Glavaš: Vrati mi se osmijeh kad pomislim na Sanadera iza rešetaka

Branimir Glavaš u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list u zatvoru u Zenici govori o tome kako se priviknuo na život u zatvoru, kako sada gleda na svoj slučaj, ali i Šeksu, Sanaderu, Purdi...

– Radije bih proveo 20 godina u ovom zatvoru nego jedan jedini dan u hrvatskom! Onog trenutka kada sam u Hrvatskoj postao politički presuđen za mene nije bilo nikakve dileme gdje ću izdržavati kaznu.

Koristite li se zatvorskim privilegijama?

– Niti sam čovjek koji traži, niti sam čovjek koji se koristi ikakvim povlasticama osim onima na koje, poput svih ostalih zatvorenika koje su njihovi odgojitelji ocijenili odličnom ocjenom. Kada sam ušao u zatvor, imao sam pravo na jedan posjet mjesečno, a zbog bonusa za dobro ponašanje sada imam pravo na dva redovita, dva izvanredna i jedan intimni posjet svaki mjesec. Ustajanje je u 7 ujutro, kada se svima pale svjetla, a spavanje je u 22 sata, kada se sva svjetla gase.

Izbjegava šetnje zatvorom
- Čovjek u zatvoru može izgubiti glavu za telefonsku karticu. Kad god sam išao sa stražarom od ćelije do telefonske govornice, zatvorenici su me vrijeđali pa ne izlazim u zatvorske šetnje, već dane provodim u sobi uz televizor, gledam sport, HTV1 i Dnevnik Nove TV, čitam knjige i pišem memoare, kaže Glavaš, koja nam je i otkrio što ga je najviše oraspoložilo otkad je u Zenici:

Oblijepio ćeliju slikama Sanadera u lisicama
 – Teško mi je ostati ozbiljan dok mislim na Sanadera u lisicama... On je jednostavno moj eliksir za loše zatvorske dane. Sjećam se, bio sam u istražnom zatvoru u Sarajevu kada sam na televiziji vidio kako ga u lisicama odvode u zatvor u Salzburgu. Bio je to tako dobar osjećaj da sam drugi dan sve novine koje su ga imale na naslovnici polijepio po zidovima ćelije i smijao se kao dijete. I dan-danas kada mi bude teško, a to je barem nekoliko puta na dan, samo pomislim na onu njegovu blijedu iznenađenu facu i prasnem u smijeh.

*Cijeli intervju pročitajte u nedjeljnom tiskanom izdanju Večernjeg lista