'Odavde je svaki peti stanovnik odselio u Kanadu i Ameriku. Nema kuće iz koje tada ljudi nisu otišli'

Dragulj na liticama rijeke Kupe propada. I tako već desetljećima, više od pola stoljeća. Frankopanski dvorac Severin na Kupi, u kojem su vlastelini jeli marinirana fazanova prsa i prepelice, otkuda se upravljalo cijelim Gorskom kotarom, pod kojem je bila čak i Rijeka, mjesto gdje su ilirci kovali planove za hrvatski narodni preporod, a koji bi danas mogao biti magnet za privlačenje turista i izletnika u ovaj kraj, koji je dolaskom autoceste pao u zaborav, ima čak i zainteresiranog kupca. No kod dvorca koji je spomenik nulte kategorije zapelo je na – papirima. I tako stoji. – Kad će, ne zna se – govore domaći u Severinu, mjestu na samoj granici sa Slovenijom, poznatom nekoć po sjajnom vrhnju i siru te po tome što je točno na pola puta između Zagreba i Rijeke.

U doba kada nije sagrađena autocesta, ovaj je kraj bio živ. Putnik na putniku. Danas je pusto. Propada dvorac, a i sve oko njega. – U zlatno doba Severina vrtjelo se i do 50 janjaca svaki dan. Jednog dana sam brojala i izbrojala ravno 44 autobusa koji su stali ispred hotela Risnjak – govori konobarica koja je u to doba radila u susjednom restoranu Mickey Mouse, koji se još zadržao.

– Tko god je išao s kontinenta do mora, još od Marije Terezije, prolazio je kroz naš Severin. Sjetit će se mnogi i susjednog Zdihova, ali i restorana Mali raj, Zelena terasa, Mirni kut, Rim, Piknik, konačno i Risnjaka. Tu je, samo u ugostiteljstvu, radilo više od 100 ljudi, a kad je prošla autocesta, više gotovo da nema ni psa. Ljudi su se iselili, tražili druge poslove, a ovaj naš dvorac, dolina Kupe, mogli bi biti raj na zemlji. Dvorac bi bio magnet da se ljudi vrate – govore domaći, pa poentiraju: – Mogli bismo biti Zell am See, imamo rijeku, kupalište, skijalište je u planu, dvorac star 500 godina... A sve stoji.

Prvi čovjek ovoga kraja, gradonačelnik Vrbovskog Dražen Mufić, godinama diže glas za obnovu dvorca. – Muka traje već generacijama, svi gradonačelnici prije mene borili su se za istu stvar. I Anton Mance, Željko Mirković, sada i ja, već je to sedam mandata! Bili smo uporni, bilo je i obećanja, obilazili smo i Državni ured za upravljanje imovinom, Ured za državnu imovinu, bili i u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, i sve su nas, svakog u svoje vrijeme, primali. Sa svima smo nešto dogovarali, ali nikada nije bilo ni jednog rješenja – govori Mufić, pa nastavlja:

– Danas imamo i kupca za dvorac! Zainteresiran je za obnovu te bi on postao hotel s pet zvjezdica. U ministarstvo sam doveo i potencijalnog investitora, ali i nasljednike, koji imaju volju prodati svoje udjele. Dvorac je poslije Drugog svjetskog rata nacionaliziran, jako oštećen, a namještaj opljačkan. Otada propada. Danas su vlasnici u omjeru 8/48 nasljednici, djeca bivšeg vlasnika Vladimira Arka, a 40/48 je Republika Hrvatska. Posljednji privatni vlasnik, gospodin Arko, bio je i vlasnik zagrebačke tvornice pića Arko, koju danas poznajemo kao tvornicu Badel 1862., prvi čovjek Industrijske komore, jedan od osnivača Zagrebačke burze...

