Zločin se dogodio u ranim večernjim satima 20. studenoga 1991. nakon što su iz vukovarske bolnice odvedeni i zarobljeni, mahom teško ranjeni hrvatski branitelji i civili. Zarobljenici su, po odobrenju pukovnika JNA Mile Mrkšića, zapovjednika Operativne grupe Jug, bili predani pripadnicima srpskih paravojnih formacija Teritorijalne obrane Vukovar i “Leva Supoderica”. Autobusima su ih odvezli najprije u vojarnu JNA, a potom na poljoprivredno dobro Ovčara.
Iz prve pronađene masovne grobnice ekshumirano je 200 tijela, za sedmero zatvorenika zna se da su pušteni, dok se još 50-ak ljudi ubijenih na Ovčari gubi svaki trag. Ususret bolnom sjećanju na žrtvu Vukovara, ima li pravde za njih? Mogu li žrtve najveće klaonice u Europi nakon Drugog svjetskog rata spokojno počivati i jesu li njihove obitelji naposljetku pronašle mir? Ili je Ovčara, i 28 godina kasnije, zločin bez kazne?
Izviždali policiju i tužitelje
Pita li se sudionike okruglog stola upravo na ovu temu, u organizaciji Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara, održanog jučer u Zagrebu – vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu, njegova savjetnika za branitelje Tomislava Josića, povjesničara Josipa Jurčevića, suspendiranog policijskog istražitelja Nikolu Kajkića, bivšu HDZ-ovu ministricu rada i mirovinskog sustava Nadu Šikić te hrvatskog branitelja koji je preživio Ovčaru Vilima Karlovića – dvojbe nema. Ako je suditi prema reakcijama iz publike, odakle su izlaganja pažljivo slušali i Kata Zadro, udovica vukovarskog heroja Blage Zadre, Irena Kačić, majka najmlađe žrtve Ovčare, 16-godišnjeg Igora Kačića, saborski zastupnici Stevo Culej i Željko Glasnović, brojni branitelji i stradalnici dvojbe također nemaju: pravde za žrtve Ovčare nema, a institucije su zakazale.
O kakvoj je osjetljivoj i teškoj temi riječ, dovoljno govori to što su predstavnici dvije nadležne institucije – MUP-ova Odjela za ratne zločine te Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku – nadglasani, prekidani, izviždani i bojkotirani u atmosferi nabijenoj bijesom. No evo glavnih naglasaka. Prvi govornik, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, dočekan je i ispraćen burnim pljeskom. Poruke vrhu stranke i Vlade dosad je odašiljao iz Vukovara, sada je Plenkoviću stigao “pred vrata”, u Zagreb, i nije birao riječi. – Često čujemo da se trebamo okrenuti budućnosti i da je traženje istine i pravde retrogradno jer postoje strukture u ovome društvu kojima istina ne odgovara. Nemam iluziju da ćemo riješiti sto posto nestalih ljudskih sudbina i sto posto ratnih zločina, ali moramo dati sto posto od sebe da ih pokušamo razriješiti – kazao je Penava pa kritizirao odluku da se suđenje za zločin na Ovčari prebaci u Srbiju.
– To se u povijesti nije dogodilo da agresor sam sebi sudi. Onaj tko je Srbiji dao te ovlasti i danas zauzima mjesta u hrvatskim institucijama umjesto da se suoči s konzekvencijama izdajničke politike. Naša država unatoč brojnim dokazima nije osudila nalogodavce zločina, a Srbija pere ruke od odgovornosti. Nemoguće je da ni danas nemamo vertikalu odgovornih za Ovčaru kada se zna da je netko napravio cijeli scenarij, osigurao da se ranjenici izvuku, transferiraju u vojarnu i na Ovčaru jer pijane bradate spodobe to nisu mogle same učiniti – kazao je Penava dodajući da o neodgovornosti institucija, napomenuo je, dovoljno govori činjenica da je tek prošle godine osnovan stručni tim MUP-a koji se bavi ratnim zločinom na Ovčari.
Uistinu, je li Ovčara, kao i Vukovar, i 28 godina nakon kalvarije – zločin bez kazne? Postupci zbog Vukovara vodili su se i još se vode pred hrvatskim sudovima, sudom u Haagu i Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu. Do sada su u Hrvatskoj zbog ratnih zločina na širem vukovarskom području donesene 23 presude te je podignuto 15 optužnica, dok se pred sudom u Beogradu vodi šest postupaka zbog zločina na Ovčari, u Lovasu, Srijemskoj Mitrovici, Tenji, Belom Manastiru i Ćelijama. U Haagu su zbog zločina u Vukovaru suđeni Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin, Miroslav Radić, Vojislav Šešelj. Zbog zločina u Vukovaru u Haagu se sudilo Slavku Dokmanoviću, Goranu Hadžiću i Slobodanu Miloševiću, no postupci su obustavljeni zbog njihove smrti.
