Uskoro će i strijeljanje radnika biti zaštita nacionalnih interesa

Nekada su radnike kod nas stavljali u Ustav, danas ih stavljaju na poligraf, a već sutra će ih možda dovoditi pred streljački vod. Upravo bi to mogao biti posve logičan put tranzicije radnika kao ustavne kategorije u radnika kao mjesto troška, što pokazuje slučaj u tvrtki Puris. Bilo bi potpuno neinteligentno slamati se tumačeći i dokazujući amoralnost i kriminalnost stavljanja radnika na detektor laži. Jednostavno, duh vremena u kojem se ovakve stvari podrazumijevaju otkriva nam naše živote u kontekstu nakarada koje su prigrabile silinu moći.

I uz to, prava vrijednost detektora laži u poduzeću Puris jest da je nedvosmisleno otkrio hrvatsku laž utjelovljenu u onima koji si tepaju da su poslodavci i što ti misle o onima koje posprdno nazivaju radnicima. Otkrio je civilizacijsku provaliju koja postoji u hrvatskom društvu između dviju klasa, ili bolje da kažem kasti, i koja, naravno, postoji kao politička konstanta u narodu bez povijesne pameti. Bez ikakvog uvijanja, poslodavci su isključivo nacionalkapitalisti koji najradije nikoga ne bi zaposlili i vidjet ćete, kada im to tehnološki napredak omogući, ostvarit će svoj san; otpustiti sve radnike i nastaviti ubirati profit.

S druge strane, poligraf je pokazao i strah unutar kojeg se nacionalkapitalizam kreće. Svjesni maksimuma izrabljivačkog karaktera vlastite filozofije djelovanja boje se mogućeg otpora i bunta i pokušavaju zastrašivanjem pokriti grčevitu prestrašenost. Uz to, preventivno ubijanje volje za promjenom kod obespravljene većine odvija se i prema plitkom obrascu zamatanja krvopijskog karaktera u nacionalnu zastavu. Time se najgrublje moguće instrumentalizira nacionalni osjećaj i s pravom se postavlja pitanje otkada je to i s kojim pravom kapitalizam postao zaštitnikom hrvatstva. Uostalom, sram koji je hrvatska samostalnost razvijala prema samom terminu radnika i rada poprimio je još 90-ih alarmantne razmjere pa smo imali prilično shizofrenu situaciju izbjegavanja upotrebe spomenutih imenica u svakodnevnom pisanju i govoru.

U svjetlu eliminacije radnika i rada izmislili smo i promovirali djelatnika, ali ma kako mi zvali osobu na čijem ćemo znoju, krvi i robovskoj poslušnosti ostvarivati zaradu, to neće promijeniti okorjelu činjenicu u kojoj se i dalje prolijevaju znoj i krv, upropaštavaju pojedinačne sudbine uime sumnjive nacionalne sreće nacionalkapitalističke oligarhije. Inverzijom logike došlo se i do toga da ispada kako nacionalne interese danas zastupaju i brane veliki koncerni, dok oni koji šutljivošću pogone njihove mehanizme predstavljaju permanentnu veleizdajničku opasnost. Istina je, jasno, potpuno drugačija. Hrvatstvo je danas obespravljeno, ono je na koljenima, silovano i upotrebljavano od onih najokrutnijih i najnemoralnijih. Hrvatstvo je budžetirano, ono nije romantična kategorija, nije čak ni ideološka, ono je danas veliko ništa izjedeno socijalnim razlikama koje državu pretvaraju u feud, a građane u kmetove.

"Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju pomiriti hrvatskog kmeta s hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam negator 'hrvatstva kao takvog', kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva 'kao takvog', hrvatstva ansich, hrvatstva po sebi uopće nema..."

Tako je pisao Miroslav Krleža u "Deset krvavih godina". Biskup Drašković nije Gupca stavio na detektor laži, nego ga je posjeo na užareno prijestolje. Krležu pak ne možemo smatrati prorokom jer je stvar puno prozaičnija; metode u čuvanju stečenih pozicija moći milenijski su provjerene u postojanju dva nepomirljiva svijeta. Ali nasilje se ne smije tolerirati šutke i bez otpora. Pokorno sjedati za poligraf, a ne razbiti ga kad od tebe traže da se pokoriš zahtjevu koji ubija dostojanstvo možda i može biti pravdano činom domoljublja, ali je bezuvjetno socijalno i ljudsko dezerterstvo. Mirno promatranje nepravdi ovdje je dio folklora. I je li nepravda manje nepravda ako se ovije plaštom hrvatstva ili su baš tada njena tragičnost i zloćudnost najveće? U tom slijedu i fizičke likvidacije radnika uskoro bi mogle postati pitanje nacionalnog interesa.