'Beograd nije podržavao zločine u BiH, Zagreb jest'

U neko doba iza ponoći 11. srpnja 1993., u telefonskom razgovoru Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, koji je kao transkript iz Ureda predsjednika poslan u Haag i ondje zaveden kao dokaz broj P02719, Izetbegović govori Tuđmanu: “Znate, ja se nimalo ne radujem tome što će se ustanoviti da smo mi ili vi krivi. Ali, budite uvjereni da će svijet, kad sabere sve i napravi bilans, kazati da su Hrvati dolje krivi, vidjet ćete”. Prekjučer, u sudnici Tribunala u Haagu, “svijet” utjelovljen u petorici sudaca Žalbenog vijeća na suđenju u predmetu “Prlić i drugi” kazao je upravo to.

Bila je to posljednja presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koji okončava svoj rad, premda nedovršene žalbe ostavlja međunarodnom mehanizmu drugog imena, ali manje-više istih tužitelja i sudaca. Pravomoćne presude Karadžiću i Mladiću tek trebaju biti donesene, ali u usporedbi tih dviju nepravomoćnih i (oslobađajuće) pravomoćne presude načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću s pravomoćnom presudom Prliću i ostalima dolazi se do onoga što neki odvjetnici s iskustvom obrane, ali i neki ljudi s iskustvom rada u haaškom tužiteljstvu, nazivaju “perverznom” ili barem spornom ostavštinom ICTY-ja.

Nepravomoćne presude Karadžiću i Mladiću tvrde da Slobodan Milošević i ostali iz političkog i vojnog vrha u Beogradu nisu bili dio udruženoga zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja muslimana i Hrvata u BiH. U usporedbi s time, Žalbeno vijeće na čak 400-tinjak mjesta u pravomoćnoj presudi Prliću i ostalima spominje Tuđmana u kontekstu UZP-a po kojem je osuđena šestorka iz Herceg-Bosne. I Prlić i Praljak i ostali pokušali su, primjerice, svatko u svojoj žalbi srušiti tezu da su Tuđman i Milošević 25. ožujka 1991. u Karađorđevu planirali podjelu BiH. Žalbeno vijeće odbacilo je sve te pokušaje i ostavilo tu tezu, koja sad izgleda još bizarnije ako uzmemo u obzir da isti Tribunal kaže da Milošević nije dijelio BiH.

Prema pravomoćnoj presudi Perišiću, stvarna kontrola koju je Vojska Jugoslavije imala nad Vojskom Republike Srpske nije dovoljan dokaz da se utvrdi povezanost Beograda sa zločinima VRS-a. U usporedbi s time, u pravomoćnoj presudi istog suda, samo Prliću i ostalima, Hrvatska je, pomoću HVO-a, okupirala dijelove BiH. Sažetak presude Žalbenog vijeća kaže da “postoje brojni faktori koji daju indicije da je Hrvatska, kroz HVO, imala stvarnu vlast nad relevantnim općinama” u BiH.

Sažetak presude Perišiću pak kaže da je “pomoć VJ-a bila usmjerena prema općim ratnim naporima VRS-a, a ne prema zločinima koje je VRS činio”.

Srbija je, ispada, pomagala “opće ratne napore” Mladićevih vojnika, a Hrvatska je okupirala općine u BiH kroz udruženi zločinački pothvat s elementima i povezana je s konkretnim ratnim zločinima. Zločini Hrvata nad Muslimanima zaista su se dogodili, što je dokazano i što ni Prlić i ostali nisu negirali; oni su negirali da su se zločini dogodili kao dio plana, UZP-a, etničkog čišćenja i hrvatske agresije/okupacije.

Tekst cijele pravomoćne presude kaže, primjerice, da zapovjednici HVO-a nisu zapovjedili napad na selo Stupni Do 23. listopada 1993., ali da su svejedno krivi jer je taj pokolj više od 35 Muslimana bio “dio obrasca” njihova postupanja i jer su kasnije pokušali prikriti taj ratni zločin. “Žalbeno vijeće (…) primjećuje da izostanak zapovijedi HVO-ovih vođa za napad na Stupni Do ne dovodi nužno do zaključka da zločini koji su se dogodili nisu bili dio zajedničkoga zločinačkog plana, sve dok postoje drugi faktori koji se mogu iskoristiti za takav zaključak, poput obrasca zločina”, piše u presudi (paragraf 820).

“Za svu trojicu (Praljak, Petković, Stojić, op. a.) utvrđeno je da su mjesecima prije napada na Stupni Do imali intenciju takvog tipa zločina kakav se dogodio u Stupnom Dolu te da su, dodatno, nastavili sudjelovati u UZP-u nakon tog napada”, dodaje se. “To je dovoljna poveznica između članova UZP-a i zločina u Stupnom Dolu”.