentarnog nadzora prvenstveno nad SOA-om i VSO-om, i to s težištem nadzora nad zaštitom Ustavom zajamčenih prava građana. OUPNS nema pravo nadzora nad svim sastavnicama sustava nacionalne sigurnosti (OTC, ZSIS, UVNS, itd.), niti ima pravo nadzora nad primjenom zakonskih mjera i propisa koji se izravno odnose na nacionalnu sigurnost u državnim i javnim institucijama (u rasponu od informacijske do komunikacijske sigurnosti). Ukratko Hrvatski sabor ne razmatra razvojne i godišnje planove nacionalne sigurnosti (svih postojećih agencija i službi);  nije informiran o planovima uporabe postojećeg sustava nacionalne sigurnosti; ne može meritorno odlučivati u učinkovitosti toga sustava, ni o racionalnom korištenju financijskih sredstava odobrenim za potrebe sustava.

18. Postojeći zakoni težište parlamentarnog nadzora stavljaju na zaštitu Ustavom zajamčenih prava građana. Što ne bi trebalo biti sporno ni u budućnosti, ali je nedostatno. Filozofija parlamentarnog nadzora nije usmjerena prema nadzoru učinkovitosti sustava u promociji i zaštiti nacionalnih interesa. Prema postojećim zakonskim odredbama nije u domeni parlamentarnog nadzora razmatrati koliko je sustav osposobljen i učinkovit da prepozna suvremene ugroze hrvatskih nacionalnih interesa, te koliko je djelotvoran u zaštiti nacionalnih interesa.

19.  Čak i kada se OUPNS bavi  zaštitom Ustavom zajamčenih prava građana, taj je nadzor limitiran postojećim zakonskim odredbama. Tako, zakonom nije omogućeno da OUPNS ima uvid i nadzor nad praćenjem cjelokupnog telefonskog prometa što ga za potrebe pojedinih agencija, policije i DORH-a obavlja OTC.  U nadležnosti je OUPNS nadzirati zakonitost zahtjeva samo izvještajnih agencija, jer zakonom nije predviđen nadzor nad zahtjevima MUP-a i Ravnateljstva policije iako ti zahtjevi  čine 90% svih obrada u OTC-u. (OTC godišnje zaprimi cca. 40.000 zahtjeva za listing telefonskih brojeva).

20.  Ne postoji praksa informiranja članova OUPNS, od strane vojne i civilne izvještajne agencije, o aktualnim kriznim situacijama i mogućim scenarijima za njihovo rješavanje. Takva praksa postoji u nizu parlamenata demokratskih zemalja. Da se takva praksa uvede pitanje je političke volje, ali može se pojaviti i pravna zapreka takvoj namjeri. U slučaju da bi saborske zastupnike u takvim (mogućim) situacijama trebalo upoznati  s klasificiranim informacijama (koje su dobivene od članica NATO-a ili drugih agencija i službi EU), saborski bi zastupnici trebali imati i adekvatan certifikat za pristup klasificiranim informacijama. Poznato je da postojeće zakonsko rješenje po kojem saborski zastupnici i hrvatski dužnosnici ne trebaju adekvatne provjere nije dostatno za pristup klasificiranim informacijama NATO-a, odnosno EU institucija.

21. Nedostatna orijentiranost civilne i vojne agencije na izvještajnu djelatnost jedna je od ključnih zapreka da se i saborski zastupnici informiraju o aktualnim kriznim situacijama koje mogu utjecati na unutarnju stabilnost i nacionalnu sigurnost. Prema raspoloživim izvješćima, SOA se tek sa cca. 5-10% svojih kapaciteta bavi izvještajnom djelatnošću: prikupljanjem podataka iz inozemstva (jer je težište rada   na protuizvještajnoj djelatnosti, odnosno bave se primarno „domaćim temama“). Sa stajališta nacionalnih interesa i potreba to nije dobro. Treba re-definirati organizaciju izvještajne djelatnosti, kako bi se težište stavilo na izvještajnu djelatnost. Reorganizacija službi nije moguća ako se prethodno ne redefiniraju ciljevi i zadaće cijelog sustava nacionalne sigurnosti.

