Euro iznad naroda! Je li u Italiji počeo kraj EU?

Očevi ujedinjene Europe, među kojima je istaknutu ulogu imao i Alcide De Gasperi, teško da su sredinom prošlog stoljeća mogli i zamisliti na što će spasti njihova lijepo zamišljena i brižljivo građena konstrukcija.

Britanija ju je, voljom svojih građana izraženom na referendumu, odlučila napustiti, a otuđena euronska oligarhija pokušava spasiti ostatak zdanja sve brutalnijim gaženjem izborne volje nekada suverenih naroda.
Ono što se dogodilo u Italiji s nedjelje na ponedjeljak, a što već nazivaju “najmračnijom noći talijanske demokracije”, duboko je zabrinjavajuće i na korak do pendreka kao zadnjeg preostalog sredstva za discipliniranje građana koji sve manje glasuju po volji oligarhije.
Što se dogodilo? Gotovo tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora u Italiji, dvije stranke koje su na njima zajedno dobile pedeset posto glasova i imaju još obilniju većinu u oba doma parlamenta, Pokret Pet zvijezda i Liga postigli su sporazum oko formiranja vlade. Dogovorili su se oko mandatara, Giuseppea Contea, javnosti malo poznatog profesora prava na Sveučilištu u Firenci, i usuglasili listu ministara. 
Mandatar Conte, uz čvrstu parlamentarnu većinu iza sebe, odlazi obaviti formalnost potvrde nove Vlade kod predsjednika republike Sergia Mattarelle. No onda se događa iznenađenje. Predsjednik Republike, kojeg u Italiji bira parlament, i čija se funkcija svodi na nošenje lente u prigodnim situacijama i obavljanje formalnosti, odbija potvrditi vladu dvije stranke iza kojih stoji većina glasova talijanskih građana.

Gazi većinsku volju birača jer se ne slaže s predloženim ministrom gospodarstva i financija, koji se tobože zalaže za izlazak Italije iz eura. No ne radi se ni o kakvom neodgovornom, nekompetentnom mladom avanturistu, već o uglednom 82-godišnjem profesoru ekonomije Paolu Savoni, koji se ustvari niti ne zalaže za izlazak iz eura, već to vidi samo kao krajnju varijantu.
Taj isti prof. Savona bio je 1993. besprijekoran ministar u prijelaznoj, tehničkoj vladi premijera Ciampia. Zašto sada prof. Savona nije prihvatljiv, ako je uopće problem u njemu? Problem je u tome što se usuđuje kritizirati euro i Europsku uniju, i to s puno argumenata. No on nipošto nije eurofob. Savona sam govori da je za ujedinjenu Europu, ali kritizira briselske elite i zajedničku valutu za koju kaže da je “njemačka krletka”. Više puta je istaknuo kako Njemačka želi kolonizirati Europu preko zajedničke valute i kako ono što su nekada pokušavali vojnom silom Nijemci danas rade ekonomijom i financijama. A glavno sredstvo im je ovakav euro. Isti onaj u koji nas Plenković želi što prije ugurati, dok ostatak Europe već gleda kako se iz njegovog stiska izvući.

Savona kaže kako je ideja zajedničkog tržišta dobra, no da bi se imalo valutu, iza nje mora stajati država, a EU to nije. Dakle, ostaje ili korak naprijed prema zajedničkoj državi ili nazad prema vlastitoj valuti. Savona poručuje: moramo ponovo uzeti ključeve vlastite kuće, koje sada nemamo.
On nije populist. Ističe kako su Talijani sami najveći krivci za svoje probleme i kako se sva krivica ne može prebaciti na Europsku uniju. No politika štednje, skrojena po njemačkom interesu, koja guši talijansko gospodarstvo, europska je kap koja je prelila čašu. U ranijim intervjuima Savona je isticao kako treba korigirati manjkavosti eurozone, a ako do toga ne dođe, tek onda razmisliti o izlasku iz eura.
Ukratko, predsjednik republike za kojeg izravno nisu nije glasovao nitko, izabran u parlamentu konsenzusom lijevog i desnog centra (slično našim ustavnim sucima, primjerice), brutalno je pogazio volju građana i odbio imenovati vladu pod izlikom da brani međunarodne konvencije, štednju građana i tko zna što ne, od strašnog prof. Savone, koji uopće nije rekao kako je za to da Italija odmah napusti euro, već kako treba ukloniti manjkavosti eurozone i reformirati EU kako bi ona opstala. A izlazak iz eura je “Plan B” ako to ne uspije.
Nakon odbijanja vlade Pet zvijezda i Lige, predsjednik Matterella je ponudio mandat Carlu Cotterelliju, bezličnom euronskom birokratu koji je, vidi čuda, godinama radio za MMF i za kojeg nije glasovao nitko.
Italija vrije. Građani ne mogu dobiti vlast za koju su većinski glasovali, već im predsjednik izabran u parlamentu kao osigurač oligarhije nameće MMF-ovca na čelu tehničke vlade bez ikakvog legitimiteta.
Osim što je oligarhija potpuno otuđena od građana i brutalno krši njihovu izborima izraženu volju, upada u oči i njena kratkovidnost, da ne kažem glupost.
Da bi Cottarelli oformio tehničku vladu, treba je potvrditi parlament.

