Galantna zemlja Hrvatska

Ako se odluči doći u stari kraj, prošetati se Drnišom, nadisati se prominskog zraka, ili potegnuti još malo do mora, Boško Popac se ne mora brinuti. Imat će gdje odahnuti, okrijepiti se i odmarati koliko hoće. Za nj se pobrinula hrvatska država. Obnovila mu je ratom stradalu kuću. Legalno i po zakonu, kao i mnoštvu drugih. I nije pravila nikakvu razliku između Popca i ostalih, koji su također tražili obnovu.

 Dobrohotnoj državi nesklonoj "pravljenju razlika" nije smetalo ni to što je spomenuti gospodin bio autorom "Deklaracije o izdvajanju SAO Krajine iz sastava hrvatske države" ni što je bio zamjenik ministra pravosuđa u iredentističkoj krajinskoj vlasti!  Kada čuje priču o Popcu i obnavljanju njegove kuće, obična, koliko-toliko zdrava pamet može svoju razboritost i normalnost jedino braniti tzv. višim, "državnim razlozima".

Jer, teško je shvatljivo da država gradi kuću nekome tko je prema toj istoj državi pokazao prijezir, po njoj rušio,  palio i protjerivao, borio se protiv nje. A nepojmljivo da kuće gradi i vođama iredente.

Sada je na red došao "doministar", a uskoro bi valjda mogli i nekadašnji "ministri" i još viši od njih. Ako nije bilo nikakvih zakonskih prepreka da se "doministru" obnovi kuća, onda neće biti ni zapreka za obnovu kuća njegovih šefova. Da je živ, i Milan Babić bi mogao tražiti da mu se obnovi roditeljska kuća. A nije nemoguće da gradnju kuće zatraži i Milan Martić. Kojim bi zakonskim argumentima mogao biti odbijen Babićev ili Martićev zahtjev?

Ovdje neke etičke kategorije, kao poštenje, moral, čast i stid, ne vrijede. Ako notorni Andrija Rašeta ima obraza tražiti hrvatsku domovnicu, onda tu prestaje svaka pamet, a počinje cinizam i krajnja bestidnost. Tu ne vrijedi pitanje: "Kako ga nije sram?" Da sram ima nekoga upliva na ponašanje, onda ni Boško Popac ne bi podnio zahtjev za obnovu kuće.

Problem možda i jest u tome što i on i mnoštvo drugih te papire za obnovu ne shvaćaju molbom, nego kao svoj zahtjev Hrvatskoj, kojemu država treba udovoljiti. Zapravo, kao "svoje pravo"! Kao što je država provodila obnovu kuća Hrvata  često i mimo kriterija, slično je nastavila i s obnovom srpskih kuća. Jer, da se držalo kriterija, onda kuće ne bi dobili ni Hrvati kojima nisu niti bile srušene, a ni oni koji ih prije rata nisu niti imali.

A ne bi se obnavljale ni kuće vođa krajinskih iredentista  danas "doministara", a sutra možda i "ministara". Tko bi razuman mogao Hrvatskoj spočitavati da je nedemokratska da je formalizirala pravne i zakonske razloge za gonjenje svih članova "Vlade" bivše paradržave, vrha njezine zakonodavne i sudbene vlasti?

Koja bi država, koja drži do svoga ponosa i do demokratskih načela, i u ime kakvih "viših razloga", oprostila nekome tko je radio sve da ona nikad ne postane državom? Graditi takvom "doministru" kuću  to je neshvatljiva velikodušnost ili čisti mazohizam! Kakva je to poruka Hrvatima koji su za krajinske vlasti morali bježati, kojima je netko poginuo, koji su opljačkani, kojima su kuće spaljene, a koji danas gledaju kako se grade kuće i onima koji su to učinili? Pa eto čak i jednom "doministru"!

Kakva je to poruka i Srbima koji to nisu činili ako su sada za državu jednaki s onima koji su radili zlo? Vrh separtističke vlasti mirno živi u državi koja je tu pobunu i poticala, a Hrvatska, valjda opet uime demokracije, šuti! Ako šuti, zar je nelogično da "doministar" te vlasti traži da mu se obnovi kuća? Budu li to tražili i drugi njemu slični, pa i gori od njega, vjerojatno će i njima biti odobreno. Hrvatska je demokracija ne samo velikodušna, ona je i galantna. Ona plaća ne samo svoje nego i tuđe račune.