Glas savjesti ili može li se biti slobodan unutar stranke, a ne platiti za to

Što bi ostalo od političkih stranaka da HDZ nije prešutno pristao na to da njegovi članovi mogu glasovati prema savjesti, kako je to tražio dio njegovih uglednika, da s famoznom Istanbulskom konvencijom ne bi morali ulaziti u internu, ili intimnu, proturječnost između onoga što misle i onoga što rade?

Ne bi nastao kopernikanski obrat, stranke bi time bile pritvor za osobe koje se vlastitim izborom – iz uvjerenja ili iz interesa – lišavaju dijela slobode. Čak i u najdemokratskijoj varijanti, političke organizacije koje se na prvome mjestu bore za vlast, a kad su na vlasti – da je očuvaju, temelje svoje djelovanje na stranačkoj stezi koju jedni zovu odgovornošću članova za stranku, drugi odgovornošću stranke za članove. Da je ozakonjeno načelo savjesti, oslabjelo bi načelo stege. Ravnoteža između stege i slobode oduvijek je spadala u umijeće (ne)mogućeg. Hrvatski političari stali su na pola puta koji ih vodi da postanu treća utjecajna skupina u društvu – poslije liječnika i vojnika – koja će koristiti pravo priziva savjesti kao posljednje sredstvo obrane od profesionalnog očitovanja koje se kosi ili se ne slaže s nekim intimnim uvjerenjima i osobnom etikom. Tako je dio političara umislio da će spasiti naciju ako se ne potpiše ispod zloglasne Istanbulske konvencije!

Dio HDZ-ovih prvaka, s vidnom i vidljivom podrškom Kaptola, zaigrao je na posljednju kartu priziva savjesti u svojevrsnom pokeru unutar vladajuće stranke, koji nikome, ni pobjednicima, ne jamči pobjedu. Igra nije završena glasovanjem u Saboru, gdje svaki glas protiv Istanbulske konvencije nije bio glas za Andreja Plenkovića (ako već nije bio protiv njega). Opozicija s ljevice može misliti da je pobijedila, HDZ da je pobijedio s nerješenim rezultatom, a protivnici konvencije nadati se da će i njima sudac svirati penal u 97. minuti. Ni kod velikih ni kod malih odluka politika nije lišena savjesti; nije do kraja jasno mogu li se jedni pozivati na savjest a da drugima ne pripisuju nesavjesnost? Je li time otvoreno pitanje „svijesti savjesti“, koje ni Dostojevski, koji ga je postavio, nije uspio razriješiti? Kako će Andrej Plenković očuvati demokratski ideal o slobodi kritike (i mišljenja) a da nitko ne snosi posljedice?

Rat Crkve i države

U sredini koja unaprijed ima odgovore, iako ne zna pitanje, kad šef vladajuće stranke (i Vlade) lupi šakom o stol, postaje u čas autokrat, ili diktator; kad se ponaša po sistemu laissez-passer, onda je „blijedi“, koji ne zna udarati po stolu. Tako je bilo od Franje Tuđmana, bit će i poslije Andreja Plenkovića: Hrvati obožavaju rušiti ono što sami stvaraju! I dobro i loše. Nikad HDZ od svoga osnutka nije bio toliko podijeljen, i to zbog (ne)vidljive „rodne ideologije“ koju su čuvari prirodnoga reda otkrili u drugome čitanju jedne međunarodne konvencije koju je Zoran Milanović ispod tepiha ostavio kao vrući krumpir svojim nasljednicima. Toliko se stvari događa odjednom, i prvi put da šef stranke, da bi pokazao da vlada i strankom i državom, mora koristiti sve ljestvice demokracije s uvjerenjem da stranka može podnijeti svoja unutarnja trvenja, a država europeizaciju Hrvatske. Nije rutinska stvar da ga napušta dio stranačkih prvoboraca, s objašnjenjem o „izdajstvu“ koje bi i 90-ih zvučalo staromodno; da mu okreće leđa Tuđmanovo bliže i daljnje potomstvo, s neuvjerljivom optužnicom o ugrozi nacije koju bi osnivač HDZ-a teško prihvaćao; da se vladajuća jezgra stranke okreće protiv svoga šefa, što bi se u drugim prilikama zvalo unutrašnjom pobunom; i da Katolička crkva, uvježbana za političku borbu protiv ljevice, prvi put ustaje protiv (Plenkovićeva) HDZ-a, što bi trebalo značiti da ima nekog drugog favorita u stranci, ako ne novu stranku. Je li fantom „rodne ideologije“, najnoviji casus belli u hrvatskoj politici i u hrvatskome društvu, vrijedan takvoga i tolikoga sukoba dviju vlasti? Kad je Francuska vlada u Hollandeovo vrijeme ispitivala teren za uvođenje eutanazije, tamošnja je Crkva urbi et orbi rekla da je protiv i objasnila zašto je protiv. „Može 90 posto Francuza biti za eutanaziju, mi ćemo biti uz onih 10 posto“, tumačio je pariški nadbiskup Andre Vingt Trois. Biskupi su iskoristili pravo da kažu što misle; i nisu išli dalje, da bi osporavali političkim vlastima njihovo pravo da vode državu. Nema nikakvoga dodatnog ideološkog rata između Crkve i države, svatko radi svoje. Nije lako razdvojiti kome je teže u tipično hrvatskome trokutu između stranke koja je došla na rub rascijepa, Vlade koja se drži o niti labave saborske većine i Crkve koja se postavlja kao da i ova i svaka druga vlast dolazi od samoga Boga. U nas nema kočnica, ili one ne funkcioniraju, da spriječe sudar dviju vlasti, kakav još nije viđen u eri HDZ-a. Tko bi među Plenkovićevim stranačkim oponentima – koji nisu malobrojni, a još su dobro raspoređeni da povećavaju dojam o svojoj snazi – mogao imati interesa da HDZ-ov sat vrati toliko krugova natrag da Tomislav Karamarko izađe iz (vlastite) sjene i postane arbitar u pitanjima „rodne ideologije“? Milijan Brkić je od početka prakticirao metodu ograničene (ne)lojalnosti pazeći da ne bude previše blizu Plenkovića, ali ni suviše udaljen od njega; Ivana Maletić potvrđuje naknadno zašto je odbila ministarsko mjesto za račun eurozastupnika, vjerojatno ne samo zbog razlika u plaći, nego zbog drugih razlika; Miro Kovač prošao je kroz Karamarkovu ergelu da ne bi demonstrirao da je nekadašnji diplomat teško doživio micanje s diplomatskoga postolja.

