Glavašević je rekao: Ostat ću, imam još nekog posla

Miroslav Lilić uvijek s velikim zanimanjem prati informativne programe domaćih TV postaja, ali u posljednje vrijeme posebno je osjetljiv na izvještaje i recentne događaje iz Vukovara: od problema s postavljanjem ćiriličnih ploča do suprotstavljanih “kolona sjećanja”. Za tu emocionalnu osjetljivost postoji i poseban razlog. Čovjek koji je desetak godina prije pada Vukovara pročitao vijest “umro je drug Tito” kao urednik HTV-a morao je smisliti način na koji će građanima Hrvatske biti objavljena vijest o padu Vukovara. Učinio je to puštanjem pjesme “Vukovar, Vukovar” Zlatnih dukata.

– Prije Dnevnika voditelj “Programa za slobodu” rekao je da objavljujemo vijest o padu Vukovara. Rekao sam mu da pričeka trenutak. Grozničavo sam razmišljao kako objaviti narodu koji je bio silno emocionalno vezan za Vukovar, koji je živio za obranu grada, kako mu sada reći Vukovar da je pao. Pala je bolnica, četnici su ušli u grad. U mom burnom životu nekoliko me se događaja snažno dojmilo, ali najviše drama tog grada heroja. Svi su očekivali čudo, dolazak tisuća vojnika, gomile oružja, proboj, očekivali su spas grada. A Vukovar krvari, umire, zove i vapi za pomoći. Je li učinjeno sve za obranu grada, vjerojatno da, ali uvijek će ostati neko ali... Hrabre novinarke i novinari Radio Vukovara, HTV i ostalih postaja danima su izvještavali o drami grada. Siniša Glavašević čak u nekim svojim izvješćima ide tako daleko da govori: “Gospodo, optužujem vas za izdaju Vukovara, vas u Saboru, vas gospodine predsjedniče Republike i ministre obrane, što niste dostavili naoružanje, optužujem vas, gospodo, za smrt Vukovara...“ Emitirali smo mi i neka oštra izvješća, davali slike bolnice, grada, naše hrabre borce koji vode svoju posljednju bitku... Jesmo li se i mi kao i drugi prali i iskupljivali svoju savjest, jer nismo oštrije napadali zbog situacije u Vukovaru? Vjerojatno je i to dio istine. Toliko emocija, tuge, boli, žalosti, herojstva, poginulih ratnika, ponosa, slave Vukovara, a onda u drugom trenu – Vukovara nema... Nakon takvih razmišljanja rekao sam pustite pjesmu Dukata “Vukovar, Vukovar”. Nakon tog voditelj je rekao “Vukovar je pao” – sjeća se na godišnjicu pada Miroslav Lilić, koji ima i osobne zasluge za nastanak te pjesme:

– Riječ je o pjesmi koja je nastala dvadesetak dana prije pada Vukovara – objašnjava. – Jedne noći u zamračenom Zagrebu, na dan kada je Sabor donosio odluku od odcjepljenju od Jugoslavije, došao je poznati skladatelj i pjesnik Josip Ivanković, menadžer Zlatnih dukata, da u HRT-ovu studiju snime neke, kako je rekao, žestoke, zapravo prerađene ustaške pjesme. “Joža, ovo ti ne možemo emitirati“, kažem ja iako smo jednu pustili u program na nagovor Tomice Marčinka. Slavili smo tu noć odcjepljenje u restoranu na četvrtom katu. Ivanković je do tada napisao i preradio nekoliko odličnih pjesama vezanih uz rat i zamolio sam ga da pokuša nešto napraviti posvećeno patnjama i herojstvu Vukovara. Treba dobro analizirati riječi te prekrasne pjesme koja govori o gradu koji umire za Hrvatsku: “Vukovar, Vukovar, stoji dok protječu vode dunavske, Vukovar, Vukovar, gori na braniku svoje Hrvatske...”

Već se dvadeset godina govori da je HRT kasnio dva dana s objavom. Koja je bila svrha namjernog odgađanja emitiranja te vijesti?

