Originalni, veliki, željezni ključ nakon dugo je vremena otključao staru bravu, uz škripu su se otvorila drevna, teška, drvena vrata, a već prvim korakom preko praga, ušavši u žbunjem obraslo unutrašnje dvorište starog dvorca, zakoračili smo u prošlost. Pred nama su se, iako ranjene vremenom, pokazale nekada raskošne, a danas zapuštene, prostrane odaje srednjovjekovnog, plemićkog dvorca u Cerniku, jedinog u Brodsko-posavskoj županiji i jednog od ukupno 101 dvorca, koliko ih je upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Pogled na ovo impozantno, četverokutno zdanje, s okruglim kulama na uglovima i unutrašnjim dvorištem sa starim bunarom, za tren teleportira u prošlost, kada su pred ulazom u dvorac stajale kočije, čuo se topot konja, šuštale su krinoline, svila i kadifa, a iza debelih, brokatnih zastora na prozorima tajanstvene su djeve krajičkom oka gledale u daljinu, preko raskošnog perivoja dvorca.
Drevni predak ovog jedinog dvorca u Brodsko-posavskoj županiji stara je, srednjovjekovna tvrđava, koja se prvi put spominje davne 1372. godine. S dolaskom Turaka, koji su 1536. godine osvojili Cernik, ta je drevna tvrđava, u koju se ulazilo preko podiznog mosta, bila sjedište dizdara, a u njoj su Osmanlije, uz begov dvor, imale i malu džamiju te oružarnicu i žitnicu. Nakon oslobođenja Slavonije od turske okupacije tvrđava je dobila svog prvog vlasnika. Kao dar za ratne zasluge tadašnji je car tu cerničku utvrdu i posjed godine 1707. darovao Maksimilijanu Petrašu, barunu i krajiškom pukovniku iz Broda, koji je ubrzo naložio da se stara tvrđava potpuno sruši te da se na njenim čvrstim temeljima izgradi novi dvorac, koji će zadržati pravokutni tlocrtni oblik, s četiri kule u uglovima.
Pola stoljeća nakon što je na temeljima tvrđave izniknuo taj bajkoviti dvorac, započela je njegova plemićka povijest - 1753. godine vlastelinstvo je, od pukovnika Petraša, kupio konjanički potpukovnik Marko pl. Marković, čiji je sin 1756. godine u baroknom stilu temeljito obnovio čitavo zdanje. Na taj najsretniji period u životu ovog dvorca podjseća grb plemićke obitelji Marković na vanjskom pročelju, iznad ulaza u dvorac. Nakon Markovića, u čijem je vlasništvu dvorac bio sve do sredine 19. stoljeća, uslijedilo je turbulentnih 150 godina tijekom kojih je ključ dvorca, kojim smo i danas otključali njegova vrata, prelazio iz ruke u ruku. Dvorac je naime više puta mijenjao vlasnike, bili su to uglavnom stranci koji su, kako je zabilježeno, iskorištavati hrastovinom bogate slavonske šume, rudnike lignita, mineralnog ulja...
VEZANI ČLANCI:
Nakon obitelji Carion, Tarnoczy, Müller, Colloredo, Bomballes,Tcharner, Strickler, posljednja u dugom nizu gospodara dvorca bila je plemićka obitelj Kulmer. Dvorac i vlastelinstvo je 1917. godine kupio Aleksandar grof Kulmer, otac poznatog, hrvatskog akademskog slikara, Ferdinanda Kulmera. "Ta ugledna plemićka obitelj, poznata od Bavarske i Moravske, do Monaca, imala je svoje posjede u
čitavoj Europi. Većinu vremena provodili su u Beču, a dvorac u Cerniku služilo im je samo kao vikendica. No, u vrijeme kada je Europom počela harati španjolska groznica, stari se dvorac pokazao kao prava oaza mira i sigurno utočište te je grofovski par upravo u odaje tog dvorca u Slavoniji sklonio jedinog, muškog nasljednika obitelji, sina Ferdinanda, koji se u Cerniku školovao i odrastao", kaže nam Ivan Ivanović, direktor Turističke zajednice Općine Cernik.
