Gledajući scene nasilja iz Zadra požalim što nisam Jelena Veljača

Tek što smo zaključili da djecu ne smijemo prepuštati socijalnim radnicima i pravosuđu već ih po sili zakona treba otimati biološkim roditeljima već na prvu pojavu nasilja, bez obzira na to što to stvarno značilo, pojavio nam se novi problem.

Mučninu i bijes osobito kod roditelja izazivaju snimke premlaćivanja 14-godišnjaka iz Zadra i svjedočenje očevica koji je spriječio možda i teže posljedice sadističkog iživljavanja trojice tinejdžera nad tim dječakom. Pa taj “junački” hod nakon što je za glavu viši i fizički nadmoćniji mladić dječaka, koji se na tlu savijao od boli od udarca koljenom u trbuh, još “zapečatio” udarcem nogom kao da udara loptu.

Taj hod završni je čin predstave pred skupinom djevojaka i mladića koji su sve to promatrali kao da su u kazalištu. U sklopu te nadrealne scene jedan mladić nezainteresirano se prošetava, dok netko iz društva snima kako bi sav taj jad još i popularizirali na društvenim mrežama.

Na drugim snimkama, kažu, iživljavanje nad slabijim prate usklici oduševljenja i “navijanje” promatrača. To što nitko nije ranije barem anonimno prijavio te tinejdžerske “gušte” govori nam kako su duboki promašaji nas odraslih. Iako, nasilja je uvijek bilo i bit će. Kao tinejdžer svjedočio sam i cipelarenju njih desetak nad jednim ispred tadašnjeg Big Bena u središtu Zagreba. Ono što nas treba zabrinjavati kod Instagram i TikTok generacije je što ne samo da toleriraju nasilje već ga kroz “virtualni svijet” doživljavaju kao zabavu pa i prihvaćaju čak i kad su i sami žrtve.

Kako god bile “lude” ne samo tinejdžerske glave pod utjecajem “morala gomile” i kakav god im “ego trip” poticao potrebu za samoisticanjem, “pražnjenjem” ili kako god tumačili te psihološke procese, kakav to mentalni sklop im je u glavi da su im gušti iživljavati se nad slabijim ili to, bilo šutke ili s užitkom, promatrati, a ne prezirati da je riječ o bilo kojem živom biću. Čime ih “hrane” i gdje, u obitelji, školi, društvu, na društvenim mrežama...?

Priznajem, požalim što nisam Jelena Veljača pa da mogu dati oduška svojim prvotnim porivima, a ne novinar koji mora voditi računa o svim okolnostima pa i onima za koje većina nema razumijevanja.

Suci i drugi stručnjaci u još težoj su i odgovornijoj poziciji jer prosuđujući pojedinca moraju uzeti u obzir i sve nesavršenosti njihova okruženja koje je doprinijelo njihovoj nesavršenosti, a osobito kad je riječ o kopiranju negativnih obrazaca ponašanja. Naravno da će se i ovaj slučaj s gledišta percepcije javnosti svesti ponajviše na zadovoljenje osjećaja pravde gomile po principu “neka visi Pedro”, a ponajmanje na suštinu, prije svega širu psihološku obradu svih uključenih u ovaj slučaj.

Jer, ponajmanji problem je sam nasilnik, a na sreću, čini se i žrtva, s obzirom na to da je dječak unatoč proživljenoj traumi, kako su prenijeli mediji, rekao kako se nada da će njegov slučaj pomoći da se to ne dogodi drugima. Najveći je problem ono što je okruživalo glavne aktere, uživanje i šutnja koji potiču kulturu nasilja.

Uzgred, uz nešto suptilnije metode i ponešto mimikrije, taj obrazac ponašanja imamo i u politici gdje nerijetko prolaze agresivci, ego-manijaci pa i kriminalci nudeći ekipi koja ih podržava i okružuje sigurnost i zaštitu, kojekakve sinekure i druge beneficije. Dok velika većina to šutke promatra i ništa ne čini da to promijeni, pa ni onaj minimum koji ih baš ništa ne košta odlaskom na biračko mjesto. I u slučaju iz Zadra očito je dosta tinejdžera kojima je nasilje normalno pa čak i zabavno.

Protekli tjedan okončana je desetogodišnja pravna bitka oca, ne slučajno policajca. Na Europskom sudu za ljudska prava izborio je pravdu za svoga sina, bivšeg srednjoškolca, koji je bio žrtva verbalnog nasilja svoga učitelja koji ga je nazivao budalom, idiotom i sličnim “pedagoškim” izrazima zbog kašnjenja na sat i prijave ravnatelju. Mnogi od nas zaključili bi kako ta bitka ne vrijedi živaca i muke.

Policajci prolaze školu kontrole, pristojnog ophođenja i poštovanja svačije osobnosti bez obzira na izazove koje prijestupnici stavljaju pred njih i stoga je očigledno i otac tog srednjoškolca razmišljao ako se policajci moraju kontrolirati, onda moraju i učitelji u odnosu s učenicima. Uporni i osviješteni policajac ne samo da se izborio za svoga sina i sebe, već i za nultu toleranciju verbalnog nasilja u našem obrazovnom sustavu. Umjesto defetističkih poruka o nemoći pred sustavom, otac policajac podario nam je priču o moći pojedinca.

Učiteljev “pedagoški stil” bio je višestrano štetan, kako za učenike nasilnog profila, tako i one koji su njegove uvrede shvaćali kao njegov otkačeni humor prema učenicima slabijeg uspjeha iz matematike, kao i za senzibilne učenike koje je upućivao na obrazac ponašanja “trpi i šuti”.

Iste su posljedice i teških riječi u obitelji, medijima, na političkoj sceni. Što nam se onda tko zna gdje; tko zna kada i tko zna kako vrati poput bumeranga u vidu tko zna kakve užasne tinejdžerske dogradnje.