Godišnje 200 ljudi ne dočeka transplantaciju

Hrvatski transplantacijski program i dalje je u samom svjetskom vrhu, prema podacima Eurotransplanta s rekordnom stopom darivanja 39,3 darivatelja na milijun stanovnika.

Primjerice, u Belgiji je ta stopa 28, u Njemačkoj 10,6, a u Luksemburgu 5,3, dok je prosječna stopa Eurotransplanta 15,1 na milijun stanovnika. Hrvatska je već četiri godine za redom među prve tri zemlje u svijetu ne samo po broju darivatelja, već i po broju obavljenih transplantacija.

– Imamo sjajan transplantacijski program koji je dostupan običnom čovjeku i sjajne liječnike koji su “zagrizli” u tu granu medicine, koja ne nosi toliko novca, nego joj je najveća nagrada ljudski život – govori Mirela Pandžić iz Hrvatske udruge Transplant.

Svi su zahvati realizirani u pet transplantacijskih centara u Hrvatskoj, najviše u KB-u Merkur (188 transplantacija abdominalnih organa) i u KBC-u Zagreb (147 transplantacija bubrega, jetre i srca), zatim u KBC-u Rijeka, u KB-u Dubrava te u KBC-u Osijek.

U slučaju moždane smrti, u bolničkim jedinicama intenzivne njege ostali se organi na tijelu preminulog pacijenta umjetno održavaju na životu sve dok medicinsko osoblje s obitelji utvrdi dopušta li darivanje organa. Po zakonu, svi smo darivatelji osim ako se posebnom izjavom nismo odredili drukčije, no liječnici svejedno pitaju obitelj.

U Hrvatskoj danas na presađivanje čeka nešto više od 300 ljudi, a godišnje ih umire više od 200 ne dočekavši transplantaciju. S presađenim organima živi oko 4000 ljudi. Preživljavanje s novim organom u prvih je pet godina vrlo uspješno, u deset godina smrtnost je veća.

"U trenutku transplantacije 2010. imala sam tek 36 kg"

Vlatka Blazinić imala je 26 kad se jednog jutra probudila s jakom boli u peti, zbog koje nije mogla stati na noge. Šepajući je otišla na posao, i tako tri dana. Bol je prošla, ali se za mjesec dana ponovno javila pa je potražila liječničku pomoć na Rebru. Kad je liječnik vidio nalaz krvi, pitao ju je je li imala problema s bubrezima. Nikad, odvratila je. Daljnji nalazi bili su još gori, kreatinin je skočio na 700 i smjesta su je uputili na dijalizu bubrega koji su otkazivali.

Bubreg je pripadao 23-godišnjem dečku koji je nastradao u prometnoj nesreći. Imao je 70 kilograma, a ja sam u tom trenutku imala 36 kilograma

Vlatka Blazinić

– Nisam shvaćala koliko je situacija dramatična, govorila sam liječniku da moram preparkirati auto i stići na posao. A bila sam u životnoj opasnosti – tihim glasom kaže nam Vlatka dok joj se oči pune suzama.

Dobila je tada i tablete za visoki tlak, naime, rekli su joj da je svemu uzrok povišen krvni pritisak, premda, kaže, nikad nije imala nikakvih problema s tlakom. Već dva mjeseca nakon dijagnoze prema uputi liječnika napravila je sve potrebne testove kako bi dospjela na listu potencijalnih primatelja organa. U nekoliko mjeseci od potpuno zdrave djevojke do trajno životno ugrožene bolesnice! Pet je godina Vlatka Blazinić odlazila triput tjedno na četverosatne dijalize. Život je to bitno smanjene kvalitete.

Dana 14. lipnja 2010. u tri sata ujutro probudio ju je poziv iz KBC-a Zagreb. Pozvali su je da dođe, imali su bubreg za nju. Transplantaciju su joj, međutim, obavili u KB-u Dubrava, jer je Vlatka bila alergična na filtre za dijalizu, a u Dubravi je dr. Branka Jeren nabavila filtre s vitaminom E protiv alergije.

– Bubreg je pripadao 23-godišnjem dečku koji je nastradao u prometnoj nesreći. Imao je 70 kilograma, a ja sam u tom trenutku imala 36 kilograma, no iako je bubreg bio malo velik za mene, liječnik je kazao da će to biti O.K., podudarnost je bila u pet faktora. I zaista, kad sam se probudila, nikakvu promjenu nisam osjećala. Bubreg je proradio tek drugi dan i odonda je sve u redu. Pijem lijekove, vodim Udrugu dijaliziranih KB-a Dubrava i zahvalna sam što sam živa! – kaže Vlatka Blazinić.

"Jedno sam vrijeme stalno čula tuđe srce u grudima"

Jedno sam vrijeme stalno čula novo srce kako kuca u mojim grudima. Ljudima je to nešto samorazumljivo i uopće ne slušaju otkucaje svog srca, ali ja sam ga dosta dugo stalno slušala. Ne znam čije je, ništa ne znam o davatelju – sliježe ramenima gospođa Dragica Žužić, kojoj je srce transplantirano prije sedam mjeseci, nakon što je godinu i pol bila na listi za transplantaciju. A srčani je bolesnik od svoje 13. godine, kada je kao djevojčica preboljela reumatsku groznicu. Prvi je put operirana prije 43 godine, no stanje se pogoršavalo pa joj je 2001. godine ugrađen i mehanički zalistak.

Bivalo joj je sve teže, a prvo srce koje je iz Nizozemske upućeno za nju vraćeno je jer zrakoplov nije smio sletjeti u zagrebačku zračnu luku.

Tih je dana u Hrvatskoj boravio američki potpredsjednik Joe Biden pa američko osiguranje nije dopustilo slijetanje zrakoplova. Srce Dragice Žužić već je bilo golemo, pritiskalo joj je pluća i bilo joj je sve teže, kad su je tjedan dana kasnije liječnici zvali i oko pet sati ujutro primljena je u KB Dubrava.

– Operirao me dr. Rudež, a rekao je da bi još tri dana čekanja mogla biti kobna i da me spasio moj kardiolog, dr. Planinc iz Vinogradske. Koliko je to plemenito, istaknuti i pripisati zasluge kolegi! Ni u bogatijim zemljama ne bi bio bolji bolnički tretman, svaka čast osoblju i dr. Danijelu Planincu i dr. Igoru Rudežu – kaže gospođa Dragica, a riječi hvale ne štedi ni njezin suprug Željko: – To je plemenit doktor isključivo posvećen struci, komunicira s bolesnicima, nazove ih čak!

Suprug je gospođi Dragici velika podrška, kaže, recitira joj poeziju, ponajviše dok je morala ležati, a njoj to razgaljuje srce i, kako kaže, oblikuje misli i ponašanje.

Sada je s njezinim srcem sve u redu, ali neposredno nakon presađivanja pokazivali su se prvi znaci odbacivanja pa je neko vrijeme ležala u bolnici. Tek četvrta biopsija pokazala je uredno stanje, a biopsiju dalje obavlja svaka tri mjeseca.

>> Nakon amputacije dobio novi penis: 'Danas otvaram novo poglavlje'