Poruka hvarskog biskupa Palića o sekularizmu koji ulazi u kuće i saborska rasprava o reviziji međudržavnih ugovora sa Svetom Stolicom jamstvo su da ćemo sljedećih dana puno slušati o odnosu Crkve i države.
Vlast trlja ruke zato što će brojne afere nakratko otići u zaborav, a lijeva opozicija nada se rastu popularnosti i povratku u relevantnost na niskim strastima.
Iako revizija kao takva ne može proći, ljevica će iskoristiti svjetla pozornice i oplesti po Crkvi i fantomskom klerikalizmu koji je moguće vidjeti samo kroz crvene naočale.
Odvojenost Crkve od države nije uvedena da bi izbrisala kršćansko nasljeđe i vjernike vratila u katakombe, kako to tumače progresivci, nego da bi zaštitila Crkvu od miješanja svjetovnih vladara u izbor crkvenih velikodostojnika.
Zato danas razlikujemo sekularnost kao odvojenost pravnih nadležnosti i sekularizam kao ateistički ideološki konstrukt koji teži agresivnom odvajanju vjere od društva i kulture. Kad slušate progresivističku verziju povijesti, čut ćete samo dio o miješanju Crkve u državne poslove.
Toga je, naravno, bilo, ali simbioza Crkve i dvora omogućavala je i kraljevima da utječu na zbivanja unutar Crkve i tako sebi priskrbe veću moć.
Njemački su carevi do potpisivanja Wormskog konkordata postavljali biskupe, a francuski je kralj Filip IV. otišao toliko daleko da je zatočio papu Bonifacija VIII. Posljedica tog sukoba bilo je papinstvo u Avignonu u kojemu su stolovala čak sedmorica papa pod velikim utjecajem francuskog dvora.
Povratak pape Grgura XI. u Rim nije završio ovu sramotnu epizodu, nego je samo produbio krizu, pa je nakon njegove smrti uslijedilo 40-godišnje razdoblje „Zapadne šizme“ u kojem su istovremeno postojala dvojica papa.
A sve to zbog politike koja je i kasnije raznim oblicima prisile nastojala upravljati procesima unutar Crkve. Vladarima je blagoslov Crkve bio važan izvor legitimiteta i nisu se libili iznuditi ga umjesto zaslužiti. Slično je i danas.
U tom je smislu za samu Crkvu važno da bude što manje ovisna o državi. Novi model financiranja nije tema koju bi trebalo zauvijek zatvoriti samo zato što je trenutno potenciraju neprijatelji vjere. Dapače, vjernički su krugovi ti koji bi je trebali aktualizirati i tako izbiti adut iz ruke onima koji Crkvu žele trajno izbaciti iz javnog prostora.
Budući da je za vjernika moral neodvojiv od vjere, a zakoni se donose temeljem javnog morala, ona krilatica „vjerujte u svoja četiri zida“ zapravo znači da bi katolici u Hrvatskoj trebali apstinirati od izbora ili glasovati suprotno svojim životnim uvjerenjima.
Takva sterilizacija javne sfere bila bi pravi genocid nad dušama i znak uspostave novog totalitarizma. Želimo li doista slobodno društvo, svi građani Hrvatske moraju imati pravo slobodnog izjašnjavanja i javnog zastupanja svojih vrijednosti.
To pravo, jednako kao vjernicima, pripada i onima koji se izruguju s Crkvom. I oni doista ne bi trebali biti posebno hrabri ili snositi odgovornost za takvo ponašanje, kako to suptilno priziva biskup Palić.
Poštivanje tuđih osjećaja spada u domenu kućnog odgoja, a ne zakonske regulative. Vjernici i crkveni velikodostojnici moraju biti oprezni s onim što prizivaju jer prvi bi na vlastitoj koži osjetili zakonska ograničenja u slobodi govora.
Državne institucije koje su u prošlosti bile meta revolucionarnih stremljenja danas su njihov rasadnik, a nekad dominantna kršćanska kultura postala je kontrakulturom. Osnaživanje državnih struktura u takvim je okolnostima put prema još bržem izbacivanju vjere iz javnosti. Kao da sami dodajete drva i palite vatru za ražanj na kojem će vas ispeći.
Dugoročno je puno bolji pristup osnaživanje vjernika da svjedoče svoju vjeru uvijek i svugdje, pa i u političkoj areni. Liberalni demokratski okvir Crkvi ne dozvoljava podčinjavanje državnih institucija volji klera, ali joj jamči vjerske slobode i posredni utjecaj preko vjernika u politici.
Pod utjecajem „sekularizma koji ulazi u kuće“ političari katolici često zaborave da su u strankama u kojima djeluju, neovisno o njihovoj orijentaciji, pozvani svjedočiti i zagovarati rješenja sukladna nauku Crkve. Nije dovoljno poput predsjednice Republike reći da je vjera moralni kompas, treba to i pokazati.
Svećenici i biskupi imaju priliku udahnuti novi život u hrvatsku politiku pozivajući na red – pa i uskraćivanjem pričesti kad kanon to dozvoljava – licemjere koji na vjeri samo skupljaju glasove. Tako će laž, obmana i prijetvornost u političkom životu konačno biti delegitimirane, a Crkva se iz priležnice korumpiranih političkih elita prometnuti u pravednicu.
Papa Franjo u Abu Dhabiju
Uljanik je "popalio" 4 godišnja proračuna za katoličku crkvu u Hrvatskoj ! Levima to nije problem ?