A tamo Pet zvijezda i Liga zajedno imaju gotovo 60% zastupnika. Dakle, neće proći i ići će se na izbore. A na tim izborima će ogorčeni narod još više glasovati za Pet zvijezda i Ligu. I što onda? Oni već spominju opoziv Predsjednika Republike. Misli li oligarhija da u međuvremenu može poljuljati dogovor dvije stranke? Da će se dogoditi čudo pa će građani u par mjeseci glasovati drugačije? Zašto su onda dolijevali ulje na vatru s davanjem mandata za sastavljanje vlade Cottarelliju, što je unaprijed osuđeno na neuspjeh? Stara masončina gura MMF-ovca nasuprot volje naroda, rezime je zapjenjenih komentara na društvenim mrežama.
Dok se građani u subotu spremaju na ulice, mediji ih plaše burzovnim indeksima. Kao da talijanska republika postoji radi eura i burze, a ne radi građana koji je sačinjavaju i koji su u njoj nositelj suvereniteta.
Na veliku radost ogorčenih Talijana oglasio se i Soros, da im i on malo posoli pamet, a posebno je suptilan bio Europski povjerenik za proračun i ljudske resurse Günther Oettinger koji je poručio Talijanima kako će ih “burze naučiti kako glasovati” na sljedećim izborima, kao da su kolonija u kojoj će ih gospodari disciplinirati koricom kruha, a ne suverena zemlja, i to velika u europskim razmjerima.
Najavljujući veliki prosvjed u Rimu u subotu lider Pet zvijezda Luigi Di Maio piše kako u Italiji možeš biti ministar i ako si pravomoćno presuđen, i ako te istražuju zbog suradnje s mafijom ili za korupciju, i ako si imao afere s prostitutkama, ali jao tebi ako si se usudio kritizirati Europu.

Poziva građane da ponesu talijanske zastave, što je novi, suverenistički i domoljubni moment u njegovom antioligarhijskom pokretu. U Italiji tako nastaje opasan emotivni spoj ugroženog nacionalnog ponosa, osjećaja socijalne nepravde i frustracije zbog nepriznavanja izborne volje građana. Ako se preko noći ne dogodi neki obrat i Mattarella ipak potvrdi vladu dvije stranke pobjednice, Italiju čeka teško i neizvjesno ljeto.
Zašto je ovo što se događa s druge strane Jadrana važno i za Hrvatsku? Osim što svjedoči o dubokim problemima unutar Europske unije, o kojima se kod nas malo govori, prepoznajemo isti obrazac gušenja demokratski izražene volje građana. Ulogu oligarhijskog osigurača koju je u Italiji odradio Mattarella, kod nas se očekuje da će uskoro odigrati Ustavni sud, izabran na isti način, dogovorom dviju veliki stranaka čija zvijezda tamni, a koje sada panično nastoje održati status quo. 
Nakon što su prikupljeni potpisi za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava, domaćem kraku oligarhije zadnja nada je Ustavni sud, koji bi ga teoretski mogao spriječiti. No što bi u referendumskim pitanjima moglo biti neustavno? Prvo pitanje je toliko jasno – preferencijalni glasovi, umjereno smanjenje izbornog praga i omogućavanje dopisnog i e-glasovanja, da je malo vjerojatno da bi ga se čak i HDZ-SDP-ova ustavna kadrovska ropotarnica usudila osporiti.

Drugo pitanje, unatoč dreki etno-biznismena i njihovih poslovnih partnera nema veze sa smanjenjem manjinskih prava jer svaki pripadnik nacionalnih manjina u RH ima pravo glasovati kao i svi drugi za “obične liste”, i golema većina ih to i čini, a uz to, ako žele, mogu koristiti opciju da glasuju za fiksne zastupnike svoje manjine, koji imaju zagarantirana mjesta u Saboru, iako se biraju s manje glasova od ostalih zastupnika, ne zato da bi onda politički trgovali već da bi artikulirali specifična pitanja i teme svojih zajednica. Do sada je bio dobar običaj da tako izabrani zastupnici manjina sačekaju da se formira saborska većina pa da je onda podrže. No sada, kad se taj dobar običaj očito izgubio, treba mu dati zakonski okvir. Dakle, nema nikakvog smanjenja prava manjina, već se reduciraju ovlasti ljudi koji su izabrani na privilegiran način, na posebnim manjinskim listama. 
Hoće li se ustavni suci, svi izabrani dogovorom HDZ-a i SDP-a, usuditi kršiti volju građana? Razmišljaju li što će sutra biti s njima i njihovim ugledom? Smatraju li kako će sprječavanjem referenduma zauvijek zadržati status quo? Kako neće pojačati antisistemsko raspoloženje građana i ubrzati krah oligarhije? Žele li da im se imena, na čast unuka i praunuka, provlače u knjigama o suvremenoj povijesti kako dio servisa oligarhije protiv volje građana? Vidjet ćemo uskoro.