Za razliku od te HDZ-ove „trojke“, koja, čini se, kontrolira svoje ambicije da se ne etablira prerano kao opozicija šefu stranke i ne završi kao svi disidenti, četvrti Plenkovićev oponent Davor Ivo Stier opet nije znao – ili nije htio – taktizirati, nego je jurnuo na stranačke barikade bez ikakvoga štita. Ako je krčio put svome nekadašnjem prijatelju iz Bruxellesa da dođe na čelo HDZ-a, je li sam izišao na put bez povratka prekomjernim granatiranjem Plenkovićevih strateških položaja ubojitim oružjem o „totalitarnom mentalitetu“ i ironijom o klerikalcima koji idu na oltar po aplauze! Matrica HDZ-a i političkoga života u Hrvatskoj općenito nije toliko stabilna ni čvrsta. Svjetonazorske razlike među Hrvatima lako prerastaju u nepremostive političke sukobe, a odatle nije veliki korak do dramatičnije podjele na jače i slabije, na moćnu većinu i nezaštićenu manjinu. Jednom je to HDZ doživio, kad ga je napuštala stranačka ljevica oko Mesića i Manolića; nije se raspao, jer je bilo vrijeme rata kad su vladali zakoni (i zakloni) jedinstva, i jer je složena i stožerna hrvatska stranka bila okupljena oko autoriteta Franje Tuđmana. Sad bi se od matice HDZ-a mogli odvojiti dijelovi s njegove desnice ili pridružene još desnije desnice. Nije sigurno da će Plenkoviću biti lakše manevrirati zato što će manje gledati na svoju desnu stranu. I on je kao kvočka, ispod njega pilići su se već osamostalili, pa i razbježali, da bi Stierova nova pobuna bila opasna samo za njega. Iz sukoba s Karamarkom izišao je na pobjedničkoj strani, zato što nisu odlučivali svjetonazorski razlozi; iz sukoba s Plenkovićem teško će izaći pobjedonosno, baš zato što se radi o sukobu različitih svjetonazora. Kad je Stier zaposlio na Zrinjevcu šefa Hrasta da ga savjetuje o ljudskim pravima, činilo se da se događa još jedna tipično hrvatska priča o „uhljebima“; kad je napustio prestižno mjesto u Vladi jer nije htio ni najmanju veliku koaliciju, Stier je do kraja otkrio svoje konzervativne karte da bi s Plenkovićem mogao dalje igrati za istim stolom. Možda (pre)ozbiljni Stier provjerava što je ostalo od nekadašnjeg prijateljstva; prije bi se reklo da provjerava demokratsku nosivost vlastite stranke. Završio na štitu ili sa štitom, moći će se (u)tješiti priznanjima da je „izrazito moralan čovjek“, ako mu nešto znači da se njegova moralnost cijeni po tome da bobu može reći bob, pa će radije napustiti Plenkovića nego Vicu Batarela ili Željku Markić. Ali ima takvo moralno lice i svoje političko naličje; u izboru između moderne i konzervativne Hrvatske, Stier nije na strani koja bi mu omogućila da i popu kaže pop. Poslije Karamarka, njega je, iz obostranog interesa, prigrlio Plenković; tko će odsad trebati njegovo savezništvo, ako nije siguran hoće li od njega dobiti višak individualnosti ili manjak solidarnosti. Kako je Andrej Plenković mogao pristati na to da omogući kritičarima da se izvuku s pomoću priziva savjesti, a da on ostane i dalje u obruču između unutarnje opozicije, koja se plaši „rodne ideologije“ kao vrag tamjana, i vanjskoga otpora koji s oltara propovijeda, ili zapovijeda, što državna vlast treba činiti!

