Da povijest nije učiteljica ničega, dokazala je sama povijest jer je tijekom mnogih stoljeća, od pet upućenih joj Ciceronovih laski – svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnik istine – odabrala onu najmanje točnu.
Povijest nikada i nikoga ničemu nije naučila. Jer da jest zar bi se današnja Europa našla pred svršenim činom koji se jasno i jednostavno zove velika seoba naroda. Da je povijest ičemu naučila cijelo to mnoštvo mudrih europskih glava, zar ne bi znali da velika carstva nisu stradala silovitim najezdama osvajačkih hordi, već upornim, moćnim, tihim, uglavnom neratujućim valovima naroda koji su zauvijek od nekamo otišli da bi zauvijek došli u nečije tuđe prostore, upravo onako kako smo i mi jednoć u davnini osvanuli na jadranskim obalama.
Ta ista povijest kao Ciceronov “život pamćenja”, unatoč našim blistavim mačevima i oklopima Otona Ivekovića, ne pamti s naše strane bilo kakvoga nasilja prema drevnom latinskom stanovništvu obalnih gradova. Vjerojatno ih je naša sila mogla u času pregaziti, no držali smo se zaobalja, te nisu rajski Zadar i blagotvorni Split postali hrvatskim kraljevskim gradovima na krvavim oštricama, već krajolici kamena, pripeke i poskoka. Gradili smo remek-djela skromnih ninskih crkvica, klesali pletere, a da drevno stanovništvo nikada nije doživjelo naše imigrantsko nasilje, pače ta podjela na one s morske obale i one iza golih dalmatinskih brda traje do dana današnjega. Povijest koja, dakle, ne uči ničemu, sklona je pretjerivanju te jednostavne stvari čini složenima, a složene pojednostavljuje. Njezina je grešnost osobito u tome što se svodi na prijelomne datume, godine, ljude i događaje kojima povlači jasne crte, a povijest to jednostavno nije, već sliči filmskom stilskom postupku koji se rijetko rabi, a zove se pretapanje. Jedna se slika, prizor, jedan lik ili više njih polako pretvara u nešto posve drugo, a da ne možeš razlučiti jasnu crtu preobrazbe koja se zbila. Učili su me da je Venecija nastala kad se stanovništvo Veneta, pred najezdom Gota koji su pljačkali i ubijali sve pred sobom na putu prema Rimu, sklonilo na nenastanjene otočiće lagune, i da se to zbilo godine 421., e da bih pola desetljeća kasnije spoznao da to baš i nije bilo tako već je Serenissima nastajala u višestoljetnom pretapanju Rima i Bizanta sa sjevernjačkim imigrantima, bez jasnoga šava, uz vrlo malo ili gotovo ništa nasilja.
Da povijest ikoga išta može naučiti, onda bi i današnje vladarske glave znale da Rimsko Carstvo nije branio samo pet tisuća kilometara dugi limes od Hadrijanova zida u Britaniji do Crvenoga mora, utvrde, moćne rijeke, opkopi, rovovi, legije i njihovi logori, već prije svega velika i moćna civilizacija, rimska načela, rimsko pravo i rimske ustanove. Pritom je svaki barbarski vođa čeznuo za time da postane građanin Rima ili barem njegov pouzdani saveznik, ne bi li dodirnuo njegove blagodati. Da se u te Europe imalo primio nauk učiteljice života, onda bi unaprijed znala da se demokracija ne širi likvidacijama prosvijećenih diktatora, tomahawcima i pametnim bombama koje su očigledno pametnije on onih koji su ih slali. Da je povijest dala ikakvu stvarnu poduku, bilo bi im unaprijed jasno da ubojstvom Gadafija neće procvjetati parlamentarna demokracija, nego otrovni drač stotina međusobno zaraćenih bandi, pred kojima će stotine tisuća ljudi koje su do tada živjele skromno, ali pristojno, radije izabrati nadu europskih obala ili plavu mediteransku grobnicu negoli libijski pakao. Jest da je taj pukovnik, prosvijećeni diktator koji je bio u dobrim, ako ne i privatnim odnosima s europskim establišmentima, bio “pain in the ass”, ali da je bilo imalo mozga u glavama onih koji su slali razarajuće flote i zrakoplove, mogli su unaprijed znati da će taj trn u stražnjici prerasti u šiljak u srcu i omču oko vrata.
