Ekskluzivno! Novinari Večernjaka prvi na Gotovininoj farmi tuna

Već smo duboko zašli u mjesec studeni, u Zadru će temperatura tog dana dotjerati do sunčana 24 Celzijeva stupnja, a ja sam pomislio da je to kao naručeno. Krenuo sam se naći sa Željkom Dilberom, izvršnim direktorom “Jadranskog osiguranja”, no, važnije, i najbližim prijateljem umirovljenog hrvatskog generala Ante Gotovine. Večer prije toga našli smo se zajedno na “prijateljskoj večeri”, kada je napokon skovan plan o obilasku Gotovinina uzgajališta tuna. Prije otprilike pola godine javnost je, iznenađena, saznala da se najpopularniji umirovljeni hrvatski general upustio u poslovne vode. Svi su, naime, zamišljali da će on, nakon 12 godina izbivanja izvan Hrvatske, sada nastojati nadoknaditi izgubljeno, da će iznajmiti jedrilicu i otići na toliko mu drago jedrenje. No, kako za život, tako i za uživanje valjalo je steći pretpostavke. prevarili su se. Tek sad saznajem da je samo tjedan dana nakon izlaska na slobodu, sjeo s Mišom Mandićem, saslušao što sve treba napraviti i hitro krenuo u ishođenje svih potrebnih dozvola, kvota i kredita za pokretanje biznisa s tunama. Često smo se pitali što je radio i mislio dok je sedam dugih godina bio u maloj ćeliji u Scheveningenu, a pokazat će se da je i tamo s Mandićem smišljao poslovnu taktiku i ostvarenje svog životnog sna. Koji traje već 17 godina!

Obećanje da ću vidjeti tunogojilište ostvarilo se, premda smo se načekali, trebalo je tone tuna, ulovljene u znamenitoj Jabučkoj kotlini na sredini Jadrana, pustiti nekoliko mjeseci da se smire, prilagode životu u “kavezima” (sagrađeni od mrežastog materijala). Gotovina je na večeri jednostavno riješio novinarsku znatiželju:
– Budite sutra u 11.30 na biogradskoj rivi, tamo ćemo vas dočekati, ukrcati na brod i idemo u obilazak uzgajališta – rekao nam je.

Postrojavanje u sedam
Željko Dilber dočekao me ujutro u poslovnoj zgradi zadarskih osiguravajućih kuća, odmah na obali, smještenoj prekoputa gradskih bedema na poluotoku. Obavio je ranije poslovne sastanke pa smo se zapričali o turbulentnim događajima koje su Gotovinini prijatelji doživljavali u vrijeme dok je bio “nedostupan” i kretao se po svijetu. Pogledali smo na sat i vidjeli da za pola sata moramo biti u Biogradu.
– Koliko nam treba do tamo? – pitao sam ga, a on je opušteno odgovorio:
– Ma, 20 minuta, idemo.
I krenuli smo, duž Jadranske magistrale, uz obalu, no nismo računali na
radove koji su se na nekoliko mjesta oko Sukošana i poslije njega odvijali iako je zimska cestarska sezona. Točno u pola dvanaest Dilberu je zazvonio telefon, šutio je, slušao i potom kratko rekao: – Evo, tu smo, blizu.
Potom se nasmijao i dodao: – Uvijek je točan, već nas čeka.
– Pa zakasnit ćemo možda pet minuta – odgovorio sam mu ja. A onda mi je ispričao kako je, u ratno vrijeme, bio s Gotovinom na terenu, a vratili su se ujutro oko 6.30 u vojarnu.
Postrojavanje je u 7 sati, kratko mu je rekao Gotovina, a Dilber se otišao istuširati i presvući. I zakasnio je na postrojavanje jednu minutu. Kad je došao do stroja vojnika, Gotovina je već stajao sučelice i kratko rekao: – A ti, ti si pametniji od nas pa te svi moramo čekati.