Televizija je reagirala promptno. Uostalom, pratili smo i beogradsku televiziju i, kada smo vidjeli snimke kako četnici i jugovojska ulaze u grad i pjevaju “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, znali smo da je Vukovar pao... Dva dana nitko nije ulazio ni izlazio iz Vukovara, neka naselja pala su koji dan prije. Ostalo je 700 ili 800 boraca, ranjenici, civilno stanovništvo. Vidjeli smo i majora Veselina Šljivančanina kako se prepire s predstavnicima Crvenog križa, dali su nam potvrdu iz naše vlade da je Vukovar pao... Znam za primjedbe da smo kasnili, prigovarali su nam i to da smo puštali glazbu, a Vukovar je padao. Čak su u našim emisijama neki govorili na ovu temu neistine, ali nitko od naših urednika nije našao za shodno pitati mene, Marčinka, Mariju Nemčić, Jerka Vukova, Antuna Vrdoljaka što je to bilo.

Možete li s današnje distance iskreno reći je li bilo cenzuriranja izvještaja HRT-ovih dopisnika, osobito s Radio Vukovara, koji su prema kraja opsade bili sve oštriji prema predsjedniku Tuđmanu i Vladi?

Vukovar je imao sreću da je imao izvrsne novinare Radio Vukovara, stalno su bili na terenu i novinare HTV-a iz Zagreba, snimatelje, kao i druge ekipe, koje su radile za nas. Ne usudim se bilo koga izdvajati jer je svatko riskirao svoj život. Novinarka Višnja Kamenski i snimatelj Bačun bili su uhićeni i odvedeni u Srbiju, kao i još neki. Spomenuo sam već izvještaje Siniše Glavaševića, ali želim posebno naglasiti njegovu hrabrost i izuzetno poštenje i moral. Nekoliko dana prije pada Vukovara razgovarali smo gotovo cijelu noć, a povremeno je to činio i šef Informativnog programa Tomislav Marčinko. Siniša je želio izvještaj o stradanju u Vukovaru kojim proziva vrhovništvo dati uživo. Rekao sam: “Siniša, ja to ne mogu, ne usudim se, ti možeš reći što god ti pada na pamet i ja ništa ne mogu. Tebe čak ne mogu niti uhapsiti jer nitko ne može u Vukovar, a mene mogu i privesti ovdje u Zagrebu.” On je inzistirao da ide uživo. Molio sam ga da malo ublaži kritiku jer mi imamo informacije da se čini sve kako bi se pomoglo Vukovaru, da shvati situaciju u cjelini. Popustio je malo on, malo mi. Izvještaj je bio oštar, kritički. Konzultirao sam se i s ravnateljem HTV-a Jerkom Vukovom i složili smo se da sve ide uživo. Zapalili sam cigaretu u studiju 5 i slušao sedam minuta njegova izvještaj, koji od riječi do riječi bio onakav kako smo se dogovorili. Mogao je napraviti što je želio, ali on se držao dogovora. To mogu samo pošteni, časni i moralni ljudi. I kada smo mu naredili da izađe iz Vukovara, jer se tada još moglo otići, on je rekao: “Pričekat ću, imam ovdje još nekog posla...” Do posljednjeg trenutka izvještavao je hrabro i odlično, slao nadu Hrvatskoj, svjestan da Vukovar i on jure u neizbježnu krvavu smrt. Gotovo je nevjerojatno kako je izvještavanje iz Vukovara odlično funkcioniralo s obzirom na nemoguće uvjete. Često se u program javljala i doktorica Bosanac, koja je uvijek bila puna optimizma i brige za sve ranjenike bez obzira na njihovu nacionalnost.

Što znači preoštro u trenucima kada ljudi osjećaju da su im životi u pitanju? Štitilo se od kritika predsjednika Tuđmana ili se čuvao moral naroda?

