Komisija je utvrdila da je Uljaniku potrebna potpora kako ne bi odmah otišao u stečaj te kako bi se izbjegao velik gubitak radnih mjesta, objavila je “vlada” Europske unije u svojem priopćenju za tisak 22. siječnja. Naime, “Hrvatska je 15. siječnja 2018. dopunila svoju obavijest Komisiji da namjerava brodogradilištu Uljanik izdati državno jamstvo za zajam od 96 milijuna eura.
To je društvo dio grupacije Uljanik, nalazi se u Puli, a zapošljava oko 1800 osoba. Zahvaljujući toj mjeri, brodogradilište Uljanik moći će isplatiti plaće, platiti dobavljače te podmiriti druge hitne obveze u sljedećim mjesecima te tako nastaviti s poslovanjem za vrijeme izrade plana restrukturiranja.” Europska komisija “zaključila je da je plan RH da brodogradilištu Uljanik izda državno jamstvo za zajam od 96 milijuna eura u skladu s pravilima EU o državnim jamstvima. Zahvaljujući toj mjeri Uljanik će pokriti hitne potrebe za likvidnošću za vrijeme izrade programa restrukturiranja, uz ograničeno narušavanje tržišnog natjecanja”.
‘Novo za nas, državu i banke’
Kako se moglo dogoditi da se pred vratima stečaja nađe jedno krupno poduzeće za koje se u javnosti čitav niz godina smatralo da posluje uspješno i stabilno? Brodogradilište, koje ima navoze i operativne obale popunjene najsofisticiranijim i najskupljim brodovima i pomorskim objektima, koje nikada nije propustilo isporučiti nijedan brod koji je ugovorilo i za koje nikada nijedno državno jamstvo nije protestirano i naplaćeno poreznim obveznicima? Kako se moglo dogoditi da država mora spašavati poduzeće koje ne samo da je nedavno privatizirano, nego je i kupilo riječko brodogradilište 3. maj nakon što ga je država sanirala i novčano potpomogla njegovo restrukturiranje? Naposljetku, kako Uljanik, prema Komisijinu priopćenju, nakon svega, uopće može “osigurati svoju dugoročnu održivost bez javne potpore, kako bi se trajno sačuvala radna mjesta u Istri, gdje je stopa nezaposlenosti znatno viša od prosjeka EU”?
O tome smo u srijedu u Puli razgovarali s predsjednikom uprave Uljanika d.d., krovnog društva Grupe Uljanik, ekonomistom Giannijem Rossandom, nekoliko sati nakon što je Uljanikovo brodogradilište porinulo prekrasni polarni ekspedicijski kruzer i neposredno nakon sjednice Nadzornog odbora društva. Grupa Uljanik završila je prvih devet mjeseci poslovanja u prošloj godini s gubitkom od 197,7 milijuna kuna i negativnim kapitalom od 220,4 milijuna kuna. Najveći dioničar Uljanika d.d. i dalje je država: kad se zbroje udjeli njezinih zavoda i fondova, RH drži 23,2 posto Uljanikove glavnice, slijedi Adris s 12,4 posto. Dva obvezna mirovinska fonda drže 7,3 posto Uljanika, a na kraju je više od sedam tisuća raspršenih i neujedinjenih “malih” dioničara, većinom bivših i sadašnjih pulskih škverana, stranih osoba i ostalih dioničara, koji svi zajedno drže tek nešto manje od 50 posto kapitala.
U svom obrazloženju za odobravanje jamstva Uljaniku, upućenom Komisiji, hrvatska Vlada lakonski je konstatirala da je “društvo nekoliko godina u financijskim poteškoćama zbog negativnih učinaka financijske krize na cjelokupni sektor brodogradnje, a posebno zbog smanjenog broja narudžbi novih plovila”. Pritom Uljanik nipošto nije jedino poduzeće koje se u Europskoj uniji našlo u sličnom nezavidnom položaju. Već i letimični pogled na Komisijin Registar predmeta državne potpore, u kojem je Uljanikov “predmet” zaveden pod brojem SA.49619, pokazuje da je državnu pomoć u samo tri mjeseca dobilo više od 160 europskih tvrtki, udruga ili investicija. Prema pričanju Giannija Rossande, uzroci Uljanikovih nevolja dosta su složeniji od onih koje je dijagnosticirala hrvatska Vlada u svom pismu Komisiji i čini se da su povezaniji s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju nego s upravo minulom globalnom velikom recesijom. “Moramo se vratiti u vrijeme kad smo ulazili u Europsku uniju, negdje tamo 2008., kad su sva hrvatska brodogradilišta bila u programu restrukturiranja i bilo im je zabranjeno novo ugovaranje...”, prisjeća se Uljanikov predsjednik uprave. Uljanik je, prema njegovim riječima, tada izašao iz tog programa jer je imao rezultate poslovanja koji su mu to dopuštali. Prije toga je sagradio četiri jaružara, eng. dredgera, koji su mu bili škola i na kojima je pokazao da zna i može sagraditi najkompleksnije plovne objekte. Zahvaljujući njima dobio je priliku ugovoriti i dva “hopera”, ili (eng.) trailing suction hopper dredgera, namijenjena gradnji umjetnih otoka od pijeska.
