Gvardijan franjevačkog samostana u Vukovaru fra Ivica Jagodić jedan je od najzaslužnijih za postavljanje kenotafa i objavu popisa s imenima 2717 žrtava u Vukovaru.
– Bilo je više povoda da se napravi tako nešto. Na prvome mjestu potaknuli su nas roditelji naših nestalih i poginulih, koji su prolazili kroz naše prostore ili dolazili na naše susrete. Naime, gdje god se susretnemo, bilo u obiteljskim kućama ili u crkvi, vidjelo se da je ono što ljude najviše boli svakako gubitak najmilijih. U pravilu je riječ o sinovima koji su bili u naponu snage, između 15 i 20 ili 30 i 35 godina, koji bi danas bili obiteljski ljudi, što njihove obitelji nikako ne mogu preboljeti i zaboraviti – kaže fra Jagodić o tome kako su u franjevačkom samostanu u Vukovaru došli na ideju i počeli raditi popis žrtava.
Potraga od vrata do vrata
– Unutar franjevačkog bratstva razgovarali smo o tome da na tome nitko ne radi, a gledali smo i tradiciju da su naša braća nakon Prvoga svjetskog rata podigli cijeli oltar u čast onima koji su poginuli i u našoj je crkvi, pokraj oltara Gospe Žalosne, do Domovinskog rata bio popis svih tih žrtava. Podignut je kameni oltar u čast ondašnjim žrtvama, a kada je on stradao u Domovinskom ratu i kada smo ga obnavljali, ispod ruševine našli smo bocu s napisanom posvetom. Tako da je to u tradiciji našeg samostana. Pokušalo se nakon Drugoga svjetskog rata nešto tako napraviti, no mislim da su oni u tom razdoblju bili razotkriveni, jer jedina kronika koju mi nemamo i koja nam nedostaje upravo je kronika od 1941. godine pa nadalje. Ne raspolažemo tim podacima, ali tada je bilo preopasno za život bilo što poduzimati kad je o tome riječ – objašnjava vukovarski gvardijan.
On kaže da su oni sada, u Vukovaru, “u središtu”.
– Nama na hodočašća dolaze ljudi iz cijele Hrvatske i samostan je odredište gdje se svi slijevaju pa smo u razgovoru došli na tu ideju. Fra Josip Šoštarić, tada župnik u Šarengradu, prvi je naglasio da to ne smijemo prepustiti i da moramo popisati broj žrtava, jer će inače povijest biti manipulirana, kao što se manipulira Jasenovcem i drugim mjestima. I zbog toga smo 2015. godine počeli prikupljati imena i sastavljati popis, a 2017. imali smo popis od 1050 ljudi. I uoči Božića, u adventu, kada je HRT snimao “Tihu noć” i kad je bila prenošena misa iz naše crkve, službeno smo u medijima objavili da ćemo to raditi – kaže fra Ivica Jagodić, dodajući da se tada popis nalazio u samostanskom hodniku kako bi svi koji su u božićnom razdoblju dolazili u Vukovar mogli vidjeti jesu li njihovi najbliži na njemu.
– Pokraj popisa bio je obrazac koji se moglo uzeti, ispuniti i ostaviti u župnom uredu. Osnovali smo i malu ekipu, koju su sačinjavali studenti vični radu na računalima, a mi smo išli od udruge do udruge, u kojima smo dobivali popise žrtava. I gdje god smo pokucali, svi su nam davali svoje popise i svugdje smo našli još osoba. Tako smo malo pomalo kompletirali popis – objašnjava fra Ivica, a na pitanje kojim su se kriterijima vodili pri sastavljanju, odnosno koje područje obuhvatiti, kaže da su zaključili da moraju u obzir uzeti cijelu bivšu općinu Vukovar.
– Grad se u početku branio i u Svinjarevcima, Berku, Bogdanovcima, Sotinu... Na prvome mjestu su vukovarski branitelji koji su dolazili sa svih strana Hrvatske i, tko god je poginuo u Vukovaru, vukovarska je žrtva. Uzeli smo u obzir sve nestale u Vukovaru kojih je bilo jako mnogo. Više od 350 nakon pada Vukovara. U obzir smo uzeli civile, odnosno sve one koje je pogodio metak, snajper, granata, geler... Vukovarske su žrtve i svi oni koji su izvedeni iz Vukovara u logore i koji ondje nisu preživjeli – kaže fra Ivica Jagodić, dodajući da su ostavili praznoga mjesta na ploči kako bi se popis mogao nadopunjavati.
– Nakon što smo ga objavili, dobili smo sedam-osam novih imena, a uočili smo da je i Ured državne uprave napravio nekoliko propusta. Njima, inače, trebamo zahvaliti jer su se prihvatili velikoga posla da nam sve provjere, međutim dogodilo se da su za neke od onih koji su nestali napisali da su živi, npr. u Iloku ili u Vukovaru, a te osobe nisu žive, nego su nestale. Imamo, primjerice, dvije takve osobe, jer su nam ljudi javili da oni nisu među živima – objašnjava vukovarski gvardijan, a na pitanje što popis simbolizira za budućnost, odgovara – prije svega istinu.
– Ne može više nitko reći da je bilo stotinu ili 10.000 žrtava, nego da ih je točno koliko smo utvrdili, a taj broj doista je pozamašan. Sva su ta imena i ponos i orijentir za budućnost, jer svoje živote nisu dali uzalud, nego za slobodu našeg grada i domovine. Tako da mi njima trebamo biti vječno zahvalni, premda ih se želi prikazati sve manje važnima, ali ovo je upravo poticaj da se o tome više govori i više njima zahvaljuje – kaže fra Ivica Jagodić.
Institucije ne rade svoj posao
– Imamo razloga zašto smo postavili popis jer je upravo velika istina u velikoj žrtvi. U gradu se osjeća kako tinja problem s ćirilicom. Ona je svugdje bila protkana i svatko od Vukovaraca osjeća se žrtvom ćirilice, srpskih pojmova i simbola, tako da je ovo samo nastavak onoga gdje su oni stali. To je jednostavno takav osjećaj. S druge strane, ne postoji ono, kako se kaže, “institucije rade svoj posao”, jer ga one uopće ne rade. Ni za jednu žrtvu danas nije donesena presuda, nikome se ne sudi i nikoga se ne goni. Ili se to ne vidi. Policija stalno govori da nešto radi, a rezultati se ne vide. Država nije dorasla sama sebi kad je Vukovar u pitanju – zaključuje gvardijan franjevačkog samostana u Vukovaru.