Još jedno novo literarno ime na velika je vrata ušlo u hrvatsku književnost. Riječ je o Maji Ručević, doduše autorici s višegodišnjim iskustvom pisanja, nagrađivanoj pjesnikinji, profesorici hrvatskog i francuskog jezika, novinarki slobodnjakinji koja se iz rodnog Zagreba preselila u Sarajevo.
Potkraj prošle godine Algoritam joj je objavio roman prvijenac “Je suis Jednoruki”, vrlo zrelo ostvarenje za koje urednik Kruno Lokotar s pravom piše da se čini kao da je iza nje stotinu i jedna knjiga...
Za sve one čitatelje koji ne vole prefilozofične proze valja reći da u romanu Maje Ručević ima i konkretne tragične fabule, konkretnih zanimljivih likova, konkretnog, ako baš hoćete diskretno brušenog geopolitičkog konteksta, ponešto od uvijek dobrodošlog sočnog putopisanja, ali i efektnih izleta u nebanalne stihove.
Ono što i nije najtipičnije jest to da je Maja Ručević za glavni lik svog prvog romana izabrala netipičnog muškarca kojem gotovo do samog kraja knjige krije ime. Istina, riječ je o pomalo eteričnom muškarcu, pijanistu koji želi postati umjetnik i kojem je klavir, barem na prvu ruku, puno važniji od intimnog života i sudbonosnog ultimativnog biranja životne družice da bi se zadovoljila najbliža rodbina i produljila ljudska vrsta.
Oko tog mlađeg muškarca za kojeg jako kasno saznajemo da se zove Dino, a još kasnije da je iz mješovitog braka, vrti se, s više ili manje uspjeha, nekoliko žena, uglavnom domaćih, ali i vrlo kratko, ali iznimno upečatljivo i jedna rasplesana vatrena Mađarica Erika u Budimpešti, vruća kao čardaš i to kada naš junak polazi postdiplomski studij na budimpeštanskom konzervatoriju koji nosi ime Ferenca Liszta.
Umjetnički život introvertiranog, ali ženama ipak intrigantnog Dine prekida ishemijski moždani udar koji sviranje klavira pretvara u bezizlaznu trajnu frustraciju, i to u umjetnikovim relativno mlađim danima.
U uvjetima ograničenog kretanja i jedne umrtvljene ruke te podvajanja osobnosti i u fizičkom i u psihološkom smislu (otuda Jednoruki), Dino ima vremena da u sredini tridesetih godina svog života svodi njegove račune, bori se s avetima ratne prošlosti, razmišlja o svom djetinjstvu i odnosu s roditeljima i njihovim bespogovornim autoritetom koji nas guši svojom okrutnom zadanošću u kojoj nema nikakvog uzmaka, nego samo jako puno emocionalnih ucjena.
Odlično je napisan lik Gordane, posesivne ali i požrtvovne djevojke koja od mladosti strpljivo prati Dinu kao da mu je suđena. Kada nakon osam i pol godina veze Gordana napusti svog pijanista koji patnički i bez umjetničkih iluzija predaje glazbeni odgoj u sarajevskoj školi i odlazi zajedničkom prijatelju, tek u tom trenutku naš pijanist Dino donosi odluku i odlazi put Budimpešte na magisterij, što baš i ne govori u prilog njegove ambicioznosti bez koje nema umjetničkog djelovanja niti umjetničke karijere.
I inače Majinu junaku nedostaje upravo ambicioznost, ona ista ambicioznost koja kao da nedostaje i cijelom Sarajevu u koje je autorica smjestila gotovo cijelu svoju priču. Istina, lokacija Sarajeva u ovom je romanu vrlo diskretno naznačena, ne trguje se tu sarajevskim ratnim patnjama i klišejima o svemoćnoj i idealiziranoj ‘raji’, nema tu bosanskog afektiranja i junačenja ni pokušaja da se s nekakvih humanističkih i civilizacijskih visina nađe najbolji recept za prekuhani bosanski lonac.
Sarajevo u romanu “Je suis Jednoruki” je grad kao i svaki drugi, ali grad ranjen kao i likovi romana koji žive kako žive u socijalističkim stanovima sarajevskih nebodera nalazeći veću utjehu i ljubav u psima nego u ljudima.
Svatko od njih krpa svoje rane, bježi od suosjećanja i ispovjednih kava zatvoren u svom malom svijetu erudicije ili pak svakodnevnih bezazlenih rituala. Dino Jednoruki tako potpuno mijenja svoje prijateljsko okruženje i uranja u odnose s potpuno novim ljudima kao što su to totalno introvertirani susjed Ferid, ali i emotivno teško ranjena Branka, žrtva očuhova seksualnog zlostavljanja. Ima nade, poručuje Maja Ručević, pa makar je tražili u bajkovitim divljim stepama Zabajkalja, gdje skitnica sudbu svoju proklinje...
>> Sarajevo kao mitsko mjesto gdje počinju ratovi i raste ljepota
>> Ljubav ne poznaje granice jer ono što nije moguće u životu, moguće je u književnosti