– Da to nismo učinili, vjerojatno bismo zauvijek izgubili mogućnost gradnje takvih najsloženijih plovila – kaže Rossanda.
– Međutim, promjene koje su se brzo događale bile su nove i za nas, i za državu, i za banke. Iz jednog sustava koji je bio izvan Unije počeli smo ulaziti u sustav EU koji je imao svoja pravila i svoja ograničenja. Njih je bilo moguće savladati, ali to smo svi morali naučiti i na tome smo izgubili puno vremena. Ali to se brzo zaboravlja i postaje samo naš problem jer kod nas on izbija na površinu, mi smo zadnji u lancu – dodaje.
Na ljeto 2013. Uljanik je ušao u spašavanje 3. maja. Drugog kupca nije bilo i riječkom je brodogradilištu prijetila likvidacija.
– Ušli smo s praznim navozima ispred sebe u iduće dvije godine, a državna smo jamstva mogli dobiti samo za avanse, ali ne i za financiranje kompletne gradnje brodova. Morali smo savladati europsku regulativu državnih jamstava i taj je sustav proradio tek u veljači 2015., a svi su ugovori bili osnaženi do travnja 2015. – ističe Rossanda. No zašto Uljanik i 3. maj nisu mogli graditi brodove bez državnih jamstava, na koja su morali čekati 20 mjeseci?
– Državna su jamstva i kod nas ispunila svoju svrhu, a to je da omoguće krupna ulaganja i tamo gdje iz objektivnih okolnosti poduzetnici nemaju vlastitog kapitala. I Zapad ih koristi za velike investicije poput gradnje nuklearnih elektrana – kaže Rossanda.
Dublji uzroci potonuća
– Kod nas je to isto bio slučaj. Mi smo ušli u ugovaranje gradnje brodova s pozitivnim rezultatima poslovanja, ali bez vlastitog kapitala bez kojega se nismo mogli pojaviti u bankama jer pomorsko dobro koje mi koristimo ne može nam biti kolateral – objašnjava.
Predsjednik uprave Uljanika pokazao je rukom kroz prozor svojega ureda na golemi jaružar na navozu i rekao: “Onaj dredger, jedan od najboljih brodova koje smo ikada sagradili, najbolji je primjer. Avans za njega došao je točno na godišnjicu potpisivanja ugovora.” Za veličanstvenu samopodiznu platformu privezanu uz obalu ispred upravne zgrade “avans je stigao pola godine nakon ugovaranja... A kad smo potpisivali ugovore, računali smo na uobičajenu dinamiku plaćanja i početka gradnje, uplate avansa, plaćanje ključnih dobavljača, pribavljanja dokumentacije i potom ‘crtanja’ broda.”
Pritom se Uljaniku dogodio peh da su mu uplate avansa došle odjednom za više brodova, a odjednom ih sve “nacrtati”, odnosno projektirati jednostavno nije bilo moguće. Tada su angažirani i manje iskusni projektanti “pa je i na manjim, relativno rutinskim brodovima, bilo više grešaka nego što je to bilo uobičajeno”.
I uz sve te nevolje Uljanik je restrukturiranje 3. maja dovršio uredno i na vrijeme. Zadnji novac riječki je škver od države dobio potkraj 2017. i tu će godinu završiti pozitivno pa će i konzultant kojega je angažirala Europska komisija moći u Bruxelles poslati pozitivno završno izvješće. Ali nakon više godina, kada je gradio samo barže, vratiti 3. maju njegov nekadašnji ugled nije bilo lako.
– Uz sve njegove kompetencije, naručitelji su nažalost često govorili da ne žele da se njihov brod gradi u 3. maju: ili ne žele uopće, ili ne žele da se gradi prvi brod, “a onda će vidjeti...” – kaže Gianni Rossanda.
