Gdje se vjernike tako diskriminira kao u doba COVID-19 u Hrvatskoj?

Protekle nedjelje u trenutačno najvećem svjetskom žarištu pandemije koronavirusa portali pišu, nezamislivo za Hrvatsku, kako se mnogi Amerikanci nadaju da će crkve biti jedne od prvih zgrada koje će se otvoriti s usporavanjem širenja zaraze, očekuje se početkom svibnja. Jer, kažu, nema razloga da se religiozna prava ne tretiraju kao i druga prava.

I u SAD-u, kao kod nas u Sirobuji, bilo je prkošenja pa su bogoslužja održavana unatoč zdravstvenom riziku uz opravdanje da vlasti zabranom krše ustavna prava vjernika. Talijanski biskupi predlažu 3. svibnja kao datum ponovnog pokretanja javnih misa, pogreba, krštenja i ženidbi uz nošenje maski, rukavica i poštivanje epidemiološke distance. Generalni tajnik Talijanske biskupske konferencije Ivan Maffeis za talijanski list Il Fatto Quotidiano rekao je kako katolici sve teže prihvaćaju obustavu liturgijskog života.

Ako je tako u Italiji, zašto je prijedlog o vraćanju liturgijskog života u hrvatske crkve naišao na toliki otpor kod dijela političke oporbe. Čak ni u Americi gdje oko svega ima podjela za i protiv, ali i u onom dijelu Europe koji nije prošao komunistički dril o religiji kao opijumu za narod, nije moguće naći da se tako površno, politikantski, diskriminirajuće i s omalovažavanjem govori o pravima vjernika u doba koronavirusa kao što se to govori u Hrvatskoj.

Najdalje je otišao najkreativniji, Dragan Markovina, koji je to povezao i s privremenom obustavom rada trgovina nedjeljom: “Katolička crkva, sada uz vladinu asistenciju, želi što više upravljati našim vremenom, zbog čega pod parolom brige za zaposlene u trgovini, zapravo želi upravljati s vremenom svih građana”, dodavši kako se to ne može nazvati nikako drukčije “doli kao suspenzija dijela slobode”.

Prethodno je zbog događanja na Sirobuji postavio pitanje je li Crkva privilegirana pred zakonom. Premda, iz činjenice da ni crkvena hijerarhija nije mogla utjecati na svećenika u Sirobuji, logično je pitati nije li pretjerano, ako ne i nepošteno i zlonamjerno, na temelju takve iznimke izvoditi opće zaključke. I čelnik Demokrata Mirando Mrsić zaključio je da je riječ o HDZ-ovu predizbornom dodvoravanju Crkvi jer je “u ovoj zemlji očito normalnije otvoriti crkve nego škole i dječja igrališta”. Ivica Puljak iz stranke Pametno također je ustvrdio kako je Vlada mjerama popuštanja restrikcija pokazala da joj je Crkva važnija od škole, te da je Stožer civilne zaštite pretvorila u svoj predizborni stožer.

Neki se pozivaju i na odluke Ustavnog suda iako je problem bio u izvedbi zabrane rada nedjeljom, a nije se radilo o apsolutnoj nedopustivosti zabrane. Svi oni polaze od toga da vjerska prava ne mogu biti ispred poduzetničkih i obrazovnih prava, tj. da su prava vjernika nešto što je manje vrijedno. Očito nisu svjesni ili im je neprihvatljivo to što je nekim ljudima duhovna hrana važnija nego svekoliki oblici stvarne hrane.

Na koncu, prema famoznom članku 17. Ustava, čija je izvanredna aktivacija tražena ovih dana iz oporbenih redova, piše da se ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ograničiti primjena ustavnih odredbi “o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi”.

Znači dopušteno je ograničiti i poduzetničke slobode i pravo na obrazovanje, ali ne i članak 40. Ustava: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja” te 41. po kojem su vjerske zajednice slobodne “u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede” te “u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države”.

I Crkva je mogla, kao što je oporba činila, problematizirati odluke Stožera koje su ograničile ustavna prava vjernika, ali vodeći računa o zdravlju i životima svih nas, uz pokoji izuzetak priklonili su se razumnom promišljanju. Poduzetničke slobode i vlasnička prava Ustav dopušta da se iznimno ograniče zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti RH, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Umjesto što se postavljaju diskriminatorna pitanja o tomu je li Crkva važnija od trgovine i škole, s gledišta Ustava logičnije je bilo postaviti pitanje, ako nas je nekoliko desetaka u zatvorenom prostoru moglo čekati na ulazu u Konzum, Interspar..., ili ako su Sabor, Vlada i stožeri u zatvorenim prostorima mogli držati sjednice, zašto se, uz identično poštivanje epidemioloških mjera, nisu smjele održavati mise?

Daje li i hrvatski Ustav za pravo svećeniku u Sirobuji, koliko god većina nas smatrala to njegovo inzistiranje zdravstveno pa i životno ugrožavajućim. Dakle, ne možemo zaključiti ništa drugo nego – poštujmo prava vjernika i u doba koronavirusa.