Kad je 4. svibnja 1980. godine umro jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, komunisti bili su u šoku.
Državu je formalno preuzelo kolektivno Predsjedništvo SFRJ, ali su stvarnu moć imale tajne službe: Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvana Udba, i Kontraobavještajna služba (KOS) u JNA. Savezna vlada (SIV) provodila je odluke koje su načelno određivane u CK SKJ. A najmoćniji čovjek u državi poslije Titove smrti bio je prvi čovjek savezne policije Stane Dolanc.
Smrt Bakarića i Krleže
– Komunisti su bili krajnje nesigurni u trenutku Titove smrti. U godinu i pol su do te mjere pojačali represiju da nikome nije padalo na pamet da se pobuni. Zato je represija poslije Titove smrti bila užasna. Išlo se do kraja, pohapsili su mnoge ljude, izmislili razne afere da bi “prišarafili oporbu”. To je imalo izvjesnog učinka. Hrvatska šutnja bila je posebno šutljiva u godinama nakon Titove smrti. Osim toga, odlazi čitav niz ljudi, umiru Bakarić, Krleža..., odlazi cijela jedna generacija – pojašnjava povjesničar Ivo Banac.
U Hrvatskoj su početkom 80-ih CK SKH držali Milka Planinc, potom Jure Bilić, a zatim Josip Vrhovec. No, glavni okršaj unutar Partije vodio se između Mike Špiljaka i Stipe Šuvara.
– Špiljak je pobijedio, izgurao je Šuvara iz Hrvatske, gurnuo ga na saveznu razinu, u federaciju. Nakon povratka iz Beograda, Špiljak je bio neko vrijeme prvi čovjek, onda su sve preuzeli njegovi ljudi, Stanko Stojčević i drugi – kaže dr. Banac.
Izvršno vijeće Sabora, vladu komunističke Hrvatske, početkom 80-ih vodio je Špiljakov čovjek Petar Fleković, kasnije generalni direktor Ine, kojeg je zamijenio Ante Marković do sredine 80-ih. Nakon smrti političkog oca Tita, čuvari revolucije, kako su sami sebe zvali, bili su odlučni skršiti svaku opoziciju.
Na udaru su se odmah našli Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Marko Veselica, Dobroslav Paraga i brojni drugi disidenti. Samo nekoliko mjeseci poslije Tita počeli su zahtjevi za istragama protiv starih oporbenjaka i demokrata koje je režim već osuđivao nakon političkog sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Za početak, bili su pod istragom i počeli su ih progoniti za političke „grijehe“ prema socijalizmu i državi iz vremena prije Titove smrti. Naime, potkraj 1977. Tuđman, Budiša, Gotovac i Čičak dali su intervjue švedskoj televiziji. Intervjui su korišteni za emisiju „Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“. Usto, intervjui su preneseni u brojnim hrvatskim emigrantskim časopisima.
Emisija je prikazana 2. i 11. veljače 1978. godine na švedskoj televiziji. Pritom je Tuđman, za razliku od Budiše, iskazao veliku hrabrost; govorio je u kameru okrenut prema njoj licem, dok joj je Budiša bio okrenut leđima. No, iza svega toga stajao je Bruno Bušić, miljenik hrvatske mladeži koji je režimu stao na žulj. U listopadu 1978. Udba ga je ubila u Parizu.
Veselica kao opasnost
Zbog intervjua švedskoj televiziji protiv Tuđmana je 17. studenoga 1980. podignuta optužnica. U svojim je izjavama, među ostalim, ustao protiv multipliciranja broja žrtava Jasenovca za potrebe srpskih mitova.
Da će disidenti sigurno biti osuđeni dalo se zaključiti po tome što je Jure Bilić, glavni akter slamanja Hrvatskog proljeća, kao tadašnji predsjednik Sabora, sredinom veljače 1981. u beogradskom listu Borba napao Tuđmana, Marka Veselicu i Vladu Gotovca. Optužio ih je za kontrarevoluciju i ustaštvo, podrivanje poretka itd.
Postojala je ideja da njih trojica zajedno odgovore Juri Biliću, međutim, nisu. Odgovorio je samo Marko Veselica. Tuđman je osuđen u veljači 1981., i to na kaznu zatvora od tri godine. Kad je 1982. procurila vijest da Tuđman boluje od angine pectoris, tražio se način da ga se izbavi iz zatvora.
Dražen Budiša, koji je u to vrijeme sretao novinara Inoslava Beškera, rekao mu je da prenese „svojima“, tj. Partiji, da je Tuđman loše i da bi „za njega, za nas, ali i za njih, bilo zlo ako bi mu se nešto dogodilo, i neka ga puste na miru“. Bešker je prenio informacije kome je trebalo. No, Tuđman je, prema Beškerovim izjavama, lagao da je tada bio bolestan te da je Predrag Matvejević pomogao da ga se pusti iz zatvora. Za Tuđmanovo puštanje iz zatvora 1983. Stjepan Mesić je, prema izjavama, navodno angažirao Bogdana Crnobrnju, koji je bio šef Titova kabineta i jugoslavenski veleposlanik u Indiji i SAD-u. Ankica Tuđman, dakako, opovrgnula je Mesića i rekla da joj on nije bio potreban da dođe do Crnobrnje budući da su ga Tuđmanovi obiteljski poznavali.