– Vojska je vojska, a Ante je disciplinirani vojnik – kazao mi je na kraju te pričice s osmijehom Dilber. Tražili smo parking, začudo odmah ga i pronašli, te hitro izišli van. I ugledali nasmiješenog Gotovinu koji je, čekajući nas, sjedio na terasi lokalnog kafića u društvu šefa lučke kapetanije i par mladića, kasnije se ispostavilo, radnika “Jadran tune”, koji se brinu o golemoj, novoj hladnjači u koju stane tisuću tona srdela, koje su tunama osnovna hrana, i koje bez hrane ne smiju ostati.
Naravno da nije bio ljutit zbog našeg kašnjenja, te nam je, smirenim glasom rekao da još popijemo kavicu, piće i onda krećemo.
Večernjakov fotoreporter Boris Ščitar, premda je ujutro potegao iz Zagreba, bio je opušteniji od nas i suvereno se smješkao. On, naime, nije zakasnio na rivu.

Otvoreno more
– ‘Ajmo, momci, tune mogu stalno jesti, ali bit će već site i sporije, hranjenje je odavno počelo pa nećete imati prave fotografije – zabrinuto nam je u prolazu dobacio hitri Mišo Mandić, suvlasnik “Jadran tune”, ali i partner Gotovini u tvrtki “Pelagos net farma d.o.o.”, koju su zajednički osnovali i koja je nakon izlaska Gotovine na slobodu napokon počela s radom.
– Pelagos, to na grčkom jeziku znači more? – pitam Gotovinu.
– Zapravo znači otvoreno more, pučinu. Meni taj naziv znači slobodu, moju slobodu – odgovorio mi je general pogledom koji puno govori. U tom se pogledu želja za slobodom baš lijepo ogledala. I počeo mi – dok smo se ukrcavali na poveliki patrolni brod tipa kalafurija, koji sam ja sebi, poučen filmovima, predstavio kao jahtu za lov na sabljarke, recimo – pričati koliko mu još uvijek fali otvoreno more. Sedam je godina, naime, proveo u ćeliji velikoj desetak kvadrata, tijekom dana mogao je koristiti i tzv. dnevni boravak, u kojem su se zatvorenici mogli družiti, kuhati.

– Bio sam u prostorijama bez daška svježeg zraka 21 sat dnevno – rekao mi je tako da sam odmah shvatio da bih i ja svoju firmu, da sam prošao što i general, nazvao onim što meni znači sloboda.
U međuvremenu, ušli smo u kabinu broda, Mišo Mandić sjeo je za komande i spretno manevrirao dok smo izlazili iz luke. Brzo je dodao gas, brod se propeo i krenuli smo prema obližnjim otočićima. Put do farme trajat će 15-20 minuta. Kako smo se brzo udaljavali od obale, malo smo razgledali krajobraz i komentirali kako se dosta izgradilo, no da apartmanizacija, srećom, nije zahvatila Hrvatsku kao Španjolsku.

Mandić, Gotovina i Dilber sjeli su naprijed, uz komandni most broda, naš fotić počeo je uživati u, pokazalo se, beskrajnom, višesatnom okidanju i pravljenju fotografija, a mali je smijeh jedino izazvao moj pokušaj uguravanja na skučenu klupu, konstruiranu jako plitko iznad stolića u kabini. Ostalo je na pokušaju, pa sam ostao stajati.