Kako novi zainteresirani kupac može kupiti dvorac? – Država namjerava novim zakonom prebaciti imovinu na područje nadležne županije. Ipak, ako vrijednost državne imovine prelazi milijun eura, onda se ta imovina vraća opet na upravljanje države. Prema tome, županija bi morala napraviti procjenu je li imovina vrednija od milijuna eura, a onda bi se ponovno vratilo državi na odlučivanje. Zamolili smo na sastancima s ljudima iz ministarstva da ako postoji volja nasljednika bivšeg vlasnika i ako imamo investitora, da ipak oni naprave procjenu, da se stvar ubrza, no od veljače sve stoji. Istina, te procjene koštaju, pretpostavljam kako nije mali iznos da se dvorac procijeni, a mi smo sami 1997. godine radili procjenu te bi se i njezina vrijednost mogla revalorizirati. Možemo mi, kao Grad, svake godine naručivati procjene, ali ne znamo što će se dalje dogoditi. A za to nismo ovlašteni... Model po kojem se trenutačno radi takav je da se ne dovodi do rješavanja problema. Tri gradonačelnika ovoga grada, u svih svojih sedam mandata, traže nešto, i to je do danas neriješeno! I tako, eto, već 28 godina, a bili smo kod svih Vlada...

I privatni vlasnici zainteresirani su za prodaju? – Obitelj Arko je izrazito dobronamjerna, žele prodati svoje udjele, interes je i njima da dvorac ne postaje ruševina. Na kraju, čini se kako za dvorac više razumijevanja imaju vlasnici kojima je to nacionalizacijom oduzeto nego država koja je dvorac naslijedila. Da mi kao Grad Vrbovsko ne održavamo redovno okoliš i prostor dvorca, tamo bi vjerojatno bila totalna šikara. Pomaže itekako KUD "Frankopan" Severin na Kupi, a svima nam je cilj očuvanje kulturno-povijesne baštine severinskoga kraja. Volimo dvorac, ponosni smo na taj dio njegove povijesti, i nadamo se da će se pitanje ubrzo i riješiti. Godinama su se mnogi borili za ovaj kraj, sjećamo se napora Franje Štefanca, Tomislava Heskija, Nikole Vujnovića, Nenada Kosanovića, Vladimira Ivanovića, sve su to ljudi koji su iz ljubavi prema kraju oplemenjivali ove prostore. Jedan je bio direktor šumarije koji je obnavljao dvorac, drugi je razvijao peradarstvo, treći drvnu industriju... U Severinu danas nema moderne infrastrukture, sve su lokalne kućice, a taj bi dvorac ponovno mogao biti centralno mjesto oko kojeg se sve vrti – govori gradonačelnik.

Za koliko bi se, kada se papiri riješe, dvorac mogao obnoviti? – Brzo! Za koju godinu mogao bi blistati! Vidite, ovaj kraj uz Kupu, područje Lujzinske ceste, osiromašen je kad je prošla autocesta. Umjesto da nas A6 razvije, ona je ovaj kraj osiromašila i devastirala. Sličnu je priču ovaj kraj već prošao kada se gradila željeznička pruga jer više nije bilo zaprega, kovačnica i gostionica za furmane i trampe koje su išle od kopna prema moru, pa se prije više od stotinu godina barem svaki peti stanovnik ovoga kraja odselio u Kanadu i Ameriku. Nema kuće iz koje tada ljudi nisu otišli. I sad se, otvaranjem autoceste, ista priča ponavlja. Gostiju nema, putnika je sve manje, ljudi nemaju posla i odlaze u velike gradove, u Karlovac, Rijeku, Zagreb. S novim velikim infrastrukturnim projektima ne dolaze i strategije kako će stanovništvo živjeti u budućnosti, ono ostaje bez posla i onda odlazi. I sad kad bi taj dvorac mogao privući ljude u naš kraj da ponovno bude pun ljudi, opet je – sve stalo – govori gradonačelnik Vrbovskog.

Josipa Stanešić, tajnica KUD-a "Frankopan" Severin na Kupi i voditeljica povijesne sekcije, nastavlja priču: – Dvorac je za nas domaće ponos, naša povijest. Moja je prabaka Anka radila kao sluškinja kod Josipe Arko, a njezina tadašnja susjeda, teta Zorica, bila je glavna sluškinja u dvorcu. Bilo je to zlatno doba, ispod dvorca bio je bazen, teniski teren...

Koliko ljudi danas živi ovdje? – Dvije stotine, možda nešto manje. I za nas, iako nas nema puno, itekako znaju! Majka Nada predsjednica je KUD-a "Frankopan", a ove smo godine bile, kao jedina ženska povijesna postrojba, uz sinjske alkare, KUD Posavina i Karlovačku građansku gardu, mi dame iz Severina, u krinolinama, predstavnice Hrvatske na Oktoberfestu. Istina, nismo prava vojna postrojba, ali naša je priča vezana za uskočku kneginju i doba kada su žene branile ovaj frankopanski dvorac. Grad je podignut pod Frankopanima, a kako su muškarci bili na čuvanju drugih pozicija, žene su branile dvorac. KUD postoji 25 godina i aktivno radi na očuvanju severinskog folklora i običaja. Djeluje u folklornoj, vokalnoj, dramskoj, gastro-etno sekciji i najmlađoj Povijesnoj sekciji za koju je izrađeno 20 kostima. Organiziramo već 17 godina manifestaciju Severinska večer, 15 godina Božićni koncert, a sve kako bi privukli goste u Severin.