22.  Područja cyber terorizma i cyber kriminala izvorom su novih prijetnji nacionalnoj sigurnosti. Izvještajne i sigurnosne agencije u zemljama članicama EU prije nekoliko godina započele su suradnju i opremaju centre za borbu protiv cyber napada: napada na informatičke sustave i mreže, te za borbu protiv terorizma i kriminala u cyberspace-u. Hrvatska nema  formirano središte za borbu protiv cyber kriminala i cyber terorizma. Štoviše, nema usvojenu strategiju kako, gdje i pod čijim ingerencijama formirati takvo središte. Bilo bi normalno da o takvim strategijama i planovima raspravlja i OUPNS.

23.  Informacija je osnovni instrument nacionalne moći i osnovno oružje u 21. stoljeću. Hrvatska nije definirala svoju nacionalnu informacijsku strategiju i politiku. Hrvatske oružane snage nemaju postrojbe za vođenje informacijskih operacija, pa postrojbe HV koje sudjeluju u NATO-im operacijama u inozemstvu ne mogu participirati informacijskim operacijama što ih provode NATO snage. Osim toga središnjica elektronskog izviđanja (EI) HV-a raspolaže sa zastarjelom opremom, opremom koja ne može osigurati strateško izviđanje. Program nabave suvremene opreme u velikoj mjeri uvjetovan je zakonskim rješenjima (potrebna su nova zakonska rješenja) kako bi se vojna oprema mogla koristiti i za civilne potrebe. (Takva rješenja civilno-vojne suradnje na prikupljanju, distribuciji i korištenju informacija (SIGINT-a) poznata su i primjenjuju se u zemljama članicama euro-atlantskih integracija.)

24.  Ne postoji sustav školovanja za potrebe izobrazbe i usavršavanja djelatnika sigurnosno-izvještajnog sustava. Obavještajna akademija koja je formirana 1998. kako bi se školovali djelatnici i civilnih i vojnih izvještajnih službi ukinuta je 2000. godine. Ni nakon 14 godina nije ponuđeno rješenje za sustavno školovanje pripadnika sigurnosnih i izvještajnih službi. Školovanje je djelatnika tih službi svedeno na niz kratkih tečajeva. Pojedine zemlje koriste različita rješenja. Zbog malog broja hrvatskih službi i njihovih pripadnika, razložno je zagovarati formiranje Škole nacionalne sigurnosti u sklopu sveučilišta, sa specijalizacijama unutar pojedinih službi. Na ovom mjestu dostatno je upozoriti na nužnost pronalaženja rješenja sustavnog školovanja pripadnika sustava nacionalne sigurnosti, te na potrebu usuglašavanja  političke volje s mišljenjem struke i interesom djelatnika.

25. Prevelika zatvorenost izvještajnog sustava je štetna. Većina stranih službi „planski“ čini dostupnima javnosti neke svoje izvještajne analize i procjene, kako bi djelatnost svojih službi i službenih politika učinili razumljivim i prihvatljivim širokoj javnosti. Zato bi se i hrvatske sigurnosne službe i izvještajne agencije trebale više otvoriti prema javnosti, a djelatnici više baviti stručnim i znanstvenim radom, te svoje analize objavljivati u znanstvenim i stručnim časopisima, i sudjelovati na domaćim i međunarodnim skupovima.  Jasno, da nije smisao pretvoriti izvještajne agencije u javne institute već omogućiti zainteresiranim djelatnicima da pod kontroliranim uvjetima mogu pisati i objavljivati o temama iz područja u kojima su eksperti.