– Za one klasične brodove nije bilo takvih uvjeta, ali za složenije jest. A danas 3. maj može konkurirati i za najsofisticiranije brodove, došli smo i do toga da je kupac spreman potpisati ugovor da se njegov drugi u seriji polarni kruzer gradi u Rijeci. Pritom je 3. maj još uvijek unutar Uljanikove grupe samostalno poduzeće, za koje Uljanik d.d. obavlja poslove ugovaranja, naručivanja i projektiranja, “jer nelogično bi bilo da dva odvojena brodogradilišta imaju odvojene sve funkcije pa se tako štedi novac”. Ali, “po završetku restrukturiranja Uljanika, tendencija će svakako biti da imamo jedno brodogradilište, no o vremenu kad bi se to trebalo dogoditi još je teško govoriti.”
Iz pričanja Uljanikova predsjednika uprave pomalo se naziru oni dublji uzroci njegova potonuća, no što je Uljanik upravo potkraj prošle godine dovelo na sam rub kolapsa, u situaciju da nema za plaće? Gianni Rossanda objasnio je to ovako:
– Kad vam od početka stvari nisu složene kako treba, kad imate kronični nedostatak materijala jer vam i novac i materijal dolaze kasnije, onda je logično da vam gradnje “klize udesno” u vremenu. Ne možemo reći da je financiranje jedini i isključivi razlog zašto se gradnja produljivala, ali sigurno je prvi razlog i glavni pokretač svih nevolja. Kad nemate financiranje na vrijeme, onda je jako teško držati u proizvodnji 4500 ljudi i tražiti isprike zašto nešto nije napravljeno. Mi 20 mjeseci nismo mogli čekati na državna jamstva i ne raditi ništa – kaže Rossanda. Rossanda pritom energično odbija da je Uljanik ikad ugovarao brodove znajući unaprijed da će mu oni donijeti gubitak.
Kapital da se premosti vrijeme
– Nijedan nije ugovoren s negativnim, svi u ugovoreni s pozitivnim financijskim učinkom. I konzultanti su uočili da su naše kalkulacije pratile cijene materijala, da su naše cijene bile na razini očekivanih i uobičajenih u toj djelatnosti u svijetu, čak smo bili i nešto bolji nego što smo računali. Ali nismo postigli rokove gradnje. A svako brodogradilište radi kalkulacije za neke normalne uvjete, uz pravovremeno financiranje, nabavu materijala i opremanje po sekcijama. Ako preskočite nešto od toga, kad nemate rano opremanje, nego tek na navozu, onda se očekivana dobit, koja po jedinici iznosi šest do osam posto, istopi jako brzo – upozorava. Uljanikovci su već dugo svjesni da im je za normalno poslovanje i kreditni bonitet potreban kapital kojim bi mogli premostiti vrijeme čekanja na državna jamstva, uplate novca i opskrbu materijalom i brodskom opremom. Zadnje dvije skupštine dioničara imale su tu temu na dnevnom redu i na objema je donesena odluka o dokapitalizaciji.
– Međutim, nema zainteresiranih ulagača koji bi bili spremni uložiti svoj novac u brodogradnju – kaže Gianni Rossanda.
– U brodogradnji, i kad je sve dobro “posloženo” i kad sve funkcionira, možete biti jako sretni ako na kraju godine postignete dobit od četiri ili pet posto prihoda. Pritom možete biti gotovo sigurni da će vas u 10 ili 15 godina zahvatiti kriza koja će poljuljati cijeli sustav, past će cijene brodova ili neće biti dovoljno narudžbi. A u svijetu danas postoji puno područja na kojima možete sigurnije povratiti svoju investiciju – upozorava Rossanda. Zadnju dokapitalizaciju Uljanik je proveo u studenome 2012. No računao je s 300 milijuna kuna, a uspio prikupiti nešto više od sto milijuna kuna. Da bi mogao kupiti 3. maj, Uljanik je najprije morao postati većinski privatno poduzeće pa su i njegovi zaposlenici u programu radničkog dioničarstva od države otkupili dionice kreditom koji još uvijek otplaćuju. Platili su ih ovisno o popustu prema godinama staža, od 17 do najviše 51 kunu. Sredinom ljeta cijena im je na Zagrebačkoj burzi bila oko 35 kuna pa je većina Uljanikovih “malih” dioničara još bila na dobitku, no prema zadnjoj cijeni od 13,43 kune, uljanikovci su ljubav prema svojemu brodogradilištu i brodogradnji platili kapitalnim gubitkom – ne velikim, ali sigurno ne ni ugodnim. Na njih u idućoj dokapitalizaciji Uljanik ne može računati, ali ni na Adris ili “mirovince”. Preostaje mu samo “strateški partner”, odnosno novi većinski vlasnik.
