Goldsteinova analiza je zloća, ne znanost

Režim se u političkoj znanosti definira kao oblik vladavine, državni poredak, vlast, državna uprava. Iako se nazivom režim može označiti svaki sustav političke vlasti, način i stil vladavine (monarhija, aristokracija, demokracija), u suvremenom značenju izraz režim označuje oblike vladavine koji nisu utemeljeni na demokratskim načelima i volji članova zajednice, već su uspostavljeni prevratom ili nekim drugim nedemokratskim načinom. Tako stoji u Hrvatskoj enciklopediji pod natuknicom “režim”. Stoga možemo govoriti i o Titovu režimu, jugoslavenskom režimu, komunističkom ili socijalističkom režimu… Jer Titov sustav vladavine nije bio utemeljen na demokraciji, na višestranačju, na neovisnim institucijama, na civilnom društvu, na slobodi… I onda imate neke koji tim istim pojmom nazivaju i vrijeme vladavine Franje Tuđmana.

Najnoviji primjer takvog određenja jest Ivo Goldstein s analizom vladavine Franje Tuđmana koju je iznio u jednom tjedniku. To da analizu piše neki politički aktivist, koji ne može prežaliti propalu Jugoslaviju i njezin režim, koji ne može podnijeti Franju Tuđmana i Hrvatsku, koji ne može podnijeti ništa izvan svoje ideološke matrice, to bi bilo još i očekivano ili čak shvatljivo. No kad svoju analizu Ivo Goldstein počne pisati i napiše kao povjesničar i znanstvenik, onda se doista postavlja pitanje, piše li on kao znanstvenik ili politički agitator.

Naime, njegova analiza ovako počinje: “Istraživači koji su se u svijetu u proteklih tridesetak godina bavili Hrvatskom u Tuđmanovo doba praktički su se jednoglasno odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama njegova režima, kao i prema njegovim opsesivnim ambicijama da dijeli BiH.” Goldstein je već u jednoj rečenici iznio nekoliko izmišljotina. Prvo, nije uopće točno da su se strani istraživači u proteklih 30 godina tako jednoglasno odredili prema Tuđmanovoj vladavini kako Goldstein tvrdi. To je čista izmišljotina! Postoji niz radova koji odudaraju od ove Goldsteinove matrice, objavljeni su i u Hrvatskoj, ali Goldstein poopćuje jer se to podudara s njegovima zaključcima. Drugo, autori dakako imaju slobodu interpretacije događaja i osoba, ali trebalo bi krenuti od činjenica, posebno to vrijedi za znanstvenike. Ako je pojam “režim” sinonim za nedemokratske sustave, kako se doba u Hrvatskoj nakon 1990., kad su provedeni prvi višestranački izbori i uveden je demokratski sustav može nazivati režimom? Nadalje, u odnosu na Titov stvarni režim – je li za vrijeme Franje Tuđmana bilo političkih zatvorenika?

Je li Tuđman naredio ijedno ubojstvo? Je li se smjelo pisati protiv njega ili nije? To što je demokratski sustav bio u povojima, što ga treba i danas njegovati i razvijati, što je Tuđman imao i autoritarnih sklonosti u svom stilu upravljanja državom, sve je to jasno i nitko to ne spori. No sve to staviti pod pojam “režim” svakako je maliciozno i zločesto! I treće, da je Tuđman imao opsesivnu ambiciju dijeliti BiH? Koliko znamo, Hrvatska je među prvima priznala neovisnost BiH. A što se tiče koncepta BiH, možda bi Goldstein trebao uzeti u obzir kakve je sve koncepte razmatrala međunarodna zajednica, pa sve to staviti u kontekst. No to je još jedna Goldsteinova zloća, jer on ovakvim početkom analize samo daje do znanja da mu je Tuđman oduran lik, stoga cijela njegova analiza odiše odurnošću, a ne znanstvenošću koja bi se očekivala od redovnog sveučilišnog profesora povijesti. Goldstein u svojoj zloćudnosti ide dalje. Tako on tvrdi da je ”nemoguće zamisliti da bi netko danas pokušao u Britaniji zabraniti raspravu o nekim greškama Winstona Churchilla, u Francuskoj o greškama Charlesa De Gaullea ili u SAD-u Georgea Washingtona”.

Moje je pitanje, kad je tko u Hrvatskoj ikome zabranio raspravu o nekim greškama Franje Tuđmana? Ja sam o njima puno puta pisao, a i mnogi drugi, uključujući i samog Ivu Goldsteina! Još jedna obična Goldsteinova papazjanija smišljena da dobro zvuči, a to odgovara li činjenicama, ma to je manje važno, kao što je to i u mnogim njegovim znanstvenim radovima koje su kolege povjesničari puno puta debelo secirali i izvrgnuli ga ne samo znanstvenoj kritici nego i podsmijehu i ruglu. Prije više godina, o radu Ive Goldsteina osvrt je dao dr. sc. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest: “Goldstein se do sada predstavio rasponom tema, problema i obradom različitih razdoblja prošlog vremena, kao i količinom objavljenoga, svestranim i upornim istraživačem naše povijesti. Tako se barem čini onima koji ne čitaju ili, pak, ne razumiju ono što čitaju.

Naime, Goldsteinovi uradci kompendij su svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja… Ne štedeći truda, vremena, prostora, riječi i papira, uz svesrdnu podršku raznoraznih, sklonih mu medija, Goldstein nas, zabarikadiran posvemašnjim neznanjem, površnostima i neistinama, već neko vrijeme uporno lobotomizira svojim “baš me briga” pristupom. Goldsteinu naprosto mnogo toga nije jasno. Ukratko, Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne treba i ne smije pisati. Ogledni je primjer njegova “kapitalna” knjiga “Hrvatska 1918 – 2008.”, koju je prema ideološkoj matrici koja mu je bliska sklepao poprilično površno i na brzinu. Primjeri Goldsteinovih umotvorina mnogobrojni su i neiscrpni. Možda je Goldsteinova “tajna” u tome što ljubi lik i djelo druga Tita, ako se sjetimo da je njegovu bistu držao u svojem uredu kad je bio hrvatski veleposlanik u Francuskoj. I to je legitimno. Ali onda se pod ovakvim analizama ne treba potpisivati kao sveučilišni profesor, nego kao politički propagandist. I nije jedini takav