Europski pučani u Zagrebu, HDZ s pučanima, a pučisti, ‘uskoci i hajduci’ u HDZ-u

Kongres europskih pučana spada u red onih političkih događaja koji obično traju dok ne završe ili dok se ne potroše. Domaćini su mu davali i veću važnost nego što ga objektivno ima; nešto od takve provincijalnosti malih sredina naslijeđeno je od režima koji su se morali sami hvaliti, jer ih drugi nisu hvalili, a nešto je i dodano, za izborne potrebe.

Možda će se zagrebački kongres pamtiti po tome da s njime počinje era Donalda Tuska; Poljak je napravio sasvim netipičnu kadrovsku operaciju da se s položaja moćnog predsjednika Europskoga vijeća spusti na niži rang predsjednika najbrojnije političke obitelji. Nekima bi to bilo spuštanje s konja na magarca kad bi zanemarili da i tovari žive dobro na europskim jaslama; njemu je to prijelaz od „šefa europske birokracije“ u stvarni politički život. Nije zbog toga izgledao nesretno. S čela pučana može dobro pratiti što se sve događa u njegovoj zemlji, gdje, vjerojatno, nije rekao posljednju riječ, a može oblikovati europsku politiku, tamo gdje je najjača.

Dobra Tuskova reputacija političara s uvjerenjem (s karakterom?) koji može podnijeti, i dobiti, „rat“ s vlastima vlastite zemlje, obećanje da između slobode i sigurnosti neće žrtvovati nijednu vrijednost europske političke tradicije, i najava žestoke borbe protiv populizma, nagovještavaju da bi se snaga pučana, koliko je do njega, mogla mjeriti po snazi ideja, a ne po broju mandata. Tko zna kako europske vlasti funkcioniraju, neće se, ipak, zaletavati da želju zamijeni mogućnošću. Europom se ne vlada iz Bruxellesa, Europom se drma iz Berlina i iz Pariza, čak i kad se dvije najjače članice Unije nađu u raskoraku oko nekih strateških pitanja europske budućnosti. Od svojih početaka, europska politika funkcionira poput zbora s nekoliko solista; i sad je na iskušenju da iskakanje nekih svojih članica ne kažnjava isključenjem, nego da uvede (naj)goru kaznu za sve – dvije ili i više brzina.

Ili je neće biti

Kad bi se to uvelo, moglo bi značiti i kraj, ne samo podjelu Europe: u njoj će ili vladati načelo jednakosti, makar ono samo pokrivalo realnu nejednakost, temeljenu na razlikama moći, ili Europe neće biti. U tim nevidljivim sukobima oko sadašnjosti, ne samo budućnosti Europe, pučanima bi mogla pripasti zasluga koju bi, inače, trebali nositi socijalisti, ako ne mogu liberali – da se Europa brani argumentima solidarnosti. Ako postoje veliki, ne postoje mali.

Trenutačni francusko-njemački spor oko agende za proširenje Unije, ili oko stanja u NATO-u („moždana smrt“), neće biti više od bure u čaši vode ako se dvije zemlje iznova suoče s odgovornošću za sudbinu Europe. Europski projekt nastao je u postupku mirenja dviju velikih nacija koje su ratovima iscrpljivale cijelu Europu, ne samo sebe. Sve su zemlje jamci toga projekta; u većoj mjeri, Njemačka i Francuska nose založno pravo. Neće se Europa raspasti kad Velika Britanija, iz čistoga egoizma, napusti članstvo koje joj je, po svemu, više donijelo nego što je oduzelo; ona bi se raspala kad bi izašle Njemačka ili Francuska. Neće Europa propasti ako ostavi ispred vrata državu (Sjevernu Makedoniju) koja je zbog Europe mijenjala identitet, ali će napraviti nepravdu, veću nego ikad do sada, ako je i dalje bude držala u čekaonici. Neće se Europa usrećiti ako otvori liniju i prema ostatku (s) Balkana, iako će, možda, uvesti probleme koji se na Balkanu, i na balkanski način, nisu mogli otkloniti, niti se mogu riješiti bez Europe; nesreću bi doživjela da zaboravi narode koji joj pripadaju.