Hereza i ulica

Nije uobičajeno da biskupi traže od političara da ih „slušaju“ ili da vjernicima među političarima prijete „isključenjem“ iz Crkve ne budu li glasovali po preporukama Crkve, a još manje kad pozivaju na „ulicu“ ili proglašavaju „herezom“ dokument koji je ratificirala demokratskija polovica Europe. Imaju i naši biskupi na raspolaganju brojne mogućnosti utjecaja na stavove političara a da se ne upliću izravno u politiku. Zna se što Crkva misli i o „rodnoj ideologiji“; na političarima je koliko će o tome voditi računa (Plenković je to pokazao visokim ogradnim zidom od bilo kakve rodne ideologije). Povijesno, Crkva je kod Hrvata imala ulogu jednog od (naj)važnijih zaštitnika nacije, kad Hrvate nije imao tko drugi štititi od vanjskih posezanja; memorija se potvrđuje kao jako sredstvo vezivanja duhovne i političke sfere, ali i stalnoga miješanja njihovih ovlasti. Radi li se o miješanju dvaju identiteta? Filozof Jean-Luc Marion smatra da „treba izbjegavati svaku identifikaciju između političkoga i vjerskog identiteta“. „Miješanje stvara loše katolike!“

Između HDZ-a i Katoličke crkve od početka je postojao nepisani strateški savez: Crkva će pomoći HDZ-u rušenju Jugoslavije, HDZ će pomoći Crkvi u rušenju komunizma. Franjo Tuđman približio je svoju stranku Katoličkoj crkvi jer je kao političar znao da se u njoj nalaze velike rezerve glasova, a kao povjesničar znao je da je Crkva stoljećima bila čuvar nacije, da je bila žrtva komunizma i bastion antikomunizma i da s takvim izvorom neće ostati žedan. Oprezni i mudri Franjo Kuharić približio je Crkvu HDZ-u jer je u toj stranci vidio političku snagu koja će ubrzati pad komunizma, sa svim što je on za Crkvu značio. Nikad s Tuđmanom i u Tuđmanovo vrijeme HDZ nije bio ni stranka Katoličke crkve ni kršćanska stranka. Ni Tuđmanovi konkurenti (Cesar, Veselica) nisu pronalazili vodu na tome izvoru. Nijedna od triju sastavnica, ni domoljublje i nacionalizam Ante Starčevića, ni slobodarstvo i republikanizam Stjepana Radića, ni pravda ni pravednost hrvatske ljevice, nisu eminentno kršćanske: Ocu Domovine ideali Francuske revolucije bliži su od „zakona Cerkve“, sam je Starčević u sporu s biskupima govorio za sebe da nije „pobožnjak na glasu“; ni neprijeporni nacionalni vođa i seljački tribun Radić nije bio osobito nježan prema kleru, koga je htio udaljiti od politike; prebjezi s ljevice uklapali su se pak u opis A. P. Čehova: „Puna su im usta vjere, a ni Očenaša ne znaju“. Tuđmanov HDZ bio je pokret, koji je u sebi mogao uključivati takve razlike; Plenković bi ga htio modernizirati, pretvoriti u političku stranku desnoga centra, narodne i demokršćanske orijentacije. No demokršćanstvo je u Europi prešlo svoj zenit i završilo zlatnu eru kad je poslije rata okupljalo katolike koji se nisu kompromitirali nacizmom i fašizmom. Rimska je crkva bila oprezna, plašeći se da se s demokršćanstvom u politici ne vrate nove podjele među kršćanima, i da će se politizirani katolici otrgnuti njenoj kontroli, pa su prihvatile De Gasperija tek kad ga nisu mogle spriječiti. Demokršćanstvo je u Europi na zalasku, u Francuskoj je završilo Četvrtom Republikom, u Italiji padom komunizma, još se jedino drži u Njemačkoj, a i tamo s neizvjesnom budućnošću. Nikad HDZ nije bio demokratski toliko zauzet, čak i zaigran, da se i izvana moglo vidjeti da je Andrej Plenković digao prag demokracije u stranci u kojoj je dugo prevladavao autokratski duh; ispunio je time prvi uvjet za unutarstranački demokratski život – da se može slobodno govoriti. Hoće li ispuniti i drugi – da se za slobodu ne plaća nikakva cijena?