Treba imati na umu da je rat izvanredna situacija. Ali osim što se vodio rat na bojištu, vodio se i, ma što god neki govorili, i rat za slobodu novinarstva. Davali smo istinu o ratu, davali smo sve relevantne podatke, nismo ništa skrivali, a mnogim glazbenim spotovima i drugim programima podizali smo moral ratnicima i stanovništvu. Mislim da je program HTV-a “Za slobodu” najveći projekt i najznačajniji u povijesti naše televizije od osnutka do danas. Koliko je veza prekinuto, koliko novih uspostavljeno, koliko hrabrih snimatelja i novinara na ratištu, i na žalost, nekoliko mrtvih na zadatku. Ne mogu ni sada vjerovati da među onih 500 tisuća kojima je priznat braniteljski status, a gotovo tisuće ih je bilo izvan ratišta, nema nekoliko stotina snimatelja, fotoreportera, novinara koji su bili u prvim linijama ratišta i slali istinu o našem ratu za nas i cijeli svijet. Za vrijeme rata nitko nije zvao ili intervenirao u program. HTV je bila okružen doslovno minskim poljem, a u zamračenjima i uzbunama svi su bili u skloništima i nisu se mogli miješati u program. Možda smo to zato i tako briljantno napravili. Jednom me je zvao Tuđman, kada su raketirani Banski dvori i sugerirao da vijest hitno pošaljemo u svijet. Dolazili su povremeno neki ministri u emisije, premijer Franjo Gregorić. Sjećam se posjeta ministra obrane Gojka Šuška, koji je ušao u sobu upravo kada je Marčinko raspravljao s Milom Dedakovićem Jastrebom, koji se bunio zbog nekog izvještaja o njegovoj konferenciji za novinare. Šušak je vikao na njega da nema pravo. Naime, Dedaković je snimao sve razgovore, uključivši i one s Tuđmanom. Je li ispravno snimati razgovore sa svojim vrhovnikom ne znam, ali to je činjenica i on je njih puštao na konferenciji za novinare.

Mi smo ih objavljivali u programu “Za slobodu”. Poslije su neka izvješća bila premontirana i dospjela su u Haag, o čemu je govorio Miroslav Tuđman. Ovo govorim kako bih potkrijepio tvrdnju da nismo ništa skrivali. Objavljivali smo sve, naravno, osim vojnih tajnih. Jesmo li trebali biti kritičniji, vjerojatno da. Bismo li time više pomogli, pitanje je. Ne znam, vjerojatno i prava istina o Vukovaru nikada neće biti dokraja izrečena.

Jeste li zadovoljni današnjim izvještavanjem o događajima u Vukovaru, ali i općenito?

Nije slučajno što moćni, jaki, nepregledni Dunav ponekada poplavljuje, vjerojatno podsjećajući na neispunjena obećanja dana gradu heroju. Predsjednik Tuđman i Vlada naredili su svim županijama da nešto sagrade u gradu, privrednicima da otvore pogone, tvornice, dani su nalozi za obnovu. Učinjeno je, ali premalo. Obično se Vukovara sjetimo kada su incidenti ili kada je dan pada i kolona sjećanja. Moramo se svi sjećati Vukovara cijele godine. Država mora i treba puno više učiniti. Srbi trenutačno nisu u pravu kada traže punu primjenu ćirilice. Nije vrijeme za to. Treba poštovati svačija prava, zakone, ali oni ljudski su najvažniji. Puno je bolje da se sada Srbi u Vukovaru potrude da se dođe do grobnica ubijenih i nestalih, da se nađu karte minskih polja, da se eliminiraju oni koji su počinili zločine, bez obzira na aboliciju. Naravno, govorim sa stajališta onoga što se trenutačno događa u gradu heroju. Nije dobra podjela na dvije kolone na dan sjećanja jer mislim da se poginuli heroji ne bi složili s podjelama. Vukovar je hrvatski i ne trebaju nikakvi zakoni da se zna da je to mjesto posebnog pijeteta.

S obzirom na estetiku naših “domoljubnih” igranih filmova u devedesetima, možda je i bolje da se teme još uvijek nesnimljenog pravog igranog filma o Vukovara ne dotičemo.

Nedavno sam bio u jednom društvu, djelomično su to bili ljudi s televizije, djelomično oni koji poznaju stvari, i svi su me uvjeravali da je normalno što nemamo igrani film na temu Vukovara. Kako bi bilo normalno? Srbi su snimili pedesetak filmova na temu tog rata, od toga je desetak filmova prikazivano na međunarodnim festivalima. Oni su govorili istinu na svoj način, koja je u velikom dijelu neistina. Mi nismo ništa snimili, odnosno to što smo snimili uglavnom nije imalo nikakav odjek u inozemstvu. To je apsolutno neprihvatljivo. I sad mi svi ti ljudi s kojima sam sjedio govore da nema dobrih scenarija: pa kako nema?! Ako nema, hajdemo onda angažirati nekog Srbina da nam napiše scenarij! (Smijeh.) Šalu na stranu, ako smo mogli napraviti desetke vrlo dobrih filmova o NOB-u, od toga nekoliko odličnih, možemo i o Domovinskom ratu.