Kad smo toga davnog zimskoga jutra obasjanog blještavobijelim zubima Alpa u daljini, ušli u Ghetto, četvrt najviših i najneuglednijih kuća u Veneciji, nije bilo nikog i ničeg osim prevedre hladnoće. Ghetto se nekoć zvao dio grada u kojem su se lijevali topovi, da bi početkom 16. vijeka to zemljište Serenissima dodijelila Židovima za njihovu zajednicu kao jednu od mnogih u Kraljici Mora. Prva kockarnica u Europi, nastala je 1638. također u Veneciji, udomljena u kućerak, kasino, po čemu se danas zovu sve kockarnice svijeta. U Heladi su učeni ljudi raspravljali na polju gdje je prema legendi poginuo heroj Akademos, i otuda sve akademije uključujući moju. Kad sam prvi puta čuo za stoike, zamišljao sam ih kako stojeći čvrsto „kano klisurine“ podnose nedaće života, a kad ono, dio atenske Agore i nadstrešnice na njoj zvao se Stoja, i tu su se u hladovini okupljali pripadnici buduće filozofske škole. Moneta pak s monetom u našemu smislu nema nikakva dodira, već se rimski novac kovao nedaleko hrama istoimene boginje. Bježim od daljnjega nabrajanja jer je posve jasno što hoću reći; nomen uglavnom jest omen, ime jest znak, ali slijepo pridržavanje toga načela može biti i put u glupost i zablude. U ona olovna vremena olovnih slova, državna nakladnička poduzeća u kojima su na mučeničkim sinekurama robijali navodni protivnici režima, obasipala su puk divot izdanjima ne pitajući se hoće li to itko moći kupiti.
Umjesto dućana modnih tvrtki, tada su središte nam prijestolnice nagrđivale knjižare. Nama studentima prve godine Akademije, većina knjiga u njima bila je preskupa pa smo mi, kao danas brojni nam sugrađani koji prekapaju po kontejnerima, prekapali po antikvarijatima. Za cijenu pola kinoulaznice kupio sam postarije izdanje autora Williama Bolithoa, s naslovom koji je obećavao: „Dvanaestorica protiv Bogova“. Lucidna studija o znamenitim osvajačima, s naglaskom na pobunu, nekonformizam i avanturu prije svega. Zabavno štivo s poukom za svakoga čovjeka, a poglavito one gladne vlasti i moći; uspješan si dok osvajaš. Čim staneš – počinje tvoj kraj. Dinamizam osvajačke ekspanzije uvjet je i gorivo osvajačeva opstanka. Dvije tisuće godina Rima, uključujući i Bizant, koji protivno predrasudama nije značio rimsku propast, već procvat u čuvanju rimskih i helenskih stečevina, dokazom je kako su ratnička osvajanja bila sporednim uvjetom ekspanzije, a mudro uređivanje osvojenoga prostora zalogom dugovječnosti. Odavna je poznato kako je moć važnija od vlasti. Moć bez vlasti je moć, a vlast bez moći – je ništa. Moć je činjenično stanje, a vlast je forma, ustroj i zakon..
Povijest nam o toj dihotomiji ne nudi pravila. Bilo je mnogo vlasti koje nisu imale moći, i moćnika bez ikakve vlasti. Pa čak i poneki carevi i kraljevi, u kojima bi to dvojstvo trebalo biti biološki objedinjeno, često bi bili i bez moći i bez vlasti. Činilo se kako su parlamentarna demokratska društva, pronašla za građane sretnu ravnotežu, koja je takozvanim liberalnim kapitalizmom ozbiljno ugrožena u korist moći koja se beskrajno gomila na jednoj strani vage, stvarajući tako posve novi oblik totalitarizma pod prividom parlamentarne demokracije. Narečeni novi totalitarizam nije moguće rušiti ni izborima i pobunom, što mu jamči nedodirljivu dugovječnost. Kad u nas na parlamentarnim izborima osvojiš vlast, nisi ujedno dobio i moć, odnosno ne u onoj mjeri koju tvoje ambicije očekuju jer moć je prestala stolovati s jedne i druge strane Markova trga. Ona je tiho i neosjetno deložirana, bez policijske potpore i kombija u koje unose prosvjedujuće aktiviste. Moć, naime, više ne stanuje ovdje.
Da nema još i one duhovne, znakovito i jasno na samoj sredini trga, bi li nam išta drugo preostalo? Iz ove današnje naše perspektive kad se moć zauvijek, čini se, izmjestila u konačnome trijumfu internacionale kapitala „koji mori glad“, naša viševjeka odanost Crkvi i Rimu, čak i za ateističke skeptike, doima se prirodnom i spasonosnom. U ukletom pentagramu gradova na „B“, koji su nad nama vladali: Beč, Budimpešta, Beograd, Berlin i naposljetku, što možda ne znači i zauvijek, Bruxelles, osloncem i nadom ostaje nam duhovna svjetlost vječnoga grada i misao pape Franje. Cijeli jedan podžanr filmova govori o školovanju aristokratske djece po znamenitim britanskim koledžima. Potomci lordova šibani i ponižavani, uče uspravno i šutke trpjeti teror moći i vlasti, da bi jednoga dana postali superiornom vladajućom klasom, u kojoj je patnja koju su prošli umjesto osvete polučila pamet i mudrost, umjesto kinjenja svojih slugu poštovanje prema njima. Današnji europski bruxelleski megadvor, koji je odmijenio sve nekadašnje europske dvorove zajedno, svoju vladajuću klasu za daleke i zagubljene europske provincije odgaja u svojim udobnim, uglađenim i tihim odajama. Da bi u davna vremena postao Cezar i dospio u Rim, morao si prije toga u daleku Galiju krvariti i ratovati. Danas je obrnuto; prvo iz Galije dođeš u Rim, a onda te kao Cezara namjesnika pošalju natrag u Galiju koja je, istina, ponešto zapuštena, u kojoj se poprilično krade i laže, cvijeće korupcije ne mari za mijene godišnjih doba, u daleku zemlju u kojoj se svi sa svima svađaju, u kojoj zakoni traju kraće od dnevnih novina, ali je ipak sve u svemu posve spokojno, mirno i lagodno, a buntovni Asterix i Obelix kostimirani u cirkusante zabavljaju turiste s kruzera. U toj se i takvoj Galiji čak ni naslov „Mnogo vike ni za što“ ne bi mogao primiti, jer, istina, ovoga „ni za što“ ima u izobilju“, ali zato nema mnogo vike. Pa ni oko popisa tvojih domaćih zadaća uključujući namete za jedan bezobrazno bogat i bahat stališ zvan umjetnici.
Od tebe se očekuje mirom dobrohotnoga ispovjednika, koji neće špotati zbog grijeha, već će ih poglavito svojim prijateljima oprostiti, provoditi gotovo ladanjsko vrijeme sa sjetom osluškujući lahore dalekih belgijskih hodnika, strpljivo brojeći dane svojeg dragovoljnog službeničkoga progonstva. Sve te bure, galame, prijepori u toj, po rimskoj mjeri uređenoj Galiji, ne smiju te omesti u tvojem poslanju, čija je misao vodilja da se o Galiji misli i odlučuje negdje drugdje i da ta zadaća uopće nije na tebi.
