Sve su se tranzicijske države standardom približile Njemačkoj, a Hrvatska je zaostala

S padom Berlinskog zida prije točno 30 godina u središnjoj i istočnoj Europi konačni je slom doživio i zapovjedni ili kolektivistički (neki će reći i utopijski) ekonomski model temeljen na marksističko-lenjinističkoj doktrini o „povijesnoj nužnosti“ revolucionarnog ukidanja privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ili kapitalom. U većini zemalja središnje, istočne i jugoistočne Europe započela je društvena i ekonomska „tranzicija“ ili „povratak zapadnoj Europi“, manje-više političkoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu čiji je razvoj naprasno prekinut izbijanjem Drugog svjetskog rata, a čvrsto zapečaćen njegovim okončanjem, sovjetskom okupacijom i dolaskom na vlast komunističkih, sovjetskih marionetskih režima.

Za mnoge autore i analitičare tranzicija je u brojnim državama Istoka i okončana njihovim pridruživanjem Europskoj uniji, što je ujedno značilo i potvrdu da su njihovi tržišni ekonomski sustavi dovoljno razvijeni i održivi da bi se mogli uklopiti u liberalni zapadnjački, i u njemu konkurirati i napredovati. Stoga je 30 godina od pada Berlinskog zida za mnoge ekonomske analitičare prigoda za „svođenje računa“ tranzicije. Tako je Bečki institut za međunarodna ekonomska istraživanja (WIIW), najupućeniji i najvjerodostojniji analitičar središnje, istočne i jugoistočne Europe, prošli tjedan objavio izvrsnu studiju pod naslovom „Pogled unatrag, pogled unaprijed: Srednja i istočna Europa 30 godina nakon pada Berlinskog zida“. U Hrvatskoj je golem posao na sumiranju ishoda tranzicije načinio i na tradicionalnoj godišnjoj konferenciji Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji prezentirao profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Josip Tica. Naslov njegova predavanja bio je „Povijesni proces tranzicije – 30 godina poslije“.

A načiniti makar i najsažetiji pregled rezultata tranzicije u svim zemljama koje je ona zahvatila i u svih 30 godina zaista nije lako. U statističkim tablicama i grafikonima državnih zavoda i nebrojenih svjetskih privatnih think-tankova koji se s vremenom „pomiču“ podaci za kraj 1980-ih i početak 1990-ih već su se odavna „izgubili“ u lijevoj margini. Ono što danas vidimo najčešće su brojke koje se odnose samo na razdoblje od 2000. do 2017. ili 2018. godine. Ili, još češće, od izbijanja globalne Velike recesije 2009. do danas. Inflacija i oscilacije tečajeva valute s protekom čak tri desetljeća učinile su mnoge brojke teško usporedivima i razumljivima pa analitičarima koji su ih ipak uspjeli „razmrsiti“ i razbistriti treba odati tim veće priznanje.

Različite sudbine

U jednom novinskom članku nije moguće dati ni približno detaljniji pregled tranzicijskih zbivanja u svim zemljama od Baltika do Jadrana, nekoć ideološki i policijski odvojenima od zapadne Europe Churchillovom „željeznom zavjesom“ kojoj je Berlinski zid bio samo djelić. No, ishod tranzicije ipak je moguće sagledati već i po njegovim makroekonomskim pokazateljima. Oni dosta dobro otkrivaju koje su se zemlje i narodi u tranziciji snašle bolje, a koje slabije; koje su države ekonomski napredovale brže, a koje su zaostale. Naposljetku, lijepo se vide i neki izvrsni rezultati ekonomske preobrazbe, poput „konvergencije“ životnog standarda ili produljenja životnog vijeka, koje su u većoj ili manjoj mjeri u tranziciji postigle baš sve nekadašnje komunističke zemlje.

A koliko je Hrvatska bila uspješna u tranziciji? „Malo stariji ljudi danas znaju, neki su to osjetili i na svojoj koži, dok mladi o tome nemaju puno spoznaja, da je u svim zemljama tranzicija započela golemim padom bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) u prvih pet godina“, kaže profesor Tica. Nakon toga doživjele su prilično različite sudbine. Od pet najvećih tranzicijskih ekonomija, podaci su Bečkog instituta, samo je Poljska povratila svoj realni BDP iz 1989. u prvih deset godina koje su uslijedile. Češka se oporavila tek 2000., Mađarska 2001., Rumunjska 2004., a Rusija se nije oporavljala sve do 2007. Hrvatska je, naravno, zbog srpske agresije i Domovinskog rata poseban slučaj pa zato Josip Tica promjenu njezina BDP-a uspoređuje s drugim tranzicijskim zemljama tek od 1995. I odmah uočava veliko hrvatsko zaostajanje.