– Dakle, vi ste odmah nakon našeg intervjua počeli organizirati posao, a nitko to nije znao? – pitam partnere. – Ma još dok je Ante bio u zatvoru, ja sam redovito dolazio u Haag, pa smo razgovarali i planirali širenje biznisa s tunama – uskače Mandić, iskusni proizvođač tuna.
– E, da smo tako jako mogli krenuti krajem devedesetih, tada je to bio fenomenalan biznis, kilogram tune bio je pet-šest puta skuplji nego sada – dodaje Mandić.
Mišo Mandić, poput Gotovine i Dilbera, ima ratničku prošlost, bio je pripadnik i zapovjednik izvidničke satnije u sastavu 134. brigade na zadarskom području u vrijeme Domovinskog rata. Želio se baviti tunama, a o tome je stalno razgovarao i s Gotovinom. Bila je 1996. i Gotovina i Mandić dogovorili su se da će zajednički krenuti u biznis s tunama. Problem je, međutim, nastao kada je Gotovina pokušao pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu objasniti svoju namjeru da napusti HV.
– Rat je bio gotov, a mene je oduvijek, jer sam ipak iz ribarske obitelji, privlačio taj posao. Negdje u to vrijeme, 1996. razgovarali smo Mišo i ja i složili se da idemo u tune. No, predsjednik Tuđman nije mi dao iz vojske – kaže Gotovina. Priču preuzimaju Mandić i Dilber i uz smijeh prepričavaju kako je to kod Tuđmana izgledalo: “Pogledaj mene, radim 16 sati dnevno, a imam toliko godina. Što bi ti, ovako mlad, sada malo uživao? A Vukovar, a istočna Slavonija, trebaš ostati u vojsci još barem deset godina”, neumoljiv je bio Tuđman. I bilo je tako, protiv takvog se autoriteta nije moglo. Tako da je Mandić morao krenuti sam. I učinio je to 1997. Danas je “Jadran tuna” respektabilna tvrtka, koja je, osim uzgoja osmislila i izgradila svu infrastrukturu potrebnu na farmi. Mandić je jedan od suvlasnika dioničarskog društva “Jadran tune”.

Plinski top
– Ostali su iz ribarskih obitelji Vidov, Dražić, Gobin i Kolega iz Kalija, pa ja, a suvlasnik je i japanski partner – objašnjava mi Mandić.
– Promišljeno, Japanac vam jamči ulaz na tržište i najbolju moguću cijenu – upadam ja, a Mandić mi potvrđuje da se kompletna proizvodnja tuna izvozi u Japan. Kada tune porastu do konzumne veličine, dakle od 50 do 80 pa i više kilograma, što treba čekati barem 18 mjeseci, iz Japana stiže golemi brod-tvornica koji obilazi ugovorne farme na Sredozemlju. Dok su sredozemne plavoperajne tune, “bluefin”, koje Japanci najviše cijene, bile skuplje, Japanci su po njih slali čak i zrakoplove, no sad stižu po njih brodovima-hladnjačama.

– Naše je da ih uzgojimo, da budu zdrave. Tune uzgajamo ekološki, jer ova vrsta ribe jede isključivo ono što je iz prirode, inćune, srdele i haringu, i to neprerađene. Sam izlov obavljaju Japanci, njihovi su stručni timovi osposobljeni za svaki dio procesa zajedno – objašnjava Mandić. On je ujedno i partner Gotovini u “Pelagosu”, pa sada zajednički nadoknađuju to što Gotovina nije mogao ući u biznis s tunama još 1997.
– Da bismo uštedjeli, kavezi s tunama iz “Pelagosa” blizu su kaveza “Jadran tune”, koristimo istu infrastrukturu, a “Pelagos” unajmljuje usluge od “Jadran tune” – kažu partneri.
U to prolazimo otok Vrgadu i na obzoru se vidi farma. Nekoliko velikih ribarskih brodova, strateški raspoređenih oko golemih plutajućih kaveza s tunama. Iznad brodova, oblak galebova. Približavamo se, a u pravilnim razmacima čuje se gromki pucanj.
– Tko to puca? – pitam ja. – To je tzv. plinski top. Moramo ga rabiti jer se na brodovima nalaze tone srdela, a jata galebova to ne žele propustiti. Da ih ne ometamo, sve bi pojeli – čuje se na brodu, a netko zafrkantski dobacuje: – Ne daju boduli da ih galebovi pokradu. Uz smijeh, Mandić ipak javlja svojim ribarima da privremeno ugase top, dok smo mi u obilasku.

