Prije točno stotinu godina, dok je Prvi svjetski rat još trajao, u Rusiji su se počele događati stvari koje će uvelike obilježiti tijek povijesti u 20. stoljeću. Ta je 1917. godina dviju velikih i značajnih revolucija u Rusiji. Prva, Februarska revolucija, koja je započela 8. ožujka po gregorijanskom, a 13 dana ranije po julijanskom kalendaru, označila je kraj carske Rusije i tristo godina stare dinastije Romanovih. Osam mjeseci poslije proces velikih previranja i promjena dovršen je Oktobarskom revolucijom koja je iznjedrila prvu socijalističku (ili komunističku) državu na svijetu. Bio je to kratak proces tranzicije koji je, pojednostavnjeno rečeno, golemu zemlju koja je do tada praktički živjela u feudalizmu, prebacio izravno u komunizam. Mnogi povjesničari kažu da je to zapravo bio prijelaz iz jednog autoritarnog i represivnog režima u drugi isti takav. Buržoazija koja se nadala da će Rusija nakon rušenja carske vlasti postati kapitalistička zemlja, nije imala snage da preuzme i organizira vlast, pa je ono što su oni nazivali Republikom Rusijom u osnovi imalo vrlo mali rok trajanja.
Problemi su počeli još na samom početku Prvog svjetskog rata, u koji je carska Rusija ušla poprilično nespremna. Alexandar Rabinowitch, povjesničar koji je međunarodno priznat kao vodeći svjetski stručnjak za ruske revolucije iz 1917. godine, sažeo je uzroke koji su doveli do Februarske revolucije: ”Ona je izrasla iz predratne političke i ekonomske nestabilnosti, potpune tehnološke zaostalosti i dubokih društvenih podjela. Kada se sve to udružilo s katastrofalnim vođenjem ratnih operacija, neprestanim vojnim porazima, teškim ekonomskim poremećajima i strašnim skandalima vezanim uz monarhiju, revolucija je postala neizbježna.”
Kritična masa nezadovoljstva
Do siječnja 1917. nezadovoljstvo se nagomilalo – nestašice, glad, siromaštvo, gotovo šest milijuna poginulih, ranjenih i nestalih u ratu, nizak moral u vojsci iz koje je u mjesecima koji su prethodili revoluciji dezertiralo u prosjeku 34 tisuća vojnika mjesečno... Car Nikolaj II. zakazao je i kao vladar Rusije i kao vrhovni zapovjednik. Još 1915. shvatio je da nikako ne može obavljati obje funkcije pa je, unatoč savjetima da rat prepusti vojnicima, da u svojim rukama ostavi vladanje zemljom, odlučio suprotno. Vlast nad carstvom prepustio je svojoj supruzi carici Aleksandri, koja je pak bila pod izravnim utjecajem omraženog Grigorija Rasputina. Kaos koji je izazvala caričina vlast kulminirao je upravo u danima uoči izbijanja Februarske revolucije. Duma je cara upozorila da je stanje u zemlji neodrživo i savjetovala mu da formira novu vladu. No on je te savjete uporno odbijao pa je u kratkom vremenu protiv sebe potpuno okrenuo liberalnu i progresivnu Dumu, glavno zapovjedništvo vojske, ali i plemstvo. Kada se tome pridoda golemo nezadovoljstvo među radništvom, koje nije imalo nikakvih prava, i seljaštvom koje je živjelo u nekoj vrsti kmetskog ropstva, svi uvjeti za izbijanje pobune i revolucije bili su ispunjeni.
Iako je prosvjeda bilo već 1915. godine, prvi veliki prosvjed i radnički štrajk uoči Februarske revolucije izbio je 18. veljače po julijanskom kalendaru u Petrogradu. Nastavili su se i idućih dana. Car je 22. veljače otišao na frontu, a dan poslije radnicima su se pridružili oni koji su proslavljali 8. ožujka, Međunarodni dan žena, ali i oni koji su prosvjedovali protiv ograničavanja sljedovanja hrane koje je vlast uvela, što se osobito ticalo brašna i kruha. Petrogradske ulice bile su pune prosvjednika koji su tražili izlazak iz rata, kraj careve autokracije i više hrane za narod. Već sljedećeg dana na ulicama je bilo više od 200 tisuća ljudi koji su tražili odlazak cara i uspostavljanje naprednije, demokratske vlasti. Iz dana u dan broj prosvjednika se povećavao i na kraju je na ulicama bilo i do pola milijuna ljudi. Car je reagirao poslavši vojsku na prosvjednike, no njihova je intervencija bila mlaka i neuspješna. Dva dana poslije u Petrogradskom garnizonu izbila je pobuna protiv cara, a vojnici su se pridružili prosvjednicima i podijelili im oko 40 tisuća pušaka. Kako je car raspustio Dumu, a vlada se već prije bila raspala, progresivni zastupnici iz Dume formirali su privremeno tijelo koje je trebalo ući u taj “zrakoprazni” prostor i spriječiti potpuni kaos. Proglasili su se vrhovnim tijelom vlasti u Ruskom Carstvu. Istodobno su socijalističke stranke ponovno uspostavile Petrogradski sovjet, koji je bio stvoren tijekom revolucije 1905. godine, kako bi zastupao interese radnika i seljaka.
Pripreme za novu revoluciju
Posljednjeg dana veljače (po julijanskom kalendaru, car je krenuo prema Petrogradu, ali u njega nije mogao ući jer je on već bio pod kontrolom pobunjenika). Pod pritiskom vojske i Dume, Nikolaj je abdicirao, a svojim je nasljednikom imenovao svoga brata Mihajla, koji je dan poslije odbio krunu uvidjevši da ne uživa nikakvu potporu. U razdoblju koje je uslijedilo vlast su dijelili Privremena vlada i Petrogradski sovjet, koji je zastupao interese radništva i vojske. U tom dvovlašću nitko nije bio dovoljno moćan da doista preuzme kontrolu nad zemljom. U sovjetima su bili nešto jači menjševici, odcijepljeno desno krilo Ruske socijaldemokratske radniče stranke, koji su u osnovi bili za rušenje kapitalizma, ali nikako nasilnim putem. Vođa “tvrdih revolucionara” Vladimir Iljič Lenjin, koji je tada bio u egzilu u Švicarskoj, pomno je pratio sve što se događalo u Rusiji i bilo mu je jasno da je Februarska revolucija tek uvod u nešto veće, u novu, boljševičku revoluciju.
>> 10.000 ljudi sudjelovalo u povorci povodom obljetnice Oktobarske revolucije
>> Što bi bilo da je Lenjin dizao revoluciju u Švicarskoj, a ne u Rusiji