U noći između 21. i 22. siječnja 1993. godine Libanonka Nouhad Al-Chami prenula se iz sna. Sanjala je. Možda je to bila halucinacija zbog lijekova koje je uzimala za hemiparezu, koja joj se pojavila prije nekoliko tjedana, ili možda projekcija želje za ozdravljenjem. Zapravo, u snu je vidjela sebe kao izliječenu osobu. No bolest je bila neizlječiva: hemiplegija s dvostrukom opstrukcijom karotidne arterije. Lijeva ruka i noga bile su joj potpuno nepokretne, sve je teže govorila i jela. Liječnici su bili jasni, a dijagnoza konačna. Moglo se samo pokušati s operacijom grla, gotovo bez ikakve nade. Bolna je situacija shrvala njezina muža i dvanaestero djece koji se nisu mirili s okrutnom sudbinom svoje gotovo pedesetogodišnje majke. Tako je Saad, najstariji sin, odmah otišao do grobnice svetoga Šarbela Makhloufa, Sveca čuda, u libanonskom samostanu u Annayi, nedaleko njihove kuće, kako bi tamo molio za majčino ozdravljenje i dobio blagoslovljeno ulje. Nakon što je njime namazao grlo bolesne majke, ona je osjetila čudne trnce u utrnulom dijelu tijela, no ništa više. Nouhad, koja je također patila od nesnosnih bolova u glavi, više se puta gorljivo obraćala Majci Božjoj i Svetom čudotvorcu, moleći ih da je što prije uzmu u Nebo.
Te noći, iznenada se probudivši, Nouhad se jasno sjećala da je sanjala svetoga Šarbela, obasjanog snažnim svjetlom, kako stoji uz njezin krevet zajedno s još jednim redovnikom. Njih dvojica su joj operirali grlo. Htjela je izbjeći operaciju, ali redovnici su inzistirali da je to neophodno i da su je došli izliječiti. Bol je bila intenzivna, stvarna, tako da se žena probudila. Tada, oblivena znojem, u mraku sobe, Nouhad je instinktivno rukom dodirnula grlo i trznula se. Nije li to bila paralizirana ruka? Kako to da može pomicati i lijevu nogu? Što se dogodilo? Žena je, zbunjena, prvi put od početka bolesti sama ustala iz kreveta i prišla ogledalu u kupaonici. Primijetila je dva ožiljka sa svake strane grla, svaki duljine dvanaest centimetara, sa šavovima i crnim kirurškim koncem koji je virio iz njih. Vrat i košulja bili su joj umrljani krvlju. Suprug je spavao u susjednoj sobi. Probudilo ga je upaljeno svjetlo, a onda je ugledao svoju zakrvavljenu suprugu kako ide prema krevetu, s dvije dugačke rane na vratu. Počeo je vrištati. Kako njegova supruga može biti tamo ako nije mogla ustati? Odakle sva ta krv? Kako može sada govoriti? – pitao se čovjek u čudu.
Nouhad, iako zbunjena, nakon što ga je smirila, ispričala mu je o Šarbelu koji joj se ukazao u snu u društvu s još jednim redovnikom. „Rekao mi je da je došao ovamo izliječiti me. Uplašila sam se. Dok sam ga ispitivala kako me može operirati bez kirurških instrumenata i anestezije, stavio mi je ruke na grlo i zarezao ga prstima. Osjećala sam bol, ali nisam se mogla boriti niti vrištati. Nakon zahvata pristupio je i drugi redovnik. Posjeo me, stavio mi je jastuk iza leđa i pružio mi čašu vode. Rekla sam mu da ne mogu piti bez slamke jer mi je jezik paraliziran, ali on mi je odgovorio da sada mogu normalno piti, jesti, ustajati i hodati jer sam izliječena. Tada su dva sveca nestala u svjetlu. Probudila sam se u istom položaju u kojem su me ostavili. Odmah sam pomislila da je to bio san, ali grlo me je peklo i shvatila sam da mi je lijeva ruka pokretna, kao i noga. Pokušala sam ustati i bez napora sam došla do ogledala u kojem sam vidjela krvave mrlje i rane, jednu s desne i jednu s lijeve strane vrata, iz kojih je virio kirurški konac. Koliko god to bilo nevjerojatno, shvatila sam da to nije bio san, već da su me ta dva redovnika uistinu operirala i da sam u potpunosti izliječena.”