Pristajemo uz velikog tunolovca, sad pretrpanog kašetama srdela. Penjemo se na drugu palubu, kako bismo odozgo imali najbolji pogled na kaveze s tunama. Na početku uzgajališta četiri su Gotovinina kaveza. Vidim aktivnost ribara u malim čamcima, usred velikih kružnica opasanih plutajućim crnim prstenovima koji drže masu kaveza na površini, samo na dva Gotovinina kaveza.
– A nemate tune u sva četiri? – pitam generala.
– Bit će razmještene kad porastu, sada su još male – odgovara Gotovina. Kavezi imaju obično u promjeru oko 50 metara, a idu u dubinu do 35 metara. Uz njih su i ronioci koji svakodnevno kontroliraju je li sve u redu s kavezima koji drže “skupocjenu robu”. Objašnjava Gotovina kako je imao i sreće kada je krenuo u biznis. Papirologija je bila velika i odmah smo krenuli u rješavanje, dan i noć je to trajalo.
– Posao s tunama je strogo nadzirani biznis, podliježe brojnim kontrolama i zaista je teško doći do svih potrebnih licencija, od ICCAT-a (Internacional Commission for the Conservation of Atlantis tunas), regionalne organizacije koja prati stanje biozaliha tuna u Atlantiku, Sredozemlju i nekim drugim morima – objašnjavaju mi “farmeri”.

– Sretan sam što mi je uspjelo dozvole i licence od ICCAT-a, kao i kvote u dogovoru s našim Ministarstvom poljoprivrede, riješiti do svibnja. Da sam promašio taj rok, trebao bih čekati idući ciklus, idućih godinu i pol dana, koliko ne bih mogao početi s biznisom, što bi mi onda bio zaista veliki problem, ne bih mogao raditi – priča Gotovina.
Da nije do svibnja stigao registrirati svoj posao i sve pripremiti, propala bi mu izlovna sezona, koja je počela 25. svibnja. Vlasnici tunogojilišta, jedanput godišnje, od tog datuma, imaju samo mjesec dana da ulove dopuštene i određene im kvote malih tuna iz prirode. U lov se kreće sa par brodova koji vuku kaveze te par tunolovaca. Ove godine, Gotovina i Mandić krenuli su u more oko otoka Jabuke, gdje dno Jadrana naglo ponire u dubinu, a kotlina je znana kao mrijestilište mnogih ribljih vrsta, svojevrsni “rezervoar” riba. Lov je bio uspješan i ulovili su dopuštenu količinu tuna (da ih nisu našli u Jadranu, morali bi ići u Sredozemlje). Kako je riječ o jadranskim tunama, koje su nešto manje, ICCAT našima dopušta izlov tuna iznad 8 kg, što drugim zemljama ne tolerira.

– Na svakom brodu nalazio se po jedan međunarodni inspektor, ove godine stigli su nam Španjolci, a dolaze i Talijani, Portugalci, Francuzi – kaže Mandić.
– A naši inspektori, nema Hrvata? – pitam.
– Ima, ali oni odlaze u inspekcije u druge zemlje, takvo je pravilo – kaže Mandić. Gotovina i on objašnjavaju kako inspektor nadzire ulov svake tune.
– Baš svake? – pitam.
– Svake – odgovaraju.

Srdele u pričuvi
Tunolovci okruže jato tuna, skraćuju potom mrežu, a drugi brodovi guraju kaveze bliže i rastežu mrežu kako bi osigurali da se tuna do prebacivanja u kaveze ne ozlijedi. Potom nastupaju ronioci, koji priljube mrežu s tunama i na kavezima otvaraju “vrata”, uski prolaz kroz koji propuštaju jednu po jednu tunu. Inspektori nadziru i podvodne (stereoskopske) podvodne kamere, koje utvrđuju biomasu i broj tuna, a ujedno prate i dokumentiraju cijeli postupak. Sve se to odvija na otvorenom moru, i traje. Za svaku tunu koja je prešla u kavez izdaje se BCD - bluefin tuna catch document, u kojemu detaljno stoji koji je brod ulovio tunu, na kojoj mikropoziciji, koliko komda, tko je budući kupac. Tunu na odredištu čeka drugi inspektor, koji provjerava prvog i potvrđuje brojevno i količinsko stanje. Na izlovu, nakon proizvodnog ciklusa, dolazi treći međunarodni promatrač, koji kontrolira izlov prije izvoza i utvrđuje da li broj izlovljenih jedinki odgovara broju ulovljenih jedinki. - Pri svakoj kontroli se prelov – višak tuna, pušta na slobodu, kažu partneri. Potom slijedi dugotrajno teglenje punih kaveza na sidrište, u ovom slučaju prostor uz otok Vrgadu i neposredno do otočića Gire. – Sidrimo ih na dubinu do 70-tak metara – objašnjavaju mi partneri iz “Pelagosa”.