Od najstarijih se mještana usmenom predajom prenosila priča kako je mali grof bio omiljen među svojim vršnjacima. U školu je dolazio kočijom, često je u njoj znao povesti i svoje prijatelje iz razreda, kojima je rado donosio i školski pribor, naročito bojice, koje je obožavao, a koje su mu kasnije, kao poznatom slikaru, bile i glavni 'alat'.
Iako je riječ o drevnom zdanju, život u dvorcu za to je vrijeme bio itekako suvremen. Imali su izgrađen drenažni sustav, prirodni hladnjak, odnosno podzemnu prostoriju, tzv. ledanu, u kojoj se pohranjivao led iz obližnjeg potoka te se zadržavao sve do sredine kolovoza. U dvorcu je, kaže nam Ivanović, postojao i moderan sustav grijanja, iz peći na donjoj etaži toplina se zračnim kanalima podizala u salone i odaje na prvom katu dvorca, u kojima je boravila samo vlastela. O raskoši salona, među kojima su se isticali ružičasti salon u istočnom krilu dvorca i plavi salon u njegovu zapadnom krilu, svjedoči još samo nekoliko starih, crno-bijelih fotografija u knjizi Grad Cernik koju je napisao otac Ferdinanda Kulmera, a i danas se čuva u knjižnici cerničkog samostana.
"Gradnja dvorca potpuno je završena 1736., a utvrda na čijim je temeljima nastao povezuje se s templarima, čija je poznata utvrda Lehowac Gračanica i u obližnjem naselju Baćin Dol. Uz dvorac, bilo je tu i ogromno imanje koje se prostiralo od Psunja sve do rijeke Save. Riječ je o približno 900 hektara zemljišta, na kom su bili vinogradi i voćnjaci, u posavskom dijelu uzgajale su se žitarice, a na
obroncima Psunja eksploatiralo se slavonski hrast. Tavan dvorca bio je skladište žitarica, dok je podrum služio za pohranu hrane, a u hrastovim su bačvama ležala vrhunska vina i rakija. Prizemlje dvorca bilo je namijenjeno za službu i radnike, tadašnje nadničare. U prizemlju je bila i kuhinja, a kažu da je postojao i lift koji je podizao hranu kako kuharice i ostalo osoblje ne bi dolazili u kontakt s
gostima vlastelina na gornjem katu koji je bio potpuno vlastelinski, sa sobama u kulama, raskošnim salonima za primanje i radnim sobama", priča nam čelni čovjek Turističke zajednice Cernika, dodajući kako su stanari drevnog dvorca imali potpuno autonoman život.
Kao i uz svaki dvorac i uz ovaj cernički veže se jedna legenda, a ona kaže da je postojao podzemni tunel koji je povezivao dvorac s cerničkim samostanom, odnosno župnom crkvom. Iako mještani Cernika nikada nisu vidjeli na koji način grofovska obitelj dolazi u lođu na svetu misu te se upravo na toj činjenici i začela ova neobična priča, Ivanović kaže da ta legenda teško može biti utemeljena, jer između ta dva spomenika kulture teče potok, pa je malo vjerojatno da su u to davno vrijeme uspjeli iskopati tunel koji je prolazio ispod potoka.
Iako izvana i dalje izgleda impozantno, od nekadašnjeg sjaja i raskoši interijera dvorca, s gomilom lovačkih trofeja, klavirima i vrijednim komadima namještaja, dana više ništa nije ostalo, ništa, osim tužne, stare sofe u kutu jedne od soba. Nakon Drugog svjetskog rata sve je opustošeno, vrijedan namještaj iz soba i salona izbačen je, a prostor je prenamijenjen u uredski, za potrebe tadašnjeg PIK-a koji je upravljao s 3800 hektara zemlje. Rijetki, spašeni, preživjeli komadi namještaja, pohranjeni su u muzejskim zbirkama u Beču, gdje je deponirana i većina arhivskih zapisa.