– Danas, kada znamo kakva je situacija na tržištu novih brodova, kad je nesporno da smo se afirmirali i da uz stabilnu financijsku situaciju možemo bez problema i uz puno respekta brodovlasnika ugovarati visokosofisticirana plovila poput dredgera, platformi, hoppera, kruzera... mi znamo i to da s tim brodovima možemo živjeti gradeći na godinu u prosjeku tri i pol do četiri broda – kaže predsjednik Uljanikove uprave Gianni Rossanda. I dodaje: “Ali ne s 4500 ljudi.” Zašto baš tri i pol do četiri broda, i to na obje lokacije, u Puli i Rijeci? Prema Rossandinim riječima, to su pokazale kalkulacije, prema temeljnom kapitalu koji bi Uljanik mogao privući da ne ovisi toliko o državnim jamstvima nego da se može i sam financirati, te vodeći računa o količini plaćenog rada na tim plovilima. A ona više ne uključuju ni brodove za prijevoz automobila, ni tankere za prijevoz više kemikalija istovremeno, jer i oni se već negdje drugdje “štancaju” u serijama po nižim cijenama, u zemljama sa skrivenim ili neskrivenim državnim subvencijama poput Kine.
Rossanda je potpuno siguran da bi Uljanik u sljedećih nekoliko godina bez problema mogao zaposliti brodogradilište narudžbama visokosofisticiranih brodova. A s reduciranim brojem jedinica u gradnji, preostao bi mu prostor za koji ima koncesiju i koji bi mogao iskoristiti za druge namjene, odnosno za diverzifikaciju poslovanja na način koji će mu pomoći da sačuva brodogradnju. Djelatnost koja se sama po sebi nametnula je turizam – marina, privezni i servisni centar za megajahte. “Tu su povrati 10 do 12 godina, a onda novac koji možemo dobiti za diverzifikaciju možemo koristiti za unapređenje i stabilizaciju brodogradnje.”
Skrivanje osjetljivih tema
– Za samu brodogradnju računamo da će nam trebati nešto više od tri tisuće vlastitih ljudi plus nešto kooperacije, što će biti dosta manje nego sada. Najveći će rez u proizvodnji, dakle, biti s kooperantima – kaže Gianni Rossanda.
– U grupi će nam za novu djelatnost trebati stanoviti broj ljudi koji nije zanemariv jer naša je namjera iskoristiti prostor za gradnju marine za megajahte koja bi bila zimskog karaktera. A kad brod prezimi ovdje, tada bismo i više stotina naših ljudi, s njihovim znanjima i vještinama, mogli angažirati na opskrbi, servisiranju, dotjerivanju ili održavanju tih luksuznih brodova. Uljanik će pokušati pomiriti dva u biti različita biznisa, veliku i sofisticiranu brodogradnju te servisiranje i čuvanje megajahti. Traži novog većinskog vlasnika koji će dugoročno osigurati opstojnost brodogradnje i financirati diverzifikaciju. Dva su zainteresirana ulagača već podnijela neobvezujuća pisma namjere, to su Kermas energija Danka Končara koji posjeduje trogirsko brodogradilište, i u Hrvatskoj slabo poznata Palumbo grupa iz Napulja. No pregovori se vode s još nekoliko potencijalnih ulagača, ali o njima Gianni Rossanda, zbog osjetljivosti teme, još ne može ništa reći.
– Nama u sindikatima je prvi cilj u Uljaniku sačuvati brodogradnju – kaže regionalni povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske Đino Šverko, član Nadzornog odbora Uljanika d.d., i sam 40 godina zaposlen u brodogradilištu.
– Mi razumijemo da strateškom partneru treba omogućiti profitabilno ulaganje, ali za nas je to nužno zlo, nešto što nam se nameće. Osobito ne želimo da se cijeli prostor brodogradilišta na kopnu, zvan Arsenal, megalomanski pretvori u marinu, a brodogradnja svede na otočić ili na riječko brodogradilište. Nisu nam dobrodošli investitori koji bi nas zatvarali – poručuje sindikalist.