– Tko plaća inspektore? – pitam.
– To je sve naš trošak – odgovara Mandić i dodaje da inspektori ovdje borave mjesec dana, a dnevnica im je 200 eura, plus troškovi puta.
U međuvremenu, dok pričamo, usredotočujemo se na kavez s najvećim tunama (od 80 kg naviše), koje su ovdje već koju godinu. Ima pravih kapitalaca, težih od sto kilograma. Te su prave za slikanje, ali se nekako lijeno vuku. – Bacite malo srdela ukoso, ovdje – navodi ribare Mandić, koji počinju bacati lopate srdela baš ispred fotoobjektiva Večernjakova fotografa. Neke su se tune odmah izvrnule na trbuh, zabljesnule nas srebrnkastim sjajem i otvorile usta kako bi proždrle srdele. Fotke su uspjele, zaključismo. Gledajući tu neprestanu aktivnost hranjenja, pitam Mandića koliko tune obiju tvrtki pojedu srdela.

– Dnevno za potrebe “Jadran tune” i “Pelagosa” treba 50 tona sitne plave ribe – tumači nam upravitelj farme i iznenadi nas ogromnom količinom. Flota za ulov neprestano ili radi na uzgajalištu ili plove morem i hvataju srdele. Gotovinin prvijenac, brod “Pelagos 1”, radi to isto, kao i drugi kupljeni brod, koji se nalazi na remontu, isto kupljen na kredit. Kasnije će mi, u obilasku goleme suvremene hladnjače u Biogradu, objašnjavati kako tu u pričuvi uvijek moraju imati srdele za barem mjesec dana, dakle minimum tisuću tona! Uz to, kada iz bilo kojeg razloga uzmanjka srdela, a to se jako rijetko događa, moraju tune prihranjivati i uvoznom ribom. Pelagos također drži svoje srdele u toj hladnjači, u najmu.

– Što misliš, koliko kilograma srdela mora pojesti tuna da bi dobila jedan kilogram na težini? – pita me Gotovina.
– Ah, što ja znam, evo, pet kilograma – odgovaram.
– Ne, nego 17 kilograma – objašnjava mi Gotovina.
Dok odozgo, s druge palube gleda tune, kaže mi kako one “stalno plivaju, nikada ne miruju, nikada ne staju da bi se odmorile, one su lovci”. Na primjedbu da bi bilo zanimljivo plivati među njima, Mandić i Gotovina samo su se pogledali i brzo objasnili da to, istina, rade ronioci, ali da je to opasan posao. Tune se kreću ukrug velikom brzinom, pa kada bi nekoga samo okrznula jedna od stotinjak kilograma, ne bi bilo dobro, objašnjavaju.
Prebacili smo se potom opet na naš brzi brod i odvezli na par stotina metara udaljeni otočić Giru. Na njemu je mala čuvarska kućica, oko nje ronilačke boce, mreže, alat. Uokolo – ovce.
– Odakle ovce? – pitam.
– To su naše ovce, kad ima toliko trave, zašto ne bismo imali i ovce – objašnjava nadzornik farme i veselo kaže da i radnici i šefovi vole janjetinu. Vidim i mobilne reflektore podignute na visokom kranu. Oni noću osvjetljavaju čitavo područje farme. Pale se i u slučaju nevremena, jer tunu plaši i bljeskanje munja.
Vraćamo se opet prema Gotovininoj farmi i prelazimo na njegov brod. Grupa radnika, u ribarskim gumenim odijelima, sa zanimanjem nas promatra. Prelazimo na brod, Gotovina se pozdravlja s radnicima, skida džemper, otkopčava košulju i frče rukave. Kreće prema bazenu punom srdela, penje se na stubu i uzima lopatu s drvenom drškom i listom (grabilom) narančaste boje od tvrde plastike. Gledam radnike kako se smješkaju. Očito su šefa već vidjeli u takvoj akciji. Dalmatinci su pa dobacuju nešto o branju maslina. General počinje kratkim zamasima bacati lopate srdela prema kavezu. Ide mu vješto, ali ipak prepušta posao svojim ribarima. Smije se i on i kaže: – Znaš kako oni zovu moju firmu, umjesto “Pelagos”, bliže im je bilo nazvati je “Galapagos”.
Gotovina u “Pelagosu” zapošljava dvanaest radnika, a trebat će mu, kada uskoro bude porinut i “Pelagos II” još desetak. Obilazak je završio pa smo se opet ukrcali u brzi brod i krenuli natrag prema Biogradu.