Glupost je dosegnula takav razmjer da čak ni svježa povijesna libijska poduka nije imala nikakvoga učinka, već se podjednako bahato i stupidno srljalo u sirijsku katastrofu. I eto vam, gospodo kratkovidni nasilnici, sljedećih milijuna bijednika pred vašim vratima, koji vas se, naravno, tiču više negoli stotine tisuća mrtvih u razorenim gradovima. Uvijek kad se treba suočiti s vlastitom glupošću, sa slijepim srljanjem na vlastitu štetu, spasonosne se nađu teorije zavjere, kako je sve to razorio uskogrudni prekooceanski veleum, koji je pod temelje moćne EU podmetnuo tu permanentnu invaziju sirotinje, obitelji i dječice, kojoj se ne možeš suprotstaviti raketama i mitraljezima. Bilo bi lakše da je riječ o zavjeri, no na žalost nije, već je i opet posrijedi vječna i najmoćnija ljudska odlika zvana glupost. Jedan je pisac rekao: “Najveća zla narodima nanijeli su njihovi usrećitelji”. Prekomorski usrećitelji nisu samo korporacijski halapljivci, profiteri ratne industrije, već iskreni vjernici svoje usrećiteljske zadaće. To što su svuda u svijetu gdje su se taknuli činiti dobro i u ime dobra, od Iraka do Afganistana, od Libije do Sirije, posijali samo očaj, strah, smrt i bijedu, nikada ih neće poremetiti u njihovu poslanju. I ovoga časa posve je jasno kao neumit povijesti koja nije učiteljica već opsjenjivač i lažljivac, da usrećitelji uzimaju zalet za Perziju, čije bi najblaže posljedice bile deseci milijuna novih imigranata na europskome limesu.
Europa je danas na prekretnici jer sva ta pitanja nisu više tehničke i operativne odluke europskih vlada. Europa je danas pred izborom između dviju katastrofa; učiniti sebe tvrđavom i opsjednutim gradom, ili širom otvoriti sva vrata. Iako je izbjegla kršćanstvo spomenuti jednim od svojih temelja, a sve zato da ne povrijedi brojne svoje građane koji nisu kršćani, Europa je u svoje zakone, institucije, svoja načela o ljudskim pravima, slobodama, o ravnopravnosti, ugradila kršćanstvo gotovo do radikalnih konzekvencija. Nahraniti, udomiti, prigrliti sirotinju i pribjegare ma tko oni bili i odakle dolazili, pogotovo ako živiš u bogatstvu i izobilju, jedno je od temeljnih kršćanskih načela, koja su se s razne Riječi Gospodnje izmjestila u europske zakone i pravila. Ostane li pri svojim načelima, Europa će opstati da bi idućih godina i desetljeća cijela jedna civilizacija na njima utemeljena polako nestajala jer u Bavarskoj, Provansi i Andaluziji živjet će neki drugi, novi ljudi sa svojim običajima i pogledima na svijet.
Odabere li pak utvrđeni limes koji bi se, povijesne li začudnosti, gotovo podudario s onim rimskim, odabere li zidove, opkope, rovove, žilet-žicu i naoružane legije, Europa će u isto vrijeme uništiti sve ono na čemu je sagrađena.
Evropska Unija ce se srusiti jednoga dana kao dvorac od karata. Isto kao i Istocni Blok koji se sastojao od zemalja Warsavskog pakta. Taj dan se priblizava sve vise i samo je pitanje vremena. Treba neke stvari da se poklope u isto vrijeme i u roku od 2-3 mjeseca vise nece biti Evropske Unije. Krivci za to ce biti principalno Merkelica, zatim Macron, Juncker, i njihovi sljedbanici koji su isli zazmirenih ociju iza njih, kao nas Anemicni. I tada ce biti nesrece. Bankovski sustav ce se raspasti, banke ce blokirati gradanima ustadjevine tokom noci tako da se ujutro nece iz bankomata izvuci ni za kruh i mlijeko. Izbit ce socijalni neredi i bit ce samoubistava jer ce neki izgubiti sve. I bit ce isto sredjivanja racuna izmedju ljudi, samo sve ce to biti prekasno. Za takav scenario se treba pripremiti od danas ako jos niste, to moze doci brze nego sto mislite. Oni neredi sto su bili u Grckoj su macje pisalo naspram sto ce se tek desiti iz toga kaosa ce trebati desetljeca da se izadje. A sa socio-ekonomskim kaosem ima i ozbiljnog rizika rata, pazite da vas ne uhvati nespremne kao i 91.