Teksašanin plavih očiju nosio je revolvere prokleto nisko – tako je počinjao jedan od kaubojskih romana s karlovačkog kioska koji su ujedno bili najveća dragocjenost koju si mogao osvojiti u borbi špekulama. U to davno doba američki je duh bio na strani stranaca, jer oni su bili Amerika. Taj stranac, revolveraš prokleto nisko nošenih revolvera, nije dolazio u gradić kao prijetnja, već kao onaj koji će pobijediti uvriježeno zlo, a potom odjahati u mitski krajolik iz kojeg je i došao.
Lupati glavom o zid znači uzaludno i bolno sudaranje s neumoljivom činjenicom, za koje nije kriv zid, nego glava. Zid je vidljiv i zadan. Povrjeđuje te samo ako se u nj namjerno zaletiš. Zid je tu gdje jest i neće ti ništa. Može ti nauditi samo vlastita volja. Ne zna se je li Kineski zid ikada obranio carstvo od osvajača, ali je u svakom slučaju, osim korisnih javnih radova, bio znak moći. Snaga zida nije u debljini i visini, već u poruci. Berlinski je zid bio mentalna tvorba. Njegov nastanak i rušenje nisu bili razina betona, već simbola. Današnji je svijet – svijet sustava zidova prema kojima se spomenuti zidovi doimaju prozračnima. Zidovi imaju različita imena, a ponekad se zovu „glasnogovornici“. Jambrek zaštiha Štefa u Belencu, i to su prve vijesti na svim televizijama s nacionalnim i lokalnim koncesijama. Doznaš sve o Štefu i Jambreku, imena susjede koja nam svjedoči „kak je malo volil popit, al je bil za rane vezati, kak su nji dva bili venčani kumi, i sve je bilo vredu dok jedan drugome ni skupo prodal betežnu krmaču“. Imena i funkcije pišu na ekranu velikim slovima. Bara Belec, susjeda. Joža Kašnjeg, stric ubijenoga. Informacija planetarno važna, profesionalno elaborirana i od širokoga nacionalnog značaja, bez utaje bilo kakvog važnijeg podatka glede zaštihavanja, da bi se na kraju pojavila jedna gospođica, da dade službeni policijski pravorijek, ispod koje će pisati; Ivana Ozmec, glasnogovornica Policijske uprave županije bogtepitaj koje. E, nećeš ni slučajno u našoj nam domovini ikada vidjeti uprizorenog policijskog inspektora kako ima nešto reći o zločinu, kao što to biva u onim oskudno demokratskim staromodnim državama gdje na one koji vode istragu s jedne strane nasrću novinari, a s druge gradonačelnik kojem se spremaju izbori.
Zašto u nas svaka budala može biti medijskom zvijezdom, prosipati svoj veleum općinstvu, naslikavati se po televizijama i portalima, a to je uskraćeno inteligentnim i vrsnim policajcima? Njihova imena doznajemo i fotografije vidimo tek u onim rijetkim slučajevima kad se poneki od njih navodno nađu s one strane zakona. Što je to posrijedi da ne možemo znati kako se zove i kako izgleda hrvatski inspektor Callahan, a sigurno postoji? U vremenu sveobuhvatne vulgarne javnosti svega tajnog i privatnog, čemu takva stidljiva samozatajnost kada je riječ o policiji? Je li taj zid između građana i onih koji ih doslovno čine sigurnima, u koje imaš pouzdanja da će razriješiti zločine, je li taj zid njihova volja, ili je to zid koji njeguju odreda sve vlasti, ne bi li mogle manipulirati, a pritom destimulirati hrvatske inspektore Callahane i njihov fajt s kriminalom?
„Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva.“ Da je ostao samo pri tome čudesnom stihu, vjerojatno bi pjesma hrvatskog pjesnika ostala u lektiri, kao što je uvala o kojoj je riječ samo navodno ostala u našoj državi, tako da neki Šime ni njegova djeca nikada više u njenoj bistrini neće vidjeti alge, jer je za vječnost iznajmljena strancima, ograđena nevidljivim suhozidom. A kakvi li su tek zidovi između ljudi i ustanova? Ne samo da ni do koga ne možeš doprijeti telefonom, već ne možeš počesto doći ni do telefonistice na centrali pa razgovaraš s automatima koji ti nude opcije brojeva, a onda te ti brojevi do iznemoglosti šeću do sljedećih brojeva, pa sve na početak, ili u najboljem slučaju možeš u memoriji nedostupnog moloha ostaviti svoju poruku. Taj orwellovski, kafkijanski, neprobojni zid nešto je mnogo groznije od svakog vidljivog tisućama milja dugog građevinskog pothvata.
Ti zidovi između vlasti i vlastitih građana, čiji ostaci ostataka po nekom pavlovljevskom refleksu još uvijek izlaze na izbore jer nikako ne mogu naučiti lekciju da su posve beznačajni, da ne igraju nikakvu ulogu, da im se oni koji vladaju i koji bi htjeli vladati uopće više i ne moraju obraćati, ne moraju obećavati, ne moraju čak ni lagati. U ta tmurna jutra „festivala demokracije“ bijedni će penzići pokorno odijevati svoje od moljaca izgrizene kapute, obilaziti memljive ostatke nekadašnjih mjesnih zajednica i đačkih domova, marljivo zaokruživati nove četverogodišnje jamce svoje bijede i beznačajnosti kojima je boljitak njihovih jadnih života posve nevažan dok se klanjaju zlatnim telcima svojih gospodara i totemu „porasta BDP-a“.
Sve drevne granične crte, limesi i Hadrijanovi zidovi, odmijenjeni su labirintima nevidljivih i neprobojnih zidova novostvorenoga europskog poretka, toga zoološkog vrta u kojemu su izmijenjene strane i uloge; s jedne strane nevidljivih barijera te ZOO-story, bijedna je i siromašna publika, koja promatra bahate, moćne i bogate zvijeri koje s druge strane zida zaštićene uživaju u umjetnom i nedodirljivom raju. Nije li zastrašujuće licemjerno da se takva Zid-Europa toliko zgraža nad nekakvim zabranama ulaska i budućim meksičkim zidom, a između njene dvije vlastite članice, stotinama kilometara u maglenim tminama, bliješti žilet-žica koja za razliku od pravog zida može doslovno zaklati ne samo neopreznu srnu, već znatiželjno, zaigrano dijete?
„Strah na Zapadu“ zove se briljantna studija Jeana Delumeaua, o europskim strahovima tijekom stoljeća, o europskoj psihologiji „opsjednutog grada“. Strah od kuge, od vještica, od Turaka, od noći, od mora. I strah od stranaca kao jedan od njih. Europa danas nije u panici zbog navodnih prekooceanskih kršenja liberalno demokratskih načela ravnopravnosti, slobode kretanja i multikulturalne tolerancije. Europa je u panici od svoje vlastite podsvijesti i povijesti kada je upravo taj strah koji je plamtio lomačama, bliještao na krvničkim sječivima, održavao na životu njene vlasti i ustroje. Europa je u panici što su ta zbivanja s druge strane nepregledne pučine, burevjesnik onoga što u izvornom autorskom izdanju čeka nju samu.