Još uvijek je u tijeku postupak Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, bivšim pripadnicima Službe državne sigurnosti (SDS), glavnim arhitektima velikosrpske politike i pokroviteljima raznih srbijanskih paravojnih postrojbi od Arkanovih Tigrova preko Šešeljevih Belih orlova pa sve do Škorpiona, koji su svojoj krvavi trag ostavili diljem Hrvatske. Što se tiče suda u Osijeku, koji pokriva i područje Vukovara, oni trenutačno u radu imaju 49 predmeta u raznim fazama u kojima je ukupno optuženo 195 osoba, s tim da se 191 osobi sudi u odsutnosti ili se traži odobrenje za suđenje u odsutnosti. U svim predmetima žrtve su bile Hrvati. U posljednjih 10 godina ukupno je doneseno 38 presuda, s tim da četiri još nisu pravomoćne, izrečene kazne kretale su se u rasponu od dvije do 20 godina zatvora, a prosječna kazna bila je između sedam i osam godina zatvora.
Na osječkom sudu na predmetima ratnih zločina ukupno radi 11 sudaca, a najveći problem im je što su okrivljenici uglavnom nedostupni, što su im nedostupni dokazi i svjedoci koji imaju relevantna saznanja, što se moraju tražiti odobrenja za suđenja u odsutnosti pa im zbog toga postupci u prosjeku traju do 15 godina, dok im najstariji predmet datira iz 1994. godine.
Nikola Kajkić, suspendirani policijski istražitelj koji je deset mjeseci donedavno radio na slučaju Ovčara, smatra da to nije dovoljno. Dugo je na okruglom stolu iznosio imena odgovornih za zločine do kojih je došao razgovorima i uvidom u vojne arhive s one strane granice.
– Koliko god se u MUP-u trudili ne može se ratni zločin istraživati s trećeg kata zgrade. Samo teren: otići preko, gledati zločince u oči, steći njihovo povjerenje – govorio je Kajkić kroz suze.
Ključ je u Srbiji
Jedno je sigurno: problematika ratnih zločina izuzetno je kompleksna tema i ne smije se koristiti u dnevnopolitičke svrhe. U toj priči najbitnije su žrtve te suočavanje s prošlošću, što u Srbiji teško ide, na što godinama upozorava civilni sektor u Hrvatskoj u dijapazonu s desna na lijevo, od braniteljskih i stradalničkih udruga do Documente. Da bi se ratni zločinci procesuirali, potrebna je dobra regionalna suradnja, a ona se realno usporava, što je rezultat političkih tenzija između Hrvatske i Srbije.
Počinitelji tih zločina uglavnom su u Srbiji, a Srbija do sada nije pokazala ni volju ni želju da sudi visoko rangiranim pripadnicima vojske ili politike pa se uglavnom sudi niže rangiranim pripadnicima paravojnih postrojbi ili JNA. No čemu se žrtve mogu nadati kada je nedavno istraživanje u Beogradu pokazalo da više od 64 posto građana Srbije ne zna što se dogodilo na poljoprivrednom dobru Ovčari kod Vukovara 1991. godine.
Procesuiranje i istraživanje ratnih zločina otežava i dugotrajnost postupka, pa žrtve teško dočekaju pravdu, vrijednost dokaza blijedi, počinitelji umru. Također je činjenica da vijesti o radu osječkog Županijskog državnog odvjetništva, nadležnog za Vukovar, prolaze uglavnom u tišini i bez medijske pompe. Posljednja u nizu podignutih kaznenih prijava datira otprije mjesec dana i odnosi se na četvoricu bivših pripadnika srpskih paravojnih formacija, prijavljenih za ratni zločin, od toga dvojica za Ovčaru.
No pitanje kada će se prestati na vukovarskoj žrtvi skupljati političke bodove podjednako je bez odgovora kao i ono hoće li pravda za Vukovar ikada pronaći svoj put i hoće li sve žrtve nezapamćenog zločina ikada pronaći svoj mir.
Vladajucima je, ocito, bitnija fotelja i vecina u Saboru nego procesuiranje ratnih zlocina.