26. Demokratske zemlje imaju udruge veterana izvještajnih djelatnika, odnosno udruge veterana izvještajnih službi. Hrvatska do sada nije imala snage i pameti organizirati takvu udrugu, kako bi mogla uspostavljati i razvijati veze sa srodnim udrugama u partnerskim zemljama, a u zemlji raditi na boljem image-u izvještajnih službi i djelatnosti. Formiranje takve udruge (ili udruga) može samo pridonijeti unutarnjoj stabilnosti zemlje i promociji izvještajne djelatnosti kako na nacionalnoj razini tako i na međunarodnom planu.

5. Završno

Hrvatska je članica i NATO-a i EU. To joj članstvo osigurava određenu razinu sigurnosti od tradicionalnih ugroza nacionalnih interesa. Međutim, kao većina tranzicijskih zemalja Hrvatska je izložena novim prijetnjama nacionalne sigurnosti, globalnim prijetnjama koje ugrožavaju ne samo suvremene države, nego još i u većoj mjeri kulturne vrijednosti i nacionalne identitete tranzicijskih društava.

I najrazvijenije zemlje traže odgovore na globalne prijetnje kojima je suvremena civilizacija izložena. Cijeli je svijet u tranziciji, te države stalno prilagođavaju i nacionalne i regionalne sustave sigurnosti. Proces redefiniranja zadaća izvještajnih službi je imperativ.

Prva je pretpostavka uspješne politike nacionalne sigurnosti na vrijeme prepoznati i identificirati globalne i regionalne prijetnje kojima je i Hrvatska izložena. Potom definirati strategije i ciljeve za otklanjanje tih prijetnji. Tek je iz  razvojnih ciljeva i strategija  moguće racionalno planirati sve potrebne sastavnice sustava nacionalne sigurnosti, odnosno (re)definirati zadaće sigurnosnih službi i izvještajnih agencija.

Parlamentarni nadzor samo je jedan od kontrolnih mehanizama kojim se želi osigurati zakonito i učinkovito funkcioniranje izvještajnih službi i cijelog sustava nacionalne sigurnosti.  Jamačno je odgovornost za funkcioniranje tog sustava na izvršnoj vlasti, odnosno na primarnim korisnicima koji određuju zadaće i ciljeve rada izvještajnih službi, te najbolje mogu ocijeniti njihovu učinkovitost.

Prethodno smo iznijeli zakonske nedorečenosti i funkcionalne nedostatke izvještajnog sustava RH, koji se mogu uočiti na temelju iskustva parlamentarnog nadzora, odnosno rada Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Kako bi se otklonile postojeće pravne i organizacijske disfunkcionalnosti, te da bi se izgradio sustav sigurnosti sposoban odgovoriti na suvremene prijetnje i izazove, potrebno je učiniti niz zahvata i promjena:  zakonskih,  organizacijskih, institucionalnih, političkih, itd.

Smisao  primjedbi i ocjena iznijetih u ovome tekstu, nije da bude cjelovit, niti da se oko iznijetih ocjena postigne konsenzus pozicije i opozicije u Hrvatskom saboru. Smisao je prvenstveno u tome da se postigne dogovor o potrebi simultanog rada, tj. usklađivanja zakonodavne i izvršne vlasti na stvaranju učinkovitog sustava izvještajnih službi i nacionalne sigurnosti. Ako će se zakonske norme donositi neovisno o strategijama razvoja, parlamentarni nadzor obavljati bez povratnih informacija o planovima i učincima agencija, upravljati sustavom prema stranačkim kriterijima koalicijskih vlasti, organizacijska rješenja prepustiti autonomnom rješavanju pojedinih ministara i institucija, kadrovska rješenja i odnosi unutar službi uspostavljati  na temelju trenutnog rasporeda političke moći, itd., - onda nikada nećemo imati stabilan i učinkovit sustav izvještajnih službi i nacionalne sigurnosti.

>> M. Tuđman: Predsjednica i premijer trebali su se uskladiti