Sredinom 1990-ih Hrvatska je po BDP-u po stanovniku, u dolarima, među tranzicijskim zemljama bila na petom mjestu. Po zadnjim dostupnim podacima Svjetske banke, do 2017. pala je na tablici na 11. mjesto „i gleda u leđa Kazahstanu“ (Tica). Pretekle su je i Rumunjska, Poljska i sve tri baltičke države. „Da je riječ o Dinamu ili Hajduku, možete samo zamisliti što bi publika s tribina dovikivala treneru i igračima...“

Sve su se tranzicijske države kupovnom moći ili životnim standardom svojih stanovnika približile Njemačkoj, no i tu je Hrvatska zaostala. Na početku tranzicije prosječni je Hrvat mogao kupiti 34 posto proizvoda i usluga koje je mogao platiti prosječni Nijemac, a 2017. mogao je kupiti polovicu. No, prosječnom se Poljaku, primjerice, standard s 33 posto povećao na čak 57 posto prosječnog njemačkog, a Estoncu s 27 na 64 posto. Nije, dakle, točno da Hrvatska u 22 godine nije „konvergirala“ prema zapadnoj Europi koju predstavlja Njemačka kao uzor, ali konvergirala je puno sporije od drugih tranzicijskih zemalja. I za to Hrvatima nije mogao biti kriv Domovinski rat jer pretežiti dio njezina zaostajanja dogodio se poslije rata.

Profesor Ljubo Jurčić kaže da nema povjerenja u podatke o promjenama bruto domaćeg proizvoda mjerenog paritetom kupovne moći jer ona velikim dijelom ovisi o razlikama u cijenama zaostalima iz socijalizma, pa on radije promatra tzv. realni BDP (korigiran za inflaciju i kalendar). Jurčić nije išao tako daleko unatrag kao Tica, nego samo do pred početak Velike recesije 2008. godine, ali dobio je jednako (za Hrvatsku) šokantan rezultat kao i Tica. Prema Jurčiću, Hrvatska u zadnjih deset godina nije zabilježila gotovo nikakav rast nominalnog realnog BDP-a (jedva se nešto malo razlikuje od „čiste nule“), dok su Slovačka, Rumunjska, Poljska, Irska i Malta rasle prosječnom brzinom od 2,5 do 4,5 posto, a velik je i broj zemalja koje su zabilježile i prosječni rast od jedan do 1,5 posto. Ne računajući Grčku i Italiju koje su zabilježile pad, u zadnjih deset godina Hrvatska je u Europskoj uniji imala apsolutno najsporiji, praktički zanemariv ekonomski rast.

Zašto je to tako, pitao se i profesor Josip Tica, i obavio opsežne ekonometrijske proračune za Hrvatsku koje je prošli tjedan prezentirao ekonomistima u Opatiji. Prema rezultatu tih proračuna, „gotovo kompletno odstupanje Hrvatske u stopama rasta u odnosu na druge tranzicijske države objašnjavaju četiri čimbenika“: najsnažnije djeluje razina hrvatskog BDP-a na početku tranzicije, nakon toga drugi najvažniji faktor je stopa rasta zaposlenosti, potom udio investicija i udio prerađivačke industrije u BDP-u.

Produljen životni vijek

Premda postoje i zemlje koje prkose tom pravilu, jasno je da početna razina, ili startna pozicija, uvelike djeluje na brzinu rasta. Tako su i u tranziciji siromašnije zemlje rasle brže (naravno, ne sve), pa se time mogu objasniti i nevjerojatne stope rasta veće od pet posto Vijetnama, Gruzije, Armenije ili Kine. Hrvatska na početku tranzicije, dakle, već nije bila „jeftina“, ali je 1991. po kupovnoj moći prema Njemačkoj ipak bila bitno jeftinija nego Slovenija i Češka, a nešto malo jeftinija od Mađarske i Litve. Nije, dakle, točno da se, za razliku od tih zemalja, u Hrvatskoj već od početka tranzicije „ništa nije isplatilo proizvoditi“. Posljednjih godina to vrijedi još i više jer danas su Hrvati, ako se obuhvate i svi oni koji imaju hrvatsku putovnicu i žive u susjednim zemljama uz hrvatsku granicu, „po plaćama možda i na zadnjem mjestu u Europi, vjerojatno uz bok Rumunjima i Bugarima“, odnosno najjeftinija radna snaga, procjenjuje profesor Tica.

