Europa nema održivu alternativu kao što je nije imala ni 1. rujna 1939.

Vladimir Vladimirovič u jednom je u pravu: sankcije koje su Rusiji objavile EU i SAD ravne su objavi rata. Osmišljene su da Rusiju vrlo brzo bace na koljena i u ekonomskom smislu to je samo pitanje trenutka – u sljedećih nekoliko dana Rusija će se naći u tehničkom bankrotu, jer neće moći plaćati svoje dospjele financijske obveze.

Doduše, Putin će to pred svojom javnošću pokušati sakriti pod izlikom protusankcija – reći će da odbija plaćati onima koji su protiv majčice Rusije poveli financijski i trgovinski rat. Kao kaznu, a ne zato što nema čime platiti.

Nema dvojbe dakle, da smo s Rusijom već u nekom obliku "proxy" rata, preko posrednika, u kojem Ukrajinci ginu – i za nas. Te da zapravo ni nemamo održivu alternativu. Kao što je Europa nije imala 1. rujna 1939., kad su Hitler i Staljin između sebe bratski podijelili istok Europe. Putin nije zaprijetio samo Ukrajini, već i cijeloj Europi, a njegova avantura naglavačke će preokrenuti globalni poredak.

Da, i Amerikanci su taj poredak uzdrmali izmislivši razloge za invaziju na Irak, no, ono što je prolazilo niski američkih predsjednika, neće i ne može proći Putinu. A ni Ukrajina nije Irak. Zelenski nije Sadam. Zanesen uspjehom u Siriji, Putin kao nekadašnji izbavitelj, zagrizao je mnogo više no što može progutati i stavio na kocku budućnost Ruske Federacije, koja nakon njega više neće biti nikakva supersila, a pitanje je hoće li kao takva uopće opstati. Naslov Novaje Gazete prije nekoliko dana dao je savršeno proročanstvo: Bit ćemo kao Venezuela, ali s nuklearnim arsenalom!

Civilizirani svijet je taj koji s pravom Putinu poručuje "Dosta!" te da neće pokleknuti pod prijetnjama, koliko god one bile zastrašujuće. Ne, Putin nije lud, on je "samo" beskrajno pokvaren. Posve je svejedno je li njegova nuklearna prijetnja blef ili nije. Jer , zapravo, prijetnja nuklearnim oružjem ni ne može biti blef, ona je sama po sebi već nuklearni terorizam, bez obzira na namjere.

Ako smo do sada nešto naučili to je da Putin ne blefira – čak ni kad blefira. Kad on "blefira", on doista navodi ono što je spreman učiniti i što je sastavni dio ruske službeno objavljene vojne doktrine. Što ne znači da to stvarno želi, a kamoli da će učiniti. No, nitko ne bi smio dvojiti da je to sasvim opipljiva mogućnost. Kao što sam Putin kaže – štakor pritjeran uz zid ima urođeni instinkt sam prvi napasti.

U glavi mi se odmah zavrte zvukovi Prokofjevljeve melodije u Stingovoj obradi i stih: "Believe mew when I say to you, I hope that the Russians love their children too". Voli li Rusija svoju djecu? Znamo što kažu majke ruskih rezervista kojima Putin otima djecu i šalje ih u smrt. No, u rukama ruskog cara ruska djeca samo su pijuni na šahovskoj tabli. Potrošni i zamjenjivi, jednako kao i ukrajinska djeca. A sasvim sigurno ga ne zanimaju ni hrvatska djeca.

Nevjerojatno je ipak koliko je putinoljubaca koji u Hrvatskoj zazivaju Zelenskog da prihvati sve prljave ucjene koje nameće Putin – priznanje neovisnosti ruskih "republika", priznanje aneksije Krima, demilitarizaciju i trajno odricanje od EU i NATO-a – i to u trenutku kad se Putinova vojna avantura raspada po šavovima. Valjda samo zato da Putin ne bi "potpuno poludio" i krenuo putem totalnog konvencionalnog uništenja, dok mu prst pleše i oko simboličnog crvenog gumba nuklearne kataklizme.

Kao Đuro Utješanović u Večernjoj školi, s titovkom na glava: "Nikad ne bi bilo rata da se ne braniš! Kriv je onaj koji se brani, a ne ona koji napada! Nemoj se braniti! Da se ne braniš, nikad ne bi bilo rata! Okupator ode kad-tad, oslobodilac ne ode nikada!" No, dobro je poznato da su u Europi najgore prošli oni koje su Rusi oslobađali.

Zapitaš se jesu li ti biseri isto tako mislili i u vrijeme Domovinskog rata? Je li i Hrvatska izazivala silovatelja? Je li se trebala predati? Gdje bi danas Hrvati bili da su se vodili tom logikom? Doista, kako oni ne vide da je Putinova ratna retorika potpuno istovjetna Miloševićevoj: Hrvatska i Ukrajina kao nacističke tvorevine! Danas kao dokaz izvlače ukrajinsku Bojnu Azov, svojevremeno se izvlačio HOS i njihovi simboli. Dobro poznat agitprop!

Naravno, ne bi bilo prvi put da u mirovnim pregovorima osvajač dobije ono što je vojno zapravo već izgubio. Kao kad je u Daytonu uspostavljena Republika Srpska , iako je vojska bosanskih Srba prije toga bila poražena i na milost i nemilost Hrvatske vojske. No, Putin jednostavno nema dovoljno vojnika ni moderne ratne tehnike kako bi doista osvojio Ukrajinu. Ukrajini treba samo pomoći dovoljno dugo da se to u potpunosti pokaže na terenu.