Pučani su, i to je zasluga i hrvatskih domaćina, dobro detektirali da se ne može zadržati državu koja želi izaći, pa makar i sama bila podijeljena i neodlučna, niti može sprečavati države koje imaju europsku aspiraciju da im se, barem, otvori perspektiva. Iz Skoplja ili iz Tirane, Europa izgleda drukčije, svakako privlačnije nego iz Berlina i Pariza, ili čak i iz Zagreba. Ne treba ubijati snove: oni su (i) u politici ljepši od stvarnosti, čak i moćniji, osobito tranzicijskoj sirotinji. Ako se o Macronovoj strateškoj pogrešci toliko govori, nije ona u tome što francuski predsjednik ne želi opterećivati Uniju zemljama koje za to nisu spremne; pogreška može biti u tome što im ubija nadu da će krenuti na taj dugi put. Na zapostavljanju se redovno hrane ekstremi. Postoje granice koje ni Emmanuel Macron, ni Angela Merkel neće prijeći, čak i kad soliraju.

Europa se može politički kolebati koga će sve primiti i primiriti; u nekom dubljem, etičkom smislu, ne bi smjela imati pravo da zanemari ili isključi ikoga sa svoga tla. Unija je poredak u Europi, ne pripada, ni povijesno, ni perspektivno, samo njima (velikima), nego svima (i malima). Hrvatska još nije naučila sve lekcije o prednostima Europe, vjerojatno i pod dojmom stradanja koje je pretrpjela kod razdruživanja s Jugoslavijom kad joj europske institucije nisu na vrijeme pritekle u pomoć. Od zemalja koje su bile izložene agresiji iz Beograda, jedino je Hrvatska stekla međunarodne pozicije s kojima može računati na demokratski napredak, na gospodarski prosperitet i na vojnu sigurnost. Dugoročnije gledano, to su jamstva opstanka države.

Što je postigla za sebe, Hrvatska ne može uskraćivati drugima, ne može ni dijeliti s njima čak i kad bi to htjela, ali može im pomoći da ne zaostaju dalje za razvijenom Europom. BiH mora podržati iz (naj)više razloga, najprije zbog susjedstva i zbog strateške važnosti za Hrvatsku i za Hrvate, a Srbiju i zbog toga da nema na granici državu zbog koje se mora naoružavati. Ne treba Srbiji gledati kroz prste, niti prijetiti blokadom; dovoljno je da Hrvatska objavi i objasni što očekuje od Srbije prije njezina ulaska u EU, kako bi dvije države mogle napokon izaći iz rata oko kojeg se ne mogu dogovoriti ni kako će ga zvati. Tko u Europi može biti protiv toga da je Srbija dužna otvoriti ratne arhive da se uđe u trag nestalima, i da se odrekne sumanute ambicije da suduje po državama na koje su napadale njezine vojne i paravojne formacije.

Hrvatska ima prednost da sjedi za europskim stolom; pogriješila bi kad bi to zloupotrebljavala da pakosti susjedima; neće griješiti ako manifestira dobru volju da s pomoću Europe zatvori na pravedni način ratno razdoblje. Hrvatskoj je Europa saveznik; Srbiji ne mora biti protivnik. Ima Hrvatska boljih načina da se odlijepi od svoje balkanske prošlosti, da joj budućnost ne bi bila vezana uz Balkan. Nije sasvim nevažno što je kongres u Zagrebu održan u krnjemu sastavu, što u Zagrebu nije bilo „jakih ljudi“ iz nekoliko zemalja koje su nekad bile na krivoj strani „željezne zavjese“ a koje ni dan-danas nisu sasvim načistu gdje je prava strana.

Prošlost opterećuje i pučane. Zasjedanje je bilo homogenije zato što (suspendirani) Victor Orbán i Jarosłav Kaczynski sa svojim populizmom kvarili obiteljski praznik, ili što bi Aleksandar Vučić, da ga nije spriječila bolest, prava a ne diplomatska, samim prisustvom potencirao srpsko-hrvatski sukob. Preuzimanjem (privremenog) vodstva nad Unijom, Hrvatska dobiva priliku da uvjeri europske saveznike da je ključ svih velikih problema na Balkanu, u užem ili u širem shvaćanju, u pomirenju dviju glavnih nacija i njihovih država.

Mogu u Bruxellesu, u Berlinu i u Parizu, okretati glavu koliko hoće, ali neće poljepšati sliku Europe koja pati od demokratskoga deficita, u kojoj se 30 godina poslije pada komunizma u svim zemljama ne prakticiraju jednako instituti pravne države, neovisnog sudstva, slobodnih medija ili prava manjina. Pučani su htjeli idilu, pod cijenu da na inauguraciju novog šefa pučana ne dođe neokrunjeni poljski vladar; svoga zemljaka Donalda Tuska, minirao je Kaczyński i u prethodnom ciklusu, kad je dolazio na čelo Europskoga vijeća. I nesloga je realnost pučana. Ni odsutnost mađarskoga premijera ne bode previše oči. I u politici je u obiteljima teško kažnjavati neposlušnog člana, sve u nadi da će se popraviti; možda se Europljani, ne samo pučani, više uzdaju u Mađare, da će poslije Budimpešte promijeniti i Mađarsku, nego što se uzdaju u Orbána da će promijeniti sam sebe, i postati Europejac iz uvjerenja, a ne iz interesa. Može li Europa održavati „crnu rupu“ na svome tlu?