No, prosječni bruto domaći proizvod po glavi stanovnika mjera je koja može zavarati. To je razlomak kojemu brojnik stvaraju zaposlenici, a u nazivniku je broj stanovnika, pa ako on pada, tada BDP raste. Ispada da je pad broja stanovnika za rast pozitivna pojava, a u Hrvatskoj je on bio popriličan: prema podacima Bečkog instituta Hrvatska je od 1989. do ove godine izgubila 14 posto populacije. Najveći je pad bio u Letoniji, čak 28 posto, a slijede je BiH, Litva, Bugarska, Rumunjska, Estonija i Ukrajina.

No Hrvatska je jedna od samo pet tranzicijskih zemalja, ili zemalja u razvoju, u svijetu, koja je u tranziciji zabilježila i pad udjela zaposlenih među radno sposobnim stanovnicima, starijima od 15 godina. Krupan razlog za to je i drastičan rast broja umirovljenika mlađih od 65 godina nakon 1991. godine. Tjeranje u mirovinu čitavih legija radno sposobnih i zdravih ljudi koji još nisu bili za nju najveći je ekonomski i socijalni zločin koji je Hrvatska pretrpjela u tranziciji, a da nije bio neizbježna posljedica rata. Nesreća je to koja se neće moći popraviti nekoliko generacija. Jer, osim što su umirovljeni i mladi ljudi, i starijih od 65 godina je sve više budući da se životni vijek ljudi u svim tranzicijskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, osjetno produljio.

Od sloma komunizma 1989. prosječni se životni vijek najviše produljio u Sloveniji, za čak 8,5 godina, pa Slovenci danas mogu očekivati da će živjeti i dulje od Nijemaca, a prosječni Čeh dulje od prosječnog Amerikanca. Hrvatska je u tranziciji postigla solidan porast očekivanog trajanja života od gotovo šest godina. Ni stopom rasta ljudskog kapitala u tranziciji Hrvatska ne može biti nezadovoljna jer ona je među najvišima, baš kao i indeks porasta prosječne složenosti hrvatskih izvoznih proizvoda. I po izdvajanjima za znanstvena istraživanja i razvoj Hrvatska je u „zlatnoj sredini“ tranzicijskog svijeta. Problem za Hrvatsku je, međutim, što se ti pozitivni procesi nisu pretočili u realnu ekonomiju.

‘Ništa se ne isplati...’

„Hrvati imaju izuzetno snažnu kulturološku osobinu da svi ljudi i svi roditelji jako cijene obrazovanje“, kaže profesor Tica. „U Hrvatskoj gotovo da nema djeteta u čije obrazovanje roditelji nisu investirali najviše što su mogli, da bude što bolje, da zna što više jezika, svira što više instrumenata, da bolje zna matematiku, da dobije što bolje ocjene. Međutim, kad investiramo – a investicije su kist kojim crtate svoju budućnost – onda crtamo neku budućnost koju naša djeca ne žele. Investiramo u sektore u kojima mi ne želimo raditi i ne želimo da nam djeca rade, a ne želimo investirati i riskirati u sektorima za koje odgajamo svoju djecu. I onda se čudimo što nam odu.“

Hrvatska je u tranziciji općenito investirala malo. Od 1999. do 2009. još je i povećala investicije za ukupno 75 posto, ali nakon Velike recesije, od 2009. do 2018. nije ih povećala nimalo. Mađarska, Slovačka i Poljska povećale su ih u tom drugom razdoblju oko 50 posto, Litva i Estonija su ih udvostručile. U Hrvatskoj je, osim što „se ništa ne isplati proizvoditi“, prevladala i doktrina po kojoj je za rast u tranziciji prirodna i dobrodošla deindustrijalizacija, odnosno, da je normalno napuštanje prerađivačke proizvodnje i okretanje „suvremenijem“ i „profitabilnijem“ sektoru usluga. Profesor Tica pokazao je svojim izračunima da je to bila golema zabluda.