Rano ujutro obitelj Al-Chami pojavila se u samostanu u Annayi kako bi poglavaru samostana posvjedočila o onome što se dogodilo. Nekoliko dana kasnije liječnici bejrutske bolnice u nevjerici su skinuli konce s Nouhadina vrata, potvrdivši ozdravljenje. Vijest je odjeknula u cijelom Libanonu. Prijatelji koji su je posjećivali tijekom njezine bolesti vratili su se da se uvjere u čudo i rijeke ljudi počele su se slijevati sa svih strana. Župnik i obiteljski liječnik predložili su joj da na neko vrijeme ode od kuće. No Šarbel joj se ponovno ukazao u snu. „Operirao sam te”, rekao joj je, „kako bi te svi vidjeli i kako bi se ljudi vratili vjeri. Mnogi su se udaljili od Boga, od molitve, od Crkve. Molim te da sudjeluješ na misi u pustinjačkom samostanu u Annayi svakog 22. dana u mjesecu. Za cijelog će tvoga života rane ponovno krvariti svakog prvog petka i svakog 22. dana u mjesecu, u znak sjećanja na primljenu milost.” Svetac joj je tada otkrio da je drugi redovnik koji ju je posjetio u snu slavni sveti Maron, moćni čudotvorac i utemeljitelj monaškog reda kojem pripada sveti Šarbel.
VEZANI ČLANCI:
Od tada, svakoga mjeseca na utvrđeni datum, čudesno ozdravljena Nouhad odlazi u Annayu kako bi sudjelovala na svetoj misi i obilježila događaj, praćena velikim mnoštvom hodočasnika, a njezino svjedočanstvo jedno je od najpoznatijih slučajeva ozdravljenja sv. Šarbela, libanonskog sveca čija popularnost posljednjih godina enormno raste i kojemu je posvećena najnovija knjiga „Ovdje sam da te izliječim!“ u nakladi „Figulisa“ iz Koprivnice, koju smo dobili ekskluzivno na uvid za čitatelje Večernjeg lista. Sv. Šarbel maronitski je svećenik samozatajna i sveta života, koji je nakon smrti 25. prosinca 1898. pokopan u samostanskoj zajedničkoj grobnici, nakon čega su uslijedila brojna čuda. Naime, intenzivna i tajanstvena svjetlost, vidljiva u cijeloj dolini, širila se iz njegova groba četrdeset i pet dana. S time da električna energija u to vrijeme još nije stigla do planinskog područja Annaye.
Prva ekshumacija obavljena je četiri mjeseca nakon svečeve smrti. Zajednička je grobnica otvorena u prisutnosti poglavara samostana, redovnika i skupine laika. Grobnica je izgledala kao blatna močvara po kojoj je plutalo Šarbelovo netaknuto, meko, gipko i neraspadnuto tijelo, tek blago prekriveno slojem bjelkaste plijesni. Iz bokova mu je izbijala nekakva vrsta krvave tekućine koju nijedan liječnik, čak ni kasnije, nije uspio klasificirati. Odjeveno u suhu odjeću, Šarbelovo je tijelo stavljeno u otvoreni lijes te je sakriveno u jedan kutak samostana. No stalno je izlučivalo tekućinu, pa je nekoliko godina kasnije premješteno je u prostoriju u prizemlju. Svaka dva tjedna redovnici su mu morali mijenjati odjeću. Uzaludni su bili svi pokušaji da se zaustavi izlučivanje misteriozne tekućine. Zbog toga je 24. srpnja 1927. tijelo je položeno u pocinčani lijes, a zidani se grob nalazio u kripti crkve s jednostavnim natpisom. Međutim, 1950. primijećeno je izbijanje tekućine iz zida kripte. Patrijarh je naredio ponovno otvaranje groba, u nazočnosti predstavnika vlasti i liječničke komisije. Utvrđeno je da je tekućina impregnirala redovničko odijelo, nagrizla pocinčani lijes i zid, no tijelo je i dalje bilo neraspadnuto i gipko. Tijelo je nekoliko dana ostalo izloženo hodočasnicima, a zatim je grobnica zatvorena i ponovno zazidana. Na grobu se te godine dogodio izniman broj čudesnih ozdravljenja. Tijelo mu je više puta ekshumirano i svaki put pronađeno neraspadnuto i gipko te nakon što je 67 godina izlučivalo tekućinu, počinje se sušiti. Danas je od tijela sv. Šarbela ostao kostur prekriven osušenom kožom.