Kako su dame branile Severin? – Postoji legenda o uskočkoj kneginji s kraja 16. stoljeća, a riječ je o bračnom paru: kćeri uskočkoga kapetana, kneginji Katarini Lenković i njezinu mužu Gašparu Frankopanu. Odsjeli su u dvorcu s dvije bebe, sinovima Vukom i Jurjem, te su se navečer odmarali u dvorcu. Većina vojnika bila je na čuvanju položaja, branio je ovaj dvorac na litici prolaz Turcima, doba je to i kada se gradi tvrđava Nehaj u Senju. Dvorac su napali lopovi odmetnici, usred noći čula se buka i metež. Sjekirama su udarali po vratima dvorca, već su gotovo ušli, kada je gospođa Katarina krenula pucati iz arkebuze, preteče današnje puške. Pucala je na sve strane, obavijena dimom baruta, tako da su odmetnici mislili da dvorac čuva cijela vojska, a bila je – sama. Uz dvije bebe! I njoj u čast danas mi, dame iz ovoga kraja, kao ženska postrojba predstavljamo svoju zemlju.

Kako su domaći bili vezani za vlasnike dvorca? – Severinci su jako voljeli vlasnike dvorca, bili su im privrženi, a pogotovo obitelji Vranyczány. Otac Ambroz, vlasnik dvorca, bio je veliki pobornik ilirskog pokreta, njega je ban Josip Jelačić imenovao za načelnika financija svoje vlade, pa je išao s Josipom Jurjem Strossmayerom kod Franje Josipa u Beč pripremati obnovu ustava. Severin je bio grad hrvatskih rodoljuba, dolazio je ovdje i grof Janko Drašković, koji je živio u Trakošćanu. Uostalom, obitelj Vranyczány ovdje je dočekala ukidanje kmetstva. Još je Marija Terezija Severincima ukinula namete, dala im otvorene ruke i kod vjenčanja, da se mogu vjenčati bez odobrenja vlastelina, imali su vrhunsku slobodu u to doba. Carica je proglasila i Severinsku županiju, a pod njom su bila tri kotara – Gorski, Senjski i Riječki, dakle upravljalo se iz našeg malog Severina čak i Senjom i Rijekom! Kolika je bila ljubav između domaćih i vlastelina, odnosno baruna i njegove obitelji, govori i trenutak kada je umro sin Ambroz Vranyczány.

Puk iz Severina želio je da ga se pokopa ovdje, kao i ostatak obitelj, međutim supruga Vranyczány željela ga je sahraniti u Dubovcu u Karlovcu. Domaći su zabarikadirali sve ulaze u dvorac, ne bi li spriječili da Vranyczányja iznesu iz njihova kraja. Udovica ih je ipak uspjela prevariti. Lijes je supruga sakrila u ormar, a Severinci koji su bili na barikadama propustili su one koji su nosili namještaj... Ako ćemo se šaliti, ispada da je na kraju sve onako kako supruga kaže – govori Josipa Stanešić.

Što se pilo u to doba u Severinu? – Severin je posljednje mjesto u Gorskom kotaru u kojem uspijeva vinova loza. Vjeruje se kako je i ban Ivan Šubašić, koji je rođen nedaleko, u Vukovoj Gorici, imao klijet kod Lukovdola i da je volio piti – frankovku. Kraj je poznat i po vinu direktor.