Da je to bilo točno, tada bi tranzicijske zemlje s najbržim rastom s vremenom na grafikonima pokazivale sve manji udio u BDP-u dodane vrijednosti u industriji. Ali, to se s industrijom u cjelini jednostavno nije dogodilo. Vidljivo je opadao udjel poljoprivrede, a jedini industrijski sektori u kojima su aktivnosti tijekom 30 godina opadale su odjevna i tekstilna industrija te prehrambena. Udjel kemijske industrije nije se bitnije mijenjao, a industrijski sektor koji je u najuspješnijim europskim tranzicijskim zemljama gotovo eksponencijalno rastao bili su strojevi i transportna oprema. Prema tome, „sintagma o neizbježnoj deindustrijalizaciji na stupnju razvoja na kojem se nalaze tranzicijske zemlje tijekom zadnjih 30 godina nije utemeljena na empiriji“, kaže profesor Josip Tica. „Za to jednostavno nema dokaza. Drugim riječima, to je bio odabir, a ne neizbježan ishod.“

Hrvatska, međutim, na kraju tranzicije u industriji ima najviše zaposlenih u oba sektora koja su najviše izložena pritiscima deindustrijalizacije, a to su tekstilni i prehrambeni. A hrvatska poduzeća, umjesto u proizvodnju strojeva i transportne opreme, koja evidentno pozitivno utječe na rast, 80 posto investicija ulažu u građevinske objekte i zemljište. „Investicije koje doista generiraju moderan ekonomski rast temeljen na tehnološkom napretku i na dobro plaćenim radnim mjestima u Hrvatskoj danas čine između 10 i 15 posto ukupnih investicija. Sve ostalo su nekretnine.“

I dok je 30 godina bježala od komunizma i nastojala što više se približiti zemljama zapadne Europe, Hrvatskoj se na kraju tranzicije dogodilo da joj struktura izvozne ekonomije najviše sliči strukturi izvoza Rusije. Kada se danas pogleda struktura hrvatskog izvoza, vidi se da u njoj oko polovice čine uslužne djelatnosti, a u njima dvije trećine predstavlja turizam. Elektronika, strojevi, vozila i kemijski proizvodi četiri su jedva vidljive pruge na grafikonu. I ta se struktura od 1995. do danas gotovo uopće nije promijenila. Ista stvar je i s Rusijom, samo ono što je Hrvatskoj turizam, Rusiji su mineralne sirovine.

Turizam kao alibi

I Hrvatska i Rusija, dakle, pretežito izvoze svoja prirodna bogatstva. I obje su po prosječnoj brzini rasta BDP-a per capita od 1995. do 2017. na samom dnu ljestvice tranzicijskih zemalja u svijetu, i Hrvatska i Ruska Federacija s prosječnih samo 2,8 posto. A ako se pogleda struktura izvoza NR Kine, koja je u isto vrijeme imala prosječan rast od 6,3 posto, vidi se da u njoj elektronika, strojevi, kemija, metali i slično čine četiri petine.

Gotovo identična kineskoj je i struktura izvoza Poljske, Slovačke i Mađarske, dok se Hrvatskoj i Kini približavaju Portugal, Grčka i Albanija, zemlje koje, kao i Hrvatska, imaju more. Baltičke male države, Estonija, Litva i Latvija, također imaju znatan izvoz usluga, ali to su posve drukčije usluge od hrvatskih: turizam i ugostiteljstvo u njima su tek malim dijelom, a većinu čine informatičko-telekomunikacijske (ICT) te transportne djelatnosti.

I profesor Jurčić je u Opatiji pred hrvatskim ekonomistima podsjetio da se Hrvatskoj prigovara na prevelikom udjelu turizma u bruto domaćem dohotku pa se upitao, a kako bi tek bio hrvatski BDP da nema turizma? Bi li bio bliži srbijanskom od 16.500 dolara po paritetu kupovne moći ili slovenskom od 36.200 dolara? Bi li izostanak turizma Hrvatsku u tranziciji odveo u još veće zaostajanje ili bi je prisilio da se okrene djelatnostima kojima su se posvetile druge tranzicijske zemlje bez mora – automobilima, strojevima, elektronici, ICT-u – možemo samo spekulirati. No, profesor Tica zorno je pokazao da je turizam do apsurda izobličio i strukturu domaće, a ne samo izvozne ekonomije: za potrebe izračunavanja indeksa cijena nekretnina službena je statistika podijelila Hrvatsku na samo tri „regije“: Zagreb, obalu i „ostalo“. Gotovo cijela Hrvatska osim glavnoga grada i uskog obalnog pojasa na kraju tranzicije je – „ostalo“.