Kada je saborski veteran i član vladajuće koalicije Furio Radin hospitaliziran zbog puknuća čira na želucu, Andrej Plenković vjerojatno je pomislio da ipak ima nešto zlokobno u tom mitskom petku 13. U tom trenutku, naime, znao je da ima samo 75 ruku u Hrvatskom saboru, dakle jednu manje od potrebnih 76, što je tog dana bio psihološki minimum za dokazivanje većine u parlamentu.
Takvo što nije smio dozvoliti, jer je u glasanje o ratifikaciji Istanbulske konvencije i za spas Martine Dalić on uložio mjesece, a sada je prijetilo da izgubi na tom političkom ruletu. Moralo se posegnuti za prilično morbidnim rješenjem, što privođenje zastupnice Željke Josić s rodiljskog dopusta dva i pol tjedna nakon teškog i rizičnog poroda doista jest. Sisačka liječnica, po svjedočenju saborskih izvjestitelja, svoju je stranačku dužnost odradila uz vidni napor. Ta je situacija zapravo bila simbolična jer se glasanju o ratifikaciji IK pristupilo usta punih brige za zaštitu žena, a onda je jedna žena za taj napredak morala ugroziti zdravlje. No i to govori o važnosti situacije i svega onoga što se oko ovog političkog zadatka u Hrvatskoj dogodilo, izmijenilo i rezultiralo zbivanjima koja će definitivno rekonfigurirati hrvatsku političku praksu.
Koji su, dakle, poučci tog Plenkovićeva petka 13.? Prvo, da HDZ i SDP mogu koalirati kada im to treba. Jer se potvrdila ona slikovita narodna “ako je ljubav dovoljno jaka, ni spol nije bitan”. Drugo, da zastupnici mogu glasati po savjesti. Treće, da zastupnicima može biti važnije mišljenje njihove biračke baze od poslušnosti lideru. Četvrto, da se može dogoditi da predsjednik vladajuće stranke ne može zbog neposluha kazniti svoje zastupnike u Saboru, zato što ne smije, jer mu i ubuduće treba svaka njihova ruka. Peto, ova situacija pokazala je da bi za razvoj političke demokracije u Hrvatskoj bile neophodne izmjene izbornog sustava jer možemo samo zamisliti kako bi se zastupnici ponašali kada bi svi bili birani isključivo u svojoj izbornoj jedinci. Oni bi onda izravno odgovarali svojoj izbornoj bazi, a stranački vrh ne bi mogao (iz Zagreba) nametati na vrh “terenske” liste osobe koje su podobne šefu stranke, a koje u izravnim izborima ne bi imale šansi kod birača.
Šesto, da se po prvi put u tri godine predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović propustila uključiti ili komentirati tako važna zbivanja, ratifikaciju i velike političke prosvjede, nego je odšutjela dramu bez uplitanja. Premda je na početku davala vjetra u Plenkovićevo krilo, kada je svjetonazorska i ideološka drama bila na vrhuncu, njezino je mišljenje potpuno izostalo. Iz toga možemo zaključiti da je ona duboko u političkoj kampanji za drugi mandat pa je zaključila da bi uplitanjem, bilo na jednoj ili na drugoj strani, samo izgubila. Je li, međutim, taj njezin politički pragmatizam bio i politički korektan, pokazat će javnost. Sedmo, premda se sada svi akteri, pogotovo oni unutar HDZ-a ponašaju kao da se u stranci nije dogodilo ništa dramatično, potpuno je razvidno da se nastala pukotina neće moći sanirati ni zaliječiti. Rubikon je prijeđen jer se nijednom predsjedniku HDZ-a, odnosno vladajuće stranke u Hrvatskoj još nije dogodilo da u sredini mandata mora u svako buduće glasanje ulaziti s neizvjesnosti hoće li neki od 20-ak neposlušnika iz koalicije na dan glasanja u Saboru ustati na krivu nogu i sabotirati ga. Tuđmanu se dogodio puč u HDZ-u 1993., kada su iz stranke izletjeli Mesić i Manolić, no oni su uspjeli odvući tek jednoznamenkast broj zastupnika pa Tuđmanova većina nije bila ugrožena.
Osmo, pokazalo se da i Crkva u Hrvata može zakasniti na politički aktualan događaj i, premda je izgubila tjedan-dva u političkoj igri oko stavova biskupa Puljića, na kraju je bio jasan stav i protivljenje ratifikaciji. Deveto, protivnike ratifikacije etiketira se kao desne političke radikale, a na velika vrata opet je vraćen pojam “nacionalisti”, što bi danas u pejorativnom smislu trebalo opet biti negativna pojava, na razini iste takve etikete koja se patriotima lijepila i u komunizmu. Deseto, bilo nekom puno ili malo 17 HDZ-ovaca oponenata, činjenica je da bi bilo političko samoubojstvo eliminirati osobe koje su redom dobile najveći broj preferencijalnih glasova birača, što samo po sebi određuje njihovu političku težinu.
Veleizdajnik i Manolić puč su pokušali sredinom 1994., a ne 1993. To je jako bitno jer ova dva uvijek govore da su to napravili zbog rata s balijama u BiH. A taj sukob je već bio okonačan washingtonskim sporazumom. Još jedan dokaz kako je dio naroda u RH, onaj yugo-orijentacije, ne mari za argumente koliko za lanjski snijeg.