Tatjana Kušić, koja je više od dva desetljeća na čelu turizma ovoga kraja, nastavlja priču: – Dvorac je smješten na prekrasnom položaju iznad kanjona Kupe, a pogled je fantastičan, pogotovo s vidikovca na kojem je kamena šterna. Vidi se odavde rijeka koja vijuga uz livade i šume. Blizu je i Damaljsko polje i polje Klanac, koja bi mogla hraniti cijeli Gorski kotar, i tu nisu Frankopani došli slučajno. Na kraju, cijeli ovaj kraj prepoznala je i Marija Terezija, a u to se doba na kartama našega kraja može pronaći i naziv Hortus diabolicus, odnosno Vražji vrt. Koliko su u to doba bili napredni, govori i to da su se u samo četiri godine, od 1870., kada su gradili cestu Lujzijanu, koja je prva povezivala more i kopno, napravile moderne prometnice, željezničke pruge, tuneli i vijadukti, koje ni danas modernim strojevima nije moguće tako brzo napraviti. I ta je cesta 120 godina bila žila kucavica, po njoj su išli i šleperi i autobusi, što u to doba carice nisu mogli ni pretpostaviti. Cesta se, manjim intenzitetom, koristi i dan danas, a koristit će se još stoljećima...

Za što se dvorac Severin danas koristi? – Opasno je u njega ulaziti. Ipak, ispred dvorca se može boraviti. Tu je prekrasan povijesni perivoj s nekadašnjim zvjerinjakom, koji je građen u tri razine te je pun starih egzotičnih stabala, koja su brodom stizala iz Sjeverne Amerike. Ima ovdje stabala Lawsonova pačempresa, američkog borovca, američkog crvenog hrasta, američke tuje... U parku se često može čuti kucanje djetlića, dolaze srne. Prostor je ogroman, vrlo fotogeničan, i tu se snimaju glazbeni spotovi, održavaju modne revije, često imamo manifestacije, ljudi su oduševljeni. Ali u sam dvorac, čija je unutrašnjost u ruševnom stanju, nije preporučljivo ulaziti – govori gospođa Kušić.

Kako danas izgleda unutrašnjost dvorca? – Nekad je to bila stara utvrda, koja je konačan izgled poprimila 1800. godine, kada ju je preuredio grof Ivan Franjo Oršić. Danas je to jednokatna utvrda, četverokutnog tlocrta, pojačana cilindričnim kulama. S unutarnje su strane hodnici s polukružnim arkadama te kružnim stubištem, a u prizemlju dvorca su i dvije prostorije koje su nekad služile kao prostorije zatvora. Nekoć su se ovdje održavale i maturalne zabave, ali s godinama koje su prošle bez obnove, to više nije moguće.

Koliko je vlasnika dosad dvorac promijenio? – U više od 500 godina ovdje su bili Frankopani, u njemu je živjela i Katarina Frankopan, koja se 1541. godine udala za Nikolu Šubića Zrinskog. Nakon što je on stradao u Bečkom Novom Mestu, car Leopold ga je dodijelio Ivanu Franji Oršiću pa zatim prelazi u posjed obitelji Vranyczány, potom ga je kupio Bečanin barun Kühnel, on ga je prodao Hermanu pl. Neubergeru Kliničkom, da bi naposljetku postao vlasništvo zagrebačkog veleindustrijalca, vlasnika tvrtke koju danas poznajemo kao Badel, Vladimira Arka. I nakon Drugog svjetskog rata, kada je nacionaliziran, prelazi u ruke države. Obnavljane je krajem pedesetih zahvaljujući Šumariji Vrbovsko, no otada dvorac – propada. Pa pogledajte ga, prekrasan je, ima tako dobru vibru, pravi je dragulj, a tako je zapušten i derutan – govori gospođa Kušić.

I domaći ovdje u Severinu govore: – I grobnica je dvorca pljačkana u nekoliko navrata, vlasnici su se u to doba bogato pokapali, sa zlatom, prstenjem, kompletnim nakitom, lopovima ništa nije bilo sveto. Pa je i grobnica danas opljačkana. U mjestu je sve manje života, tu je dućan Gavranović, susjed organizira izlete na kanuing i rafting, imamo Ininu benzinsku postaju, dva kafića, Mickey Mouse i Volta, te poštu. I to je to. Nema zubara, liječnika, više nema ni policijske postaje. Kuće se, dvokatnice, prodaju za samo nekoliko desetaka tisuća eura, po cijeni novog automobila, i naš kraj propada. Taj dvorac, da je obnovljen, mogao bi biti naš novi početak. Petsto godina sve je bilo kako treba, a sada zbog papirologije opet sve stoji. A kad će – ne zna se... Samo da nije – nikad.

FOTO Devastirana tvornica postaje kompleks kakav Hrvatska nije vidjela: Ovdje niču stambeni blokovi, bazen, učenički dom...