– Od kada imate želju za taj biznis? – pitam generala.
– Oduvijek, iz ribarske sam obitelji, uvijek sam to zamišljao – kaže Gotovina. Dan je i dalje bio prekrasan, no Gotovina je, gledajući u nebo, zabrinuto rekao: – Ide promjena vremena, sinoptičari najavljuju jugo, i to jaki.
Pitam ga u čemu je problem.
– Kad je jugo, jaki, ne mogu baš spavati, ako nisam ovdje, zovem telefonom iz Zagreba radnike i pitam ih je li sve u redu. Za farmu je jugo opasan, može oštetiti, čak i razbiti kaveze, objašnjava. Mandiću se to prije par godina i dogodilo, nevrijeme mu je oštetilo neke kaveze, a tuna je otplivala i dobar je dio truda propao. Nakon toga, Mandić je konstruirao dodatnu zaštitu na kavezima i ugradio i drugi prsten tvrdog plivajućeg polietilena, mase koja drži kaveze.
– Je li vam se dogodilo da se u kaveze zaleti i neki brod? – pitam.
– Zato imamo čelične plutajuće križeve, koji osvijetle radarske ekrane na brodicama. Problem je, međutim, s plovilima koji nemaju radar, pa nam je tako jedne noći usred kaveza završio jedan Poljak na gliseru. Gledao je navigacijsku kartu, ali na njima nema ucrtane farme, što jest problem – kaže Mandić. Poljaka su izvukli dizalicom i sve je bilo u redu.

Nakon pristajanja u luci vozimo se do hladnjače i poslovne zgrade “Jadran tune”. Na katu su i prostorije “Pelagosa” i Gotovinin ured. Obilazimo i hladnjaču, dovršenu prošle godine, u kojoj je nekoliko velikih komora.
– Srdela prvo ide u komore na -40 stupnjeva, da se “šokira” i ostane svježa, a potom je skladištimo u komore na -20 stupnjeva – govore nam dok obilazimo apotekarski čisto zdanje. U komorama stotine kašeta sa srdelama, a svaki put kad otvorimo pa zatvorimo pomična vrata, prostor se ispuni parom i izmaglicom. U dijelu hladnjače zjapi prazan prostor, u koji Gotovina i Mandić planiraju postaviti postrojenje za preradu ribe. Njihovi brodovi, a u dvije tvrtke imaju ih već 12, često ulove i višak srdela, pogotovu inćuna, pa planiraju te ribe i konzervirati i time povećati prihode. Nakon povratka u ured razgovaramo o računici. Prije toga mi je Dilber rekao da je Gotovina uzeo hipotekarne kredite, što jest hrabro u sadašnje vrijeme.
– Zapravo je ovo pilot projekt, krenuli smo s izlovnom kvotom od 36 tona, a veći smo dio kupili po tržišnoj cijeni, dio kvote omogućilo nam je Ministarstvo poljoprivrede – objašnjavaju Gotovina i Mandić. I razlažu financije. Oko 8 milijuna kuna uzeli su kredita preko HBOR-a (točnije 7,9 mil. kn), od čega za 4 jamči HAMAG (Agencija za malo gospodarstvo), a kredit je na 10 godina, uz dvije godine počeka. Od tog novca kupili su jedan brod, kaveze, instalirali farmu i kupili kvotu. “Pelagos” je uzeo kredit i za obrtna sredstva, kod PBZ-a, te su kupili i drugi brod za 3 milijuna kuna. (rabljeni tunolovac, stigao je iz SAD-a, Alabame). Imaju još 12 milijuna kuna kredita, dakle ukupno – 23 milijuna kuna kredita. Dio kredita moraju vratiti u roku od 18 mjeseci (koliko traje turnus s tunama), a dio za tri godine (za drugi brod).

