Emina Dreven, devetgodišnjakinja iz međimurskog sela Robadja u općini Štrigova svaki dan u školu odlazi u drugu državu. Mama Silva pomaže joj spakirati torbu, otključa joj rampu na malograničnom prijelazu na cesti nedaleko od kuće i isprati je do autobusa.
Nije im ništa čudno
Školskim autobusom Emina putuje do Stročje Vesi, slovenskog sela u kojem je prije godinu dana sagrađena nova škola. Učenica je trećeg razreda.
– Lijepo mi je tamo. Nisam htjela ići u školu u Štrigovu jer u Stročjoj Vesi imam više prijatelja – kaže na čistom slovenskom jeziku. Hrvatski se u kući Drevenovih rijetko govori.
Iako su Hrvati, više su povezani sa susjednom Slovenijom pa su odlučili i Eminu upisati u slovensku školu.
– Tamo ima bolje uvjete za učenje. Nakon nastave može ostati u produljenom boravku i vratiti se kući autobusom u 15 sati. U školi se igra i napiše zadaću. Ako joj se ne da, onda se vraća prvim autobusom u 13 sati. Prijevoz je besplatan, a u školi dobije dva obroka, ručak i užinu. Pola cijene plaća škola pa nas prehrana stoji samo stotinu kuna na mjesec – nabraja pogodnosti mama Silva. Priznaje da se naslušala komentara mještana s hrvatske strane granice, kojima nije jasno kako može dijete upisati u slovensku školu.
– Meni tu nije ništa čudno, iako sam Hrvatica, i ja i brat išli smo u školu u Stročju Ves, dok je tamo bila još stara škola. Nema to veze s politikom nego sa stvarnim životom.
U Sloveniji djeca imaju veće mogućnosti napredovanja pa će Emina tamo ići i u srednju školu. I posao se lakše dobije.
Kad uđemo u EU, granice će se ionako izbrisati pa će i ova granična rampa na kraju ulice nestati – kaže Emina, koja radi u Štrigovi kao konobarica. Mještani koji žive uz granicu dobivaju propusnicu i ključ od rampe koju sami otključavaju. Preko granice mogu u bilo koje doba dana.
– U Sloveniju, kad imamo novca, idemo i u šoping. Nešto je tamo skuplje, a nešto jeftinije. Kupujemo i u Čakovcu – kaže Eminina baka Jelena.
Žali se da su im u općini Štrigova prigovarali jer su im asfaltirali cestu do dvorišta i prilaz do kuće, a oni sad šalju dijete u školu u Sloveniju. Prema podacima koje smo dobili u OŠ Štrigova, petnaestak djece iz hrvatskih sela Banfi, Robadje i Jalšovec u školu, poput Emine, odlazi preko granice, u Stročju Ves i Raskrižje.
– Do prije desetak i više godina roditelje koji imaju prebivalište u Štrigovi, a djecu šalju u školu u susjednu državu, slalo se sucu za prekršaje, no posljednjih godina prešutno se prelazi preko toga. Vjerojatno je tako odlučeno u duhu dobrosusjedskih odnosa i približavanja EU. Mi svake godine obavještavamo roditelje o predupisima u školu, a ako oni, bilo usmeno ili pismeno, izjave da će im dijete u školu ići u Sloveniju, podatke šaljemo u Ured državne uprave u Međimurskoj županiji. I tu sve staje – objašnjava problem ravnatelj OŠ Štrigova Stanislav Rebernik, koji je i općinski načelnik.
Drastičan pad broja đaka
Roditelji, dodaje, kao razlog upisa djece u slovenske škole navode rodbinske veze u Sloveniji, lakše zapošljavanje nakon škole i druge, u inozemstvu praktičnije stvari. Manji dio njih ima i dvojno državljanstvo. Slovenske škole do krajnosti su pojednostavile upise hrvatske djece pa ne traže gotovo nikakvu dokumentaciju. Potvrđuje to i Silva kad kaže da u OŠ Stročja Ves nisu tražili ni jedan papir.
– Njima je važno svako upisano dijete jer im je iz godine u godinu učenika sve manje. I kod nas je učenika manje, ali kod njih je drastičnije. Škole im imaju otprilike 150 učenika – ističe ravnatelj i načelnik Rebernik, ujedno priznajući i kako je u slovenskim školama viši standard, prilagođen Europskoj uniji.
Dio Štrigovčana ne odobrava slanje djece u Sloveniju jer time, vele, gube nacionalni identitet, a i ne uči se hrvatski jezik.
Normalno da treba ici di je bolje. Ja skolujem djecu u SAD-u