Putin bi to mogao bi riješiti općom mobilizacijom, no to bi bilo u neodrživoj kontradikciji sa službenim narativom da Rusija ne vodi rat, već samo "specijalnu operaciju". Ruski mediji pod cenzurom ne smiju ni spomenuti riječ rat! Ruski pak vojnici masovno napuštaju svoju opremu, često u posve ispravnom stanju, jer se i sami osjećaju logistički odsječeni, bez podrške i napušteni od svojeg zapovjedništva, pogotovu rezervisti koji su tamo dovezeni mimo ruskog zakona i na prijevaru, a sad uviđaju da tu nipošto nisu mirotvorci, već krvavi osvajači, koje dočekuju odlučni branitelji.

S druge strane, valja zamijetiti, ruske udarne snage "Specijalnava Naznačenija" ludo hrabro, ponekad i samoubilački napreduju u svojim kolonama, duboko u pozadini branitelja, mimo svake vojne logike i zdravog razuma, ostavljajući daleko iza sebe svoju logističku podršku. A to sve ukazuje da ključne odluke ne donose ruski generali, već politika koja je postavila nerazumne ciljeve i ne želi od vojnih profesionalaca čuti nikakvo "Njet"!

Vrhovi ruskih kolona na momente uspijevaju u jednom – stvaranju dojma sveprisutnosti te iluzije da su ključni gradovi okruženi i već pred padom. No, karte koje mediji objavljuju ne pokazuju stvarno stanje, koje je iznimno fluidno, jer prave fronte nema, a Rusi zapravo drže samo prometnice kojima napreduju ili na kojima su zapeli, zaobilazeći velike džepove branitelja. U stvarnosti, dobar dio ruskih snaga u sličnom je fluidnom "okruženju".

Naravno, tu dolazimo do velike dileme – treba li NATO nametnuti zonu zabrane leta u Ukrajini, što bi napadaču odnijelo krucijalnu prevagu? Nažalost, na taj način bilo bi teško izbjeći ulazak u otvoreni oružani sukob, što bi moglo biti pogrešno prije no što se pokažu prvi razorni učinci sankcija, čitaj ekonomskog rata. A za to treba još koji tjedan. U međuvremenu, Putinu ne treba u ruke stavljati argumente da je Rusija napadnuta te tako davati opravdanje za opću mobilizaciju, što bi samo povećalo broj žrtava. To isto vrijedi i za dostavu poljskih lovaca MiG-29, koji Ukrajini ne bi bili od mnogo koristi, osim kao način da se izravno uvuče NATO u sukob.

Prije toga treba razmišljati o potpunom energetskom embargu na uvoz iz Rusije, kakav bi već bio nametnut cijelom svijetu – da se pitaju samo Amerikanci. Naime, za sve ovo vrijeme dok Ukrajinci ginu, ruski plin putuje preko Ukrajine u EU. Možda ste jutros skuhali kavu na njemu! Koliko dugo će tako biti? Hoće li se EU odvažiti na isto što i SAD i protiv svojih interesa proglasiti embargo? Hoće li ih preduhitriti sam Putin, ako shvati da ionako sve ide u tom smjeru, te sam Europi zatvoriti plin? Ili, ako se ratna sreća Ukrajinaca pogorša, hoće li jedno jutro oni biti ti koji će sami podići jednu sekciju plinovoda u zrak? Jasno vam je, svi se moramo pripremiti za dosad nezapamćeni energetski udar, dogodio se on na koncu ili ne.

Sve te opcije su itekako moguće, a i mnogo realnije od licemjerne najave iz Bruxellesa da će "do kraja ove godine" ili možda tek 2022. smanjiti ovisnost o ruskom plinu na podnošljivu razinu. Jer, s druge strane, iz EU u Rusiju i dalje putuju milijarde kojima se plaća taj plin, a kojima zapravo mi financiramo ruski ratni stroj. Sa SWIFT-om ili bez njega. Kancelar Scholz za sada se osigurao da sankcija budu pošteđene dvije od tri najveće ruske banke, preko kojih Europa plaća ruski plin.

Treba li doista skinuti gaće pred takvim prijetnjama i nagraditi osvajača? Treba li i Hrvatska drhtati pred popisom zemalja koje su podržale sankcije, a koji je Putin teatralno naredio da mu se dostavi (kao da mu nije bilo dovoljno vidjeti semafor na glasanju u UN-u)? Jesmo li sad na crnoj listi onih kojima slijedi Putinova osveta?

Civilizirani svijet ne smije bježati od tog zasad neproglašenog rata i mora ga voditi do kraja. U ovome, u potpunosti podržavam hrvatskog premijera, koji kaže da Hrvatska treba biti ponosna što je među onima koji su proglasili sankcije, a stidim se Vrhovnog Zapovjednika koji u trenutku besramnog, rušilačkog i ničim izazvanog napada na Ukrajinu javno govori kako je proširenje NATO-a na Hrvatsku, Albaniju, Crnu Goru i Makedoniju bilo "previše!", "da je TO širenje bilo "napad na Rusiju" te da je toga sada "Dosta"! Ako je nečega stvarno dosta, to je da čelnik jedne članice NATO-a u trenutku ruske agresije bude megafon Putinovog agitpropa.