Ribanje je način života

– Sa ovako malom količinom za proizvodnju, ako ne bi bilo povećanja kvote, to je neisplativ posao, jer postojeća kvota ne omogućuje zaradu, kaže Mandić. Objašnjavaju nam kako u jednom kavezu sada drže 1935 tuna, u drugom ih je 1888. Ukupno 3823 tune.
– Sve je čista računica, ako ih uzgojimo do težine od pedesetak kilograma, kada su već konzumne, proizvest ćemo oko 200 tona. Ako se situacija na tržištu zadrži kao što je danas i ako ne dođe do dodatnog slabljenja tečaja Jena prema kuni nakon 18 mjeseci uzgoja prihod će biti oko 20 milijuna kuna i poslovati prema planu te uredno podmiriti svoje obveze i vratiti dio kredita. Nadamo se da će se na zasjedanju ICCAT-a koji će se do kraja studenog 2013 održati u Južnoj Africi Hrvatskoj povećati izlovne kvote za tunu. Naime, tvrde znanstvenici da se stock tune u Jadranskom moru oporavlja, a svi naši ribari ionako pričaju kako su “pojele sve srdele u Jadranu, “i ugrožavaju stock sitne plave ribe”. Mandić i Gotovina upravo računaju na povećanje kvote. Poveća li im se kvota sa 36 tona (što je desetina sadašnje ukupne kvote za RH) primjerice na 80-tak tona izlova, približit će se dopuštenoj im proizvodnoj kvoti od 450 tona tuna. A tad bi već mogli govoriti o profitabilnoj proizvodnji.

– Kada ćete, dakle, znati jeste li uspjeli ili propali? – pitam.
– Negdje u travnju iduće godine – kaže Mandić. A Gotovina brzo dodaje: – Uspjet ćemo.
– Rizik je velik, vidjet ćemo, oprezan je opet Mandić i kaže da ovo nije ekstra profitni posao, već dugoročan, traži velika ulaganja, hipoteke, sreću u nevremenu, a na kraju uspjeh ovisi o odnosu japanskog jena prema euru. - Na temelju mojega iskustva uspjeh se ne može mjeriti samo u jednom ciklusu od 18 mjeseci, nego baš kao i u vinogradu, ako si nakon deset godina još na nogama – dobro je. Dosta je firmi baš u ovoj branši i propalo. Radimo, investiramo, zapošljavamo ljude. Nije to biznis, to je način života!, kaža Mandić.

– Uspjet ćemo – opet će Gotovina uz osmijeh i kucanje u drveni stol. Vidi se, uopće ne sumnja u mogući neuspjeh. Odlučan je, ustrajan, zapošljava sve više ribara i razumije biznis kojim se bavi. U mnogim svojim istupima baš je često isticao poruku da je Hrvatska puno postigla u ovih 22 godine, a da gospodarske teškoće spadaju u jednu etapu, koju, moramo vjerovati, Hrvati mogu prevladati. – Marikultura je hrvatska izvozna šansa, mi koji živimio uz Jadran smo privilegirani i ta bi se prednost u proizvodnji marikulture trebala više koristiti, poručuju partneri. Uvjereni, kao uoči Oluje, da će uspjeti. Jer, “Pelagos” je – sloboda.

>>General Gotovina: Ja sam uvijek bio slobodan!

>>Od izlaska iz zatvora smiruje strasti i zagovara budućnost