Ako može bez Velike Britanije, moći će i bez male Sjeverne Makedonije, bez starije i bez mlađe albanske države, bez malene Crne Gore i bez Srbije koja nije postala Velika! Odsutni obično nisu u pravu, pa se po zvučnoj trojci – koji su jednom nogom među pučanima, jer negdje moraju imati stanište, a drugom izvan njihova prostora, jer vjeruje u neku vrstu utilitarnog pluralizma – ne mora suditi o stanju u najjačoj političkoj grupaciji u Europi, ni o njezinim perspektivama. Ni svi koji su bili u Zagrebu nisu pridonosili slavi pučana; neki su izgledali kao da su došli s posudbe iz muzeja voštanih figura.

Ako se moderniziraju, kako su to zacrtali, ako osvježe projekt Europe poslije „Brexita“, kako su obećali, ako raščiste s populistima i u vlastitim redovima, kako su najavili, ako naprave korak prema „zelenima“, kako su se obvezali, pučani će u novoj konstelaciji moći djelovati aktivnije, ako ne i agresivnije, da ne bi izgubili dominantnu poziciju. U toj grupaciji nisu samo demokršćani, ili su to sve manje. Europsko demokršćanstvo, njemačko i talijansko prije svega, izraslo je poslije rata na kritici nacizma i fašizma, kao demokratski odgovor na poraženu politiku, ali i kao opozicija komunističkom totalitarizmu koji je na Zapadu imao svoje jake stranačke ispostave. Era demokršćana u Europi mogla bi završiti s Angelom Merkel. Dva puta su demokršćani spašavali zemlju: poslije rata, kad je trebalo dokazati da Nijemci, narod, dakle, nisu kolektivno krivi za Hitlera, i drugi put kad su predvodili ujedinjenje dviju njemačkih država, i njemačkoga naroda, na demokratskim europskim stečevinama.

Opasnost od nacionalističke desnice može, na neodređeno vrijeme, produljiti vijek demokršćana; prije je riječ o obrani vrijednosti, a manje o političkom programu: ni Angela Merkel ni njeni slavni prethodnici, zauzeti na povijesnim operacijama ujedinjenja Njemačke i ujedinjenja Europe, nisu išli po mišljenja, ni po potporu, u Biskupsku konferenciju. Oni su funkcionirali kao demokratski servis svoga naroda.

Tradicija francuskih pučana uglavnom se izvlači iz golizma, i veže uz njegove derivate. U političkome smislu, europski pučani zauzimaju prostor desnoga centra, dakle, slove za umjerene – i uvjerene – zastupnika tržišta, privatnoga vlasništva i slobodne konkurencije. U pitanjima političkih sloboda, ljudskih i manjinskih prava, među pučanima postoji toliko razlika koliko između demokratske ljevice i demokratske desnice, ako ne i više.

Socijalna pobuna

Ako su stranke ljevice povijesno zaslužne što su se izborile za mnoga socijalna, politička i ljudska prava, koje ni staljinizam nije uspio do kraja kompromitirati,konzervativcima pripadaju zasluge što su preuzeli veliki dio tih prava kao svoje standarde, čak i svoje stečevine. Tako su se, među ostalim, brisale političke granice između ljevice i desnice.

Sve je stranke zahvatio sindrom koji je davno formulirao Goethe: „Čuvaj se onog za čim čezneš u mladosti, jer ćeš to dobiti u zrelim godinama.“ U „zrelim godinama“ europske demokracije, političke stranke nalaze se u krizi identiteta, prolazeći sve moguće dječje bolesti, od autoritarnosti do korupcije, od novih kultova do starih mitova.

Totalitarizam je mrtav, ali je prošlost još žilava i živa, da vlasti mogu tražiti opravdanja što se služe jakim sredstvima, ponekad da snize običnu temperaturu. I državama se dogodi da odgrizu više nego što mogu progutati. Pučane je u Zagrebu dočekao ambijent kakav imaju i u svojim zemljama: demokratsko nezadovoljstvo, koje izražavaju Plenkovićevi „uskoci“ i „hajduci“, i socijalna pobuna, koju nose učitelji. Puno je dokaza da Hrvatska ne vjeruje sebi; nije sigurno koliko joj drugi, koji dođu i prođu, mogu podići razinu povjerenja