O jasenovačkom logoru govorit će se i pisati još jako dugo, ali poslije uradaka nekih autora, posebice dokumentarnog filma “Jasenovac – istina” Jakova Sedlara, koji je nakon izraelske premijere ovaj tjedan prikazan u Zagrebu – više nema povratka na mitove. Osim ako nekome nije do istine. U svijest i osjećajnost mnogih hrvatskih naraštaja u komunizmu Jasenovac je utiskivan kao grijeh koji cijelom jednom narodu osporava pravo na nevinost, na normalan suživot s drugim narodima, zapravo, na opstanak. Ta krivnja trebala je ostati vječno obilježje Hrvata, koje vrijeme ne može izbrisati. Oni su bili osuđeni na doživotnu robiju, nisu smjeli biti slobodna nacija, vrata slobode trebala su za njih biti trajno zatvorena strašnom jasenovačkom uspomenom. Ali treba reći da je ta stigma stvarana i stvorena u vrijeme kad je u neslobodi živjela cijela jedna povelika država, Jugoslavija, svi njezini narodi i pojedinci, kad je postojao samo jedan čovjek koji je bio nedodirljiv i bez kojeg ništa nije imalo smisla i vrijednosti.
Poslije Titove smrti o diktatoru je objavljeno oko četiri stotine knjiga u kojima se pisalo o pečatu koji je on davao svekolikom životu i svim ljudskim djelatnostima. Jasenovački mit nemoguće je pojmiti bez mita o takvom “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”. Nametanje krivnje Hrvatima za jasenovačka stradanja, među ostalim i stalnim povećavanjem broja žrtava koje je, pogotovo u srpskim inačicama, tu krivnju pojačavalo, teklo je paralelno s nametanjem svih drugih jugokomunističkih mitova, a svi ti mitovi branili su se vrhovnim mitom o Titu. I danas Slavko i Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Ante Tomić, Jurica Pavičić i drugi ljevičari – makar toga i ne bili svjesni – zarobljenici su toga mita. Kao što su s druge strane oni u kojima izazivaju gnjev – makar toga i ne bili svjesni – zarobljenici straha od toga mita. Tek kad Hrvatima postane apsolutno nevažno što o njihovim djelima i riječima misle ili bi mogli misliti Zoran Milanović i njegova partija, Vesna Pusić i njezina partija, Žarko Puhovski i njegovo društvo, Zoran Pusić ili Ognjen Kraus, Milorad Pupovac ili Vesna Teršelič i svi drugi ljevičari, radit će bez straha. Svi pobrojeni i mnogi drugi samo su glasnogovornici Titove represije koje više nema. Kad oni, a to čine vrlo često, upirući prstom u neku pojavu ili osobu, izgovore riječi “nedopustivo je”, zapravo pozivaju miliciju, tužitelje, sudove i šalju u zatvore, no to još postoji samo u njihovim denuncijatskom ljevičarskom mentalitetu.
Jakov Sedlar, i inače hrvatski domoljub i redatelj izvan struja i skupina, zajedno sa sjajnim piscem scenarija Hrvojem Hitrecom, na tragu je oslobođenja od tereta jugoslavenske prošlosti kojom su ti drugovi obuzeti. Njegov film “Jasenovac – istina” baš ni na jednom mjestu nije proustaški, niti, kako bi htjeli neki srditi izvjestitelji sa zagrebačke projekcije, i na jednom mjestu opravdava ustaške zločine. A cijeli je posve izvan i mimo nametanja krivnje jednom narodu koje sam spomenuo, pa i žigosanja cijele NDH. Taj spoj objektivnosti, provjerenih činjenica, protuustaštva i domoljublja vrlo je rijedak. Ali on je jedini ispravan put do povijesne istine i do razumne sadašnjosti bez mržnje i afektacija. Film priznaje da je, i zbog zatiranja i krivotvorenja dokumenata i popisa, vrlo teško ustanoviti broj žrtava, ali ne krije da ih je bilo mnogo niti krije užase u kojima su skončali. Film ne krije ni da je poslije kraja rata Jasenovac još nekoliko godina bio partizanski logor u kojem je bilo više stradalih nego u vrijeme NDH.
Slobodnije govoreći, oslabađanje povijesne istine od laži svojevrsni je filmski nastavak oslobađanja zemlje u Oluji. Kao što su autori filma, a s njima i gledatelji, u najosjetljiviju temu Drugog svjetskog rata ušli i iz nje izišli hrabro i čista obraza, tako se išlo i u Domovinski rat i na kraju iz njega pobjednički izišlo. Neodvojiva je istina o Jasenovcu od istine o Domovinskom ratu jer je srpska propaganda, koju su slijedili četnici i JNA, i zametnula i nametnula rat devedestih na mitu o ustaštvu u Hrvatskoj. Stoga bi Sedlarov film trebalo što više prikazivati, a kao sat povijesti mogao bi biti i iznimno važan u školskom odgoju i obrazovanju. Tek kad ovakvi filmovi, tekstovi i knjige počnu postajati navika u cijelom školskom sustavu i društvu moći će se reći da je iz njega istisnut zao duh prošlosti i totalitarizma.
>> Hasanbegović: Ovakvi filmovi su korisni jer govore o brojnim tabu temama
Što misli Vesna Pusić? Pa prije dva mjeseca je izjavila da to što su ljudi ubijeni 1945. godine bez suđenja još uvijek ne znači da nisu krivi! I mrtva hladna se kandidira za sekretaricu. Sramota.