Ljubav između Vladimira Iljiča Lenjina i Inesse Armand nije počela naglo poput revolucije. Razvijala se polako, i to na njezin poticaj. U jednom od pisama koje mu je poslala prisjetila se kako je voljela slušati njegove govore i gledati ga iz prikrajka. Njezina pisma pršte od osjećaja, no nije, nažalost, sačuvano nijedno njegovo koje bi ocrtalo strast prema ženi koju je volio. Sva je prilika da je pisma spalio.
Govorilo se da ju je sredinom 1914., kad je njihova veza već bila na putu prema kraju, zamolio da mu vrati pisma koja joj je slao, a povjesničari i biografi naslućuju da ih je potom uništio kao bi sakrio dokaze o izvanbračnoj ljubavnoj vezi. Fizičke dokaze je spalio, ali one druge nije mogao. Postojali su svjedoci.
Francuski marksist Charles Rappoport naišao je, tako, na Inessu i Vladimira dok su razgovarali u kafiću na Avenue d'Orléans u Parizu. "Lenjin nije mogao skinuti svoj mongolski pogled s te male Francuskinje", zabilježio je Rappoport. Lidija Fotijeva, jedna od Lenjinovih tajnica, potvrdila je da Lenjinova supruga Nadja, s kojom se vjenčao 1898., više nije spavala u bračnoj sobi, nego u spavaćoj sobi svoje majke, a Inessa se 1911. doselila u Rue Marie-Rose, u susjedstvo Lenjinovih. Biografi tvrde da je uzajamna strast očito postojala premda Lenjin, za razliku od Inesse, to nije eksplicitno iskazivao u prepiskama. Vjerovao je da je Inessa predodređena za više, uz to bila je lijepa i kulturna. I obrazovana. Ona pak je otvoreno govorila da je obožavala njegove živahne oči i samouvjerenost. Smatrala ga je neodoljivo fascinantnim. Morala ga je imati.
Iz radova pisaca Roberta Goulda i Bertrama Wolfea, prisjećanja suradnika i objavljenih pisama, pokušali smo rekonstruirati priču o ljubavi Lenjina i Inesse, koja je desetljećima predmet rasprave politologa i povjesničara. Dok neki tvrde da ljubavi nije bilo, drugi su uvjereni da je postojalo puno više od prijateljstva i dijeljenja političkih stavova. Dugo je vremena Inessa bila gotovo zaboravljena zbog staljinističke cenzure, a dijelom i zbog njezina odnosa s Lenjinom. Tek se djelomičnim otvaranjem sovjetskih arhiva tijekom 90-ih doznalo nešto više o ženi koja je do 1919. postala jedna od najmoćnijih žena u Moskvi.
Inessa Fjodorovna Armand, rođena kao Elisabeth-Inès Stéphane d'Herbenville 8. svibnja 1874. u Parizu, bila je francusko-ruska komunistička političarka, boljševik i feministica koja je većinu života provela u Rusiji kao važna figura u ruskom komunističkom pokretu prije revolucije i kratko vrijeme nakon nje. Majka joj je bila komičarka, a otac operni pjevač. Kako je on rano umro, a majka ih nije mogla uzdržavati, odgojile su je baka i teta, učiteljice u Moskvi.
S 19 godina udala se za Alexandera Armanda, sina bogatog ruskog proizvođača tekstila s kojim je imala četvero djece. Imali su otvoreni brak, a onda ga je 1902. ostavila i udala se za njegovog mlađeg brata Vladimira, koji je dijelio njezina radikalna politička stajališta. S njim je dobila peto dijete. Rano je ostala udovica jer je drugi suprug umro 1909. od tuberkuloze. Priključila se ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci, a zbog dijeljenja ilegalne propagande uhićena je i osuđena na dvogodišnje progonstvo u Mezenu u sjevernoj Rusiji. Uspjela je nakon godinu dana pobjeći iz Mezena i sklonila se u Pariz, gdje je i upoznala Vladimira i ostale boljševike koji su tamo živjeli u izgnanstvu. Inessa je otprije znala za Lenjina jer je pročitala njegov pamflet. Svidjele su joj se njegove misli, a kako nije bila zadovoljna karijerom supruge i majke, htjela je biti društveno korisna i baviti se aktivizmom. Posvetila se humanitarnom radu i izvlačenju žena iz pakla prostitucije.
Kad ju je ugledao u Parizu, Vladimir nije ostao imun na njezinu ljepotu i pamet. Tečno je govorila pet jezika, bila je zgodna žena u srednjim tridesetima, duge, valovite kestenjaste kose. Imala je lijepo lice s visokim jagodicama, nos joj je bio blago zakrivljen. Imala je velike "hipnotizirajuće oči". Kako ga, zapitao se jedan biograf, ne bi zavelo to "izuzetno biće koje je kombiniralo ljepotu s inteligencijom, ženstvenost s energijom, praktični smisao s revolucionarnim žarom".
Voljela je jahati i svirati Beethovena na klaviru, što se Lenjinu posebno svidjelo. Molio ju je često da mu odsvira "Patetičnu sonatu". Nije imala ništa protiv izvanbračnih veza. Prema nekim zapisima, ljubavni trokut između nje, Vladimira i Nadje trajao je šest godina. Govorkalo se da je Nadja, koja je svoj život posvetila Lenjinovoj karijeri, odbila biti dio tog ljubavnog trokuta i da je čak bila spremna povući se i pustiti ljubavnike da uživaju u sreći. No Lenjin je bio užasnut činjenicom da bi mu brak mogao propasti. Osim toga, Nadja je bila bolesna, imala je autoimunu bolest povezanu sa štitnjačom. U njoj je, naposljetku, imao i osobnu tajnicu i organizatoricu kućanstva, a pitanje je bi li se Inessa snašla u toj dvostrukoj ulozi. I tako je Vladimir nagovorio suprugu da ostane. Njih dvije, tvrde svjedoci vremena, nisu gajile neprijateljstvo jedna prema drugoj. Naprotiv. Obje su ostale Lenjinove vjerne političke saveznice i kasnije postale bliske prijateljice. Odlazili bi zajedno u šetnje.
Kako Vladimir i Nadja nisu imali djecu, družili su se s Inessinom. Postala je politička tajnica i riskirala kad se 1912. vratila u Rusiju kako bi dostavila Lenjinovu rezoluciju i pomogla organizirati boljševičku kampanju za parlament, Dumu. Lenjin je znao da bi mogla biti uhićena, no politika je nadvladala osobne osjećaje. Dva mjeseca kasnije doista je uhićena i zatvorena pa puštena 1913. uz jamčevinu. Ponovno je ilegalno napustila Rusiju i otišla živjeti s Vladimirom i njegovom suprugom.
Lenjin je imao povjerenja u nju. Bila mu je desna ruka koju je koristio i za neugodne misije s neposlušnicima u vlastitom redovima koje je radije izbjegavao. Vladimir nije krio da mu je nedostajala kad je bila na putu.
"Nakon gripe u siječnju 1916. moja supruga i ja prvi smo put otišli u šetnju onom cestom do Frau-Kappelle, sjećaš li je se? Nas troje smo tamo jednom divno šetali. Sjetio sam se svega i bilo mi je žao što te nema", napisao joj je.
U ožujku 1917. car Nikolaj II. je abdicirao, a zemlju je preuzela privremena vlada koja je proglasila Rusku Republiku. Boljševici u egzilu očajnički su se htjeli vratiti u Rusiju kako bi pomogli u kreiranju budućnosti zemlje. Lenjin, Inessa i još 26 revolucionara vlakom su otputovali u Petrograd. No, ona u većini revolucionarnih događaja nije sudjelovala, rekla je da se mora brinuti o bolesnom sinu. Ipak, nakon Oktobarske revolucije našla se na nekoliko važnih funkcija, provela je reforme kako bi ženama omogućila pravo na razvod, pobačaj i sudjelovanje u državnim poslovima. Predsjedala je Prvom međunarodnom konferencijom komunistkinja 1920.
Kad se Inessa Armand vratila iz misije Crvenog križa u Francusku i razboljela, Lenjin joj je poslao poruku. Ovo su gadna vremena, napisao je, haraju tifus, španjolska gripa i kolera. Raspitivao se ima li temperaturu. Pokušao ju je spriječiti da izlazi van na hladnoću. Nagovorio ju je da sa sinom ode u lječilište Kislovodsk u planinama sjevernog Kavkaza, ne znajući da i tim područjem hara epidemija. Poslao ju je nesvjesno u smrt. Umrla je 24. rujna 1920. godine od tifusa u dobi od 46 godina.
Znajući da umire, napisala je: "Hoće li ovaj osjećaj unutarnje smrti ikada nestati? Stigla sam do točke u kojoj mi je čudno da se drugi ljudi tako lako smiju i da očito uživaju u razgovoru..." Postala je malodušna i ravnodušna prema svima. Vrući osjećaji, zapisala je, ostali su samo prema djeci i Vladimiru. Nije patila samo zbog bolesti nego i zbog slomljena srca.Organiziran joj je državni sprovod. Pokopana je u grobnici na Crvenom trgu u Moskvi, kao prva žena koja je dobila tu čast. U prvom izdanju Velike sovjetske enciklopedije, objavljenoj 1926., slavljena je kao boljševik i kao "Lenjinova bliska prijateljica i pomoćnica", no već 1930-ih njezina je politička ostavština bila zaboravljena. Još traju rasprave jesu li ona i Lenjin bili fizički ljubavnici. Zna se da su bili vrlo bliski prijatelji od 1911., no koliko je to bilo seksualno, i dalje je predmet rasprava među znanstvenicima. Jasno je da je postojao seksualni odnos između njih, tvrde jedni, pozivajući se na fragmente pisama koja su preživjeli staljinističku čistku arhiva. Pisalo se čak da su imali zajedničko dijete, no radilo se o tome da su Vladimir i Nadja preuzeli brigu o Inessinoj kćeri iz prijašnjeg braka. Angelica Balabanoff, rusko-talijanska komunistička aktivistica, napisala je: "Lenjin je volio Inessu. U tome nije bilo ničega nemoralnog jer je Lenjin sve ispričao supruzi. Jako je volio glazbu, a to mu supruga nije mogla dati. Inessa je lijepo svirala njegova voljenog Beethovena i druga djela. Kad je Inessa umrla, molio me da govorim na njezinu sprovodu. Bio je potpuno slomljen njezinom smrću."
VIDEO Uhićen 21-godišnjak odgovoran za objavu dokumenata