VEZANI ČLANCI:
U vrijeme kada je dvorac ostao bez namještaja, obitelj Kulmer ostala je bez dvorca koji je u njihovu vlasništvu bio nepuna tri desetljeća. Godine 1946. dvorac je nacionaliziran, a agrarnom reformom zemlja je bila podijeljena seljacima. Nakon Domovinskog rata dvorac je vraćen obitelji Kulmer, a nakon smrti slikara, Ferdinanda Kulmera, naslijedila ga je njegova kći Barbara, jedina nasljednica te plemićke obitelji. No, bajkoviti, tri stoljeća star dvorac, od tada do danas nije dočekao obnovu. Ostao je zaboravljen, u sjeni jedne druge priče, medijski popraćenog slučaja Kulmerovih dvora, podno Sljemena, u kojima danas živi obitelj Todorić. Za razliku od tih i danas raskošnih dvora, dvorac u Cerniku je, poput siročeta, napušten i zapušten.
"Dvorac je u potpuno vlasništvo obitelji Kulmer vraćen 1993. godine i do danas se u njega nije mnogo uložilo. Bilo je nekih ponuda da se dvorac kupi od strane privatnih osoba, no to se nije realiziralo. S obzirom na to da je vlasnica gospođa Barbara Kulmer, mi, kao jedinica lokalne samouprave nastojimo bar održavati okoliš dvorca kojemu je potrebna hitna renovacija te smo stoga Ministarstvu kulture uputili dopis u kom smo podsjetili da je riječ o objektu nulte kategorije koji je potrebno što prije sanirati te ga osposobiti za neki vid kulture. Baš poput onih u Našicama i Virovitici i ovaj dvorac je zavrijedio da ga se obnovi i stavi u funkciju, a to bi, uz pomoć europskog novca, najefikasnije napravila županija", kaže Vitomir Žakić, načelnik Općine Cernik.
I dok čeka neka bolja vremena, tvrdim snom usnuli dvorac, tek se nakratko probudi, kada se u njegovu atriju, ili u prostranim podrumima, uz pristanak vlasnice, organiziraju manifestacije, 'Dani cerničkog portugisca', 'Srednjovjekovni grad Cernik', te tradicionalna izložba starih sorti. S ciljem izrade konzervatorskih smjernica o mogućnostima i stupnju intervencija na kulturnom dobru
za potrebe nove namjene uz očuvanje kulturno-povijesnih, arhitektonskih i ambijentalnih vrijednosti Ministarstvo kulture je tijekom 2019. godine provelo sustavni, terenski pregled svih dvoraca upisanih u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Konzervatorske smjernice za obnovu i namjenu temelje se, kako navode, na vrednovanju svih sastavnica zaštićenih cjelina, koje uz zgrade dvoraca uključuju i okoliš, perivoje i gospodarske zgrade imanja.
No, na stranicama Ministarstva kulture navodi se i kako su obnova i održivo korištenje ovakvih objekata otežani složenom vlasničkom strukturom, zahtjevnim financijskim ulaganjima, konzervatorskim zahtjevima koji nisu unaprijed javno dostupni te percepcijom investitora o ograničenoj namjeni. Iako su ovi čvrsti, više od šest stoljeća stari temelji na kojima je izgrađen dvorac u Cerniku, preživjeli čak i tursko osvajanje, a sam dvorac preživio je Prvi i Drugi svjetski rat te Domovinski rat i potres koji mu je znatno oštetio krovište, pitamo se hoće li taj biser arhitekture preživjeti i nemar i zaborav, kako vlasnika, tako i hrvatskih institucija?
Zašto bi Hrvatski porezni obveznici/ građani pumpali novce u privatno vlasništvo. Nisu li vremena društveno privatnog iza nas, ili nastavljamo trend Brisela, koji pumpa novce na naš račun u mega koncerne, da bogati budu još bogatiji, a nama samo goli život i mrvice sa stola i inflacija.