Njegova ikona u Nouhadinu domu izlučuje čudotvorno ulje, a hrast u njezinu vrtu, koji je on blagoslovio u snu, očituje čudotvorna svojstva onog divovskog hrasta u samostanu u Annayi, u čijoj je sjeni Svetac molio. Raskomadali su ga hodočasnici, koji tvrde da su pijući uvarak, doživjeli brojna ozdravljenja. To je posvjedočila i Nadija Sader u rujnu 1996. časopisu Al-Anwar. Ona je bila bogata i šarmantna tridesetogodišnjakinja iz visokog društva, majka dvoje djece i neskrivena ljubiteljica svjetovnih užitaka, koja se našla potpuno paralizirana zbog neizlječive bolesti te je, trpeći snažne i neprestane bolove, nemoćno iščekivala smrt. Slijedila su beskorisna putovanja u najbolje klinike u Europi u potrazi za učinkovitim terapijama. Kada joj je obitelj predložila da se pomoli i popije infuziju lišća s hrastova stabla iz vrta Nouhad Al-Chami, koje je u snu blagoslovio sv. Šarbel, Nadia je to cinično odbila, ali je, nakon velikog otpora, ipak prihvatila.
Čim je popila uvarak, osjetila je užasne i strašne bolove. Vrištala je od boli i užasa. Prije nego što se onesvijestila, rekla je da je vidjela Presveto Srce Isusovo, okruženo velikim svjetlom. Prisutni su potvrdili da je žena pred njihovim očima izgubila svijest, doživjevši snažne konvulzije. Vidjeli su njezina paralizirana stopala, prvo desno, a potom i lijevo, kako se neobjašnjivo silovito pokreću, ali Nadia se nije sjećala ničega od toga. Probudivši se nakon tri dana nesvjestice u svom krevetu kod kuće, mlada žena je primijetila da je ozdravila. Mogla je ustati, hodati i ponovno se posvetiti mužu i djeci. Nemoguće je, tvrdi autorica knjige „Ovdje sam da te izliječim!“ Patrizia Cattaneo, nabrojati sva izvanredna očitovanja sv. Šarbela Makhloufa od njegove smrti do danas. U samostan u Annayi pristiglo je više od 6.000 svjedočanstava o ozdravljenjima, što čini samo dio ozdravljenja zadobivenih po njegovu zagovoru. Radi se o tjelesnim ozdravljenjima, a prije svega onim duhovnima.
Oko deset posto ozdravljenja odnosi se na nekrštene osobe. Mnoge od njih pripadaju nekršćanskim denominacijama (muslimani, Druzi, sekte) i navodi se slučaj djevojke Hosn Mansur el-Mohair iz muslimanske sekte Druza, kojoj je jedna noga bila od rođenja tri ili četiri prsta kraća od druge, a koja je zadobila iscjeljenje nakon što je kraću nogu masirala mješavinom vode i zemlje uzete pored groba sv. Šarbela. Seoski uglednici, kojima je osobno poznata, dali su izjavu pod zakletvom, kojom su potvrdili da je djevojčina noga nakon tretmana postigla istu duljinu kao druga. Mnoga ozdravljenja dogodila su se u pravoslavnoj Rusiji nakon što je dvotjednik „Lekar“ 1997. prvi puta progovorio o sv. Šarbelu. Anatolij Bayukansky, urednik toga ruskog časopisa alternativne medicine, tvrdi da je objavio fotografiju sv. Šarbela, opisujući njegovu svetost i čuda svojim čitateljima i pozivajući ih da zabilježe sve eventualne milosti i iscjeljenja zadobivena po njegovu zagovoru. Na njegovo veliko iznenađenje u redakciju „Lekara” stiglo je više od pet tisuća pisama iz svih krajeva, čak i onih udaljenih 12.000 kilometara. Mnogi su tražili fotografiju svetoga Šarbela, pa je izdavač pet puta objavio njegov portret i dao tiskati priloženu knjižicu s opsežnom fotodokumentacijom. Svjedočanstva primljena između 1997. i 1999. godine dokumentiraju više od stotinu ozdravljenja, uglavnom zadobivenih stavljanjem Svečeve slike na bolesni dio tijela, a do danas zabilježeno je više od tisuću svjedočanstava.
Za beatifikaciju oca Šarbela Sveta kongregacija obreda odabrala je dva trenutna, potpuna, trajna i prirodno neobjašnjiva ozdravljenja, ono sestre Marije Abel Kamari te ono Iskandara Obeida i proglasila ih čudotvornima. Šarbela je tako blaženim proglasio Pavao VI. u Rimu 6. prosinca 1965. godine, na završetku Ekumenskog koncila koji je bio u tijeku. Čudo proglašenja svetim, koje je svečano predvodio Pavao VI. u Rimu 9. listopada 1977. godine, odnosi se na Mariam Assaf Awad, ženu sirijskog podrijetla nastanjenu u Libanonu. Nepismena udovica grkokatoličke vjere, Mariam je 1963. i 1965. godine operirala tumor želuca, crijeva i grla. Znanost joj nije davala nadu, toliko da su je nemoćni liječnici otpustili ne prepisavši joj terapiju. Mariam je počela zazivati pomoć blaženoga Šarbela, dok