Godine uoči raspada Jugoslavije: Politički proces protiv Vlade Gotovca (2)

Početkom 80-ih komunistički režim uzdrmao je montirani politički proces protiv poznatog hrvatskog intelektualca i pjesnika Vlade Gotovca. I njemu se sudilo nakon Titove smrti.

Naime, Okružno javno tužilaštvo Zagreb već je početkom srpnja 1980., samo dva mjeseca nakon Titove smrti, podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv Gotovca jer tobože postoji “osnovana sumnja da u javnom mnijenju u inozemstvu i u zemlji stvori uvjerenje da u SFRJ položaj hrvatskog naroda nije ravnopravan s ostalim narodima te da se nalazi u položaju političke, društvene i kulturne potčinjenosti”. Tužitelj Darko Lončarević bio je jako revan.

Gotovca su optužili zbog izjava i intervjua za inozemne medije od 1997. do 1980. Njegov krimen bio je u tome što je novinaru švedske televizije Bengtu Goranssonu, među ostalim, rekao da je njegova prijašnja optužnica slična optužnicama protiv intelektualaca u čitavom nizu socijalističkih zemalja te da je 70-ih u zatvoru završio nevin.

Kalup za Jugoslavije

Posebno su mu zamjerili rečenicu da se “u želji da se pacificira hrvatski narod tako da on nestane, stvaraju nove, zapravo sve gadnije legende o Hrvatima”. Gotovac je u svojim izjavama mirno zaključio i to da je ono što se njemu događa “u okviru onih uobičajenih napada na Hrvate”.

Među ostalim, te su rečenice objavljene 2. i 11. veljače 1978. na švedskoj televiziji u emisiji pod naslovom “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu”, a u izvodima ili u cjelini u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom vjesniku, Hrvatskoj borbi, Novoj Hrvatskoj itd. Režim je Gotovcu zamjerio i zbog toga što je 1978. novinarki talijanskog Il tempa Clari Falcone dao intervju iz kojeg je ona, prema bilješkama, među ostalim, napisala:

“Nesreća je da je ova Jugoslavija napravljena po kalupu one prve. Ona je bila monarhistički pansrbizam, a ova je republički pansrbizam.” Zatim:

“Nama stvarno Srbi upravljaju, kada oni ne zauzimaju ključne položaje kao što je glavar policije, zauzimaju položaj sivih eminencija na radiju i televiziji.” Zamjerili su mu i to što je 21. svibnja 1980. dao intervju novinaru Barthelemyju Michelu za radiopostaju France Internationale. Gotovac je, uz ostalo, rekao da se Hrvate stalno prikazuje da su fašisti, da nema razlike između sovjetskog i jugoslavenskog sistema, da su uvjeti u Staroj Gradiški nehumani te da se građani Jugoslavije odriču slobode govora zbog toga jer ih je režim ucijenio i disciplinirao oduzimanjem putovnica. Zbog toga je donesena odluka o provođenju istrage. Nakon svega, Okružno javno tužilaštvo Zagreb podiglo je optužnicu protiv Vlade Gotovca 2. travnja 1980.

On je svoju glasovitu obranu iznio pred velikim vijećem Okružnog suda u Zagrebu od 2. do 4. lipnja 1981.

“Moja obrana je samo cjelina činjenica, koju je optužnica izostavila. Moja obrana je čin slobode – o čemu je apostol Pavao pisao: A zašto da moju slobodu druga savjest sudi? Nedužan čovjek brani se ponavljanjem istine. Jedino to i može učiniti u svoju obranu”, počeo je Vlado Gotovac koji je ustvrdio da ga se optužilo da je svojim izjavama zlorabio tri teme: građanska prava pojedinca, nacionalna prava i međunacionalne odnose.

Treba ti sprašiti metak!

Gotovac je pobio sve tvrdnje, secirao optužnicu faktografski, filozofski i povijesno, nije odustao od svojeg mišljenja. Među ostalim, naglasio je da se stvari ponavljaju – proces protiv njega zapravo je stari proces iz 1972., kad su ga osudili na četiri godine robije. Zbog toga je Gotovac 1981. prisutne na glavnoj raspravi podsjetio na njegovu prvu robiju:

“A Stara Gradiška – to je moje posve novo iskustvo. Njegova prva rečenica glasi: Jebo pas mater tebi i onome tko te je ostavio živoga! Tebi treba sprašiti metak u čelo, banditu jedan, a ne da te mi ovdje čuvamo! S tim pozdravom dočekao me na vratima zatvora, tako zatvorenici moraju oslovljavati stražare, Jovo Vujić: plećat, brkat, i snažnog udarca, kako sam uskoro vidio. Ušao sam u pravo kraljevstvo vlage: ona odasvuda nadire, sve obuhvaća hrđom i plijesni, sve rastvara i guši. Podizali nas večernji ježuri i mučili noćni napadi kostobolje – i uvijek prljavština, smrad, truljenje, sve se bez prestanka pretvara u smeće...”

Gotovčev govor na glavnoj raspravi, prilikom obrane na procesu 1981., zlatnim slovima je upisan u hrvatsku povijest govorništva, mudrosti i hrabrosti.

Osuđen je 5. lipnja 1981. Na dvije godine zatvora i na četiri godine gubitka građanskih prava. Novinar Inoslav Bešker, koji je bio na suprotnim pozicijama od Vlade Gotovca, nekoliko desetljeća poslije, u povodu objave dokumenata Politički procesi Vlade Gotovca, 2006. napisao je:

“S ove ‘historijske poludistance’ od 25 do 30 godina sve se to doima daleko gore: pošto smo se udaljili od tada uvriježena diskursa, ono što je bilo nakaradno sada se pokazuje kao zlo, ono što se činilo iskazom premoći sada se demistificira kao agresija iz straha.”

No, sredinom 80-ih godina hrvatski disidenti izlaze iz zatvora, a nakon dolaska Miloševića na vlast u Srbiji popušta pritisak režima na njih jer su i hrvatski komunisti shvatili o čemu se cijelo vrijeme zapravo radi.

“Kada je davao mogućnost federalizacije države, Tito je želio spriječiti da Partija bude federalizirana. Ali, upravo se to dogodilo. Partija je trebala biti centralistička, a nakon njegove smrti se i Partija federalizira”, objašnjava dr. Ivo Banac.

Sredinom 80-ih i među disidentima također počinju razmimoilaženja.

Zadnji disident Čičak

Godine 1987. bilo je nekoliko važnih događaja. Naime, 14. svibnja 1987. Savjet za zaštitu ustavnog poretka SRH donosi odluku o izdavanju putovnice dr. Franji Tuđmanu, i to uz uvjet da će mu biti oduzeta bude li osporavao “SFRJ i samoupravni socijalizam”. Već krajem lipnja Tuđman odlazi u Kanadu u prvi važan posjet dijaspori.

Te godine, u povodu objave jedne knjige Vlade Veselice, u Okrugljaku se okupilo šaroliko oporbenjačko društvo, oko tristo ljudi. Marko Veselica bio je zvijezda večeri, a došao je i Mile Krajina, poznati guslar.

“Nakon izlaska s druge robije Marko Veselica je u središtu pažnje, prate i njega i brata mu, on je tada bio stvarni vođa oporbe. Poslije skupa u Okrugljaku, za dva dana, CK SKH zasjeda i zaključuje: nacionalisti su se organizirali. Jeste li svjesni što se dogodilo?! U CK divljaju, čvrsta linija kaže da ih treba pokupiti i sve pozatvarati”, govori odvjetnik Nikola Muslim.

Posljednji poznati hrvatski disident kojem se 80-ih godina sudilo bio je Ivan Zvonimir Čičak. Budući da mu je bilo onemogućeno prodavati knjige, počeo je proizvoditi kožnu galanteriju. Kako je imao dućan nasuprot katedrali, u njegovoj radnji okupljali su se oporbenjaci.

“Ni sam ne znam zašto mene nisu optužili nakon Titove smrti. Vjerojatno zato što sam bio nezgodan. Znate, organizirao sam u zatvoru štrajkove, bunio se, pravio nered, štrajkao glađu i slično”, kaže Ivan Zvonimir Čičak.

Te 1987. optužen je zbog utaje poreza, ali je nakon dva mjeseca provedena u pritvoru i dva tjedna štrajka glađu oslobođen optužbe jer je bila lažna.

“Tako je presudio Tomislav Aralica, sin Ivana Aralice, koji je danas sudac u Sesvetama”, dodaje Čičak.

Nakon izlaska iz zatvora Čičak je uputio pismo saveznim institucijama i kako sam kaže, naveo sve što su mu napravili. Iz toga pisma se vidi karakter režima.

“Nedavno sam razgovarao s čovjekom koji se bavi Udbom u Sloveniji. Rekao mi je da je šokiran koliko ima podataka o meni u slovenskoj Udbi. Ja sam naime povezivao jugoslavensku opoziciju, odlazio i u Ljubljanu i u Beograd. Njima je to posebno smetalo”, kaže Čičak.

Udba je naime 80-ih godina itekako bila aktivna.

Željko Kekić Pauk, bivši agent Udbe, SZUP-a i SIS-a, vlasnik Mrežnice d.o.o, otvorio je dušu u knjizi Ante Kovačevića “Čovjek i njegova sjena”.

Kekić je otkrio da je Udba 80-ih godina pratila tristotinjak “objekata”, a na popisu imena su od Tuđmana i Kuharića do Majke Tereze, Budiše, Gotovca, Veselice, Mesića, Šeksa, Parage, Dobriše Ćosića, Gizele Đureković, Zlatka Tomčića...