Osjećaju se profesori, pišu mi, prozvanima. Ali ne i dovoljno hrabrima da na papir stave svoje ime i prezime. Evo i zašto.
Preko njihovih se leđa, kažu, prepucavaju Ministarstvo prosvjete, ravnatelji i roditelji. A o problemima koji ih muče, žele javno progovoriti - ili barem jedan od njih - pa makar i anonimno.
Kao prvo, pogodilo ih je pitanje u tekstovima o dočeku zlatnih rukometaša i zlatnih Kostelića, kada su u nekim školama radost nacije učenici platili neopravdanim satima. Pitanje je glasilo: kada će profesori misliti svojom glavom?
- Na žalost, ne tako skoro - odgovaraju.
- Ministarstvo prosvjete distanciralo se od škole i nastavnika, i više se brine o političkim poenima nego o stvarnim problemima koji su svakodnevica u životu škola. Već više godina Ministarstvo ne priprema školsku godinu na vrijeme, a nastavnike drži u neizvjesnosti što se tiče programa, udžbenika, norme i ostalih "sitnica" važnih za normalnu nastavu. Osim toga, ne vodi dovoljno računa o opremljenosti škola, a o našim plaćama da i ne govorimo - navode profesori i dodaju da ulažu sve više slobodnog vremena, a i svog novca za poboljšanje nastave.
Tvrdnju o novcu primam s puno sumnje, jer mnogi mi se profesori tuže - osobito kad štrajkaju bilo oni, bilo netko drugi - na niske plaće. Često se žale da jedva preživljavaju. Stoga, koji bi to uopće novac mogli ulagati u nastavu?!
Ali, kad su već odabrali zvanje u kojem za male novce oblikuju i stvaraju čovjeka, zvanje u kojem ih danas malo toga motivira na predani rad u školi kakav su željeli - pa što će te motivirati kad od plaće jedva živiš?! - vjerujem im da ih duša boli zbog svega toga.
- Mi smo ti koji oblikujemo sustav vrijednosti kod učenika, jer s njima smo svaki dan i s njima radimo, a nije nam dopušteno da odlučujemo. Zbog širokih ovlasti ravnatelja u odlučivanju, naređivanju i kontroli, nama su zatvorena usta i vezane ruke, pa često protiv svoje volje sudjelujemo u farsama - priznaju.
Tako je bilo, tvrde, i kad su uvažene lažne liječničke ispričnice učenicima koji su bili na dočeku zlatnih rukometaša. A iskrenost i poštenje je kažnjeno.
- Ministarstvo, iako se masovni izostanak iz škola mogao predvidjeti, nije reagiralo. Odluku je prepustilo ravnateljima. Ravnatelji, pak, oni koji su bez naputka vlasti obezglavljeni, jednostavno su odluku prepustili nastavnicima. I tu nastaju svi problemi - zaključuju.
No, kako te probleme riješiti? Ministarstvo ih sigurno neće riješiti, ono se bavi velikim reformama i onda, na svu sreću, padne u Saboru. Školska vlast školske probleme također neće rješavati - ona je tu da školom vlada. A tako će biti sve dok ravnatelje ne budu birali nastavnici.
Ne preostaje nitko drugi nego - učitelji, nastavnici i profesori. Potrebno je samo odlučiti žele li to.
Snježana Štefok