Na kraju, Tuđman je iz Lepoglave, nakon intervencije, „zbog vrlo lošeg zdravstvenog stanja“ uvjetno otpušten poslije 17 mjeseci provedenih u pritvoru i zatvoru. Tuđmana, partizana i Titova generala, koji je imao jake veze, režim nije smatrao tako opasnim protivnikom kao Marka Veselicu koji je bio više narodski čovjek. Odvjetnik Nikola Muslim branio je Veselicu nakon intervjua koji je objavljen krajem 1980. u Der Spiegelu pod naslovom „Hrvatsko pitanje, smrtna bolest za Jugoslaviju“. Radio ga je novinar Hans Peter-Rullman. Veselica je u intervjuu analizirao Hrvatsko proljeće i govorio o položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji, čime je opet postao „najopasniji čovjek za komunizam u Jugoslaviji“.
Veselica je uhićen 25. travnja 1981. godine, a povod je bila peticija za oslobađanje političkih zatvorenika koju je provodio mladi Dobroslav Paraga. Peticiju je potpisalo 45 uglednika hrvatskoga naroda. Paraga je zbog toga uhićen i osuđen na četiri godine zatvora, a kaznu je služio u Lepoglavi i na Golom otoku.
– Među potpisnicima peticije bio je dr. Veselica. To je bio motiv da su potpisnici zvani na Okružni sud radi saslušanja. Tako je pozvan i dr. Veselica, ali su njega zadržali u pritvoru. Onda su nakon osam dana donijeli rješenje o otvaranju istrage zbog peticije pa i zbog intervjua u Der Spiegelu. Tada smo okupili veliku grupu odvjetnika, i dvojicu iz Beograda, koji su branili dr. Veselicu, prisjeća se odvjetnik Nikola Muslim.
Ubojice kao denuncijanti
– Beogradska čaršija vodila je igru, a hrvatski izdajnici bili su provoditelji te igre. Među njima je vrlo revan bio Jure Bilić, Marko mu je poslao otvoreno pismo u kojem mu je sve rekao – priča Nikola Muslim.
U tom procesu Veselica je osuđen na 11 godina zatvora. Režim se služio najprljavijim igrama kako bi denuncirao političke protivnike. Tako je Marko Veselica, nakon što je drugi put osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog verbalnog delikta, u zatvoru opet sreo Vinka Pintarića, poznatog serijskog ubojicu. Naime, dok je Veselica za vrijeme prve robije, nakon 1971., služio kaznu u Staroj Gradiški, njegov brigadir, dakle nadređeni, u tapetariji gdje je radio – bio je ubojica Vinko Pintarić.
– Moja tri brigadira koji su me cinkali ubili su desetero ljudi. Režim je najveće zločince uzimao za svoje suradnike. Cinkali su me, a ja s njima uopće nisam razgovarao o politici. Pintarić je dobio mjesec dana odsustva, nakon što je obećao da će me ubiti, a onda je pobjegao. Godinu dana se naoružan ganjao s policijom po Zagorju. Kad je opet uhićen, ponovo su ga poslali u Lepoglavu da me prokazuje. Onda im je opet pobjegao – rekao je Marko Veselica.
Odnos prema Veselici u zatvoru u Lepoglavi kulminirao je time da je završio u samici. Kažnjen je zbog toga što je, navodno, igrajući tenis s nekim Albancem, rekao nešto krivo.
– Ako sam ga htio posjetiti, morao sam dobiti dozvolu od sekretarijata za pravosuđe. Otišao sam Marasu, koji je izdavao dozvole, i rekao mu: “Ako se Marku nešto dogodi, vi ćete odgovarati.” Marko je nekoliko puta štrajkao glađu, jednom čak 26 dana – priča odvjetnik Muslim koji je stalno tražio, pa i od upravitelja zatvora u Lepoglavi, stanovitog Buđovinca, da Veselica dobije pristojan status.
– Nisam htio razgovarati s Markom u nazočnosti milicionera, izvršio sam pritisak na ministarstvo. I Marka više nisu maltretirali. Mi smo znali da nas prisluškuju i snimaju u zatvoru pa smo komunicirali malo verbalno, malo pismeno. Kad govorimo o ljudima, onda imena ljudi napišemo na papiru kako ne bi znali o kome govorimo – priča Muslim koji je i sam bio pod velikim pritiskom zbog obrane Veselice.
– Svako malo pojavio bi se neki doušnik koji bi me prokazivao ili je htio barem raditi preko mene. I mnogi Hrvati bili su suradnici tajnih službi, 50 posto hrvatskih odvjetnika bilo je u funkciji tih službi, a i brojni novinari. Izdržao sam veliki pritisak – napominje Muslim.
Za Veseličin slučaj zainteresirale su se i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, ali i svjetski utjecajne osobe: Margaret Thatcher, Jacques Chirac, Ivan Pavao II. i mnogi drugi.
Odvjetnik Muslim je Marku Veselici, zahvaljujući prijateljstvima, napokon presudu uspio smanjiti za četiri godine, te je 11 godina robije preinačeno u sedam godina.
– Vrhovni sud mu je smanjio kaznu za četiri godine jer je Valentin Vouk, Slovenac, bio moj prijatelj – priča Muslim, koji je potom uputio žalbu i Vrhovnom sudu SFRJ.
– Vojislavu Šešelju je savezni sud smanjio kaznu s osam na dvije godine, a meni ni dana jer je predsjednik saveznog Vrhovnog suda bio velikosrbin – dodaje Marko Veselica koji je pušten iz zatvora 1986. godine, ali nije imao pravo na javne istupe.
>>'Za Tita je gospodarstvo bilo jače, ali bilo je i zločina nakon 2. svjetskog rata'
>>Josipović: Tito smeta neke koji su ideološki opterećeni
Kad je umro general De Gaulle, izgubivši već prije smrti funkciju Predsjednika Republike Francuske, Francuska je ostala stabilna država. Zašto to nije ostala i SFRJ, ako je Tito bio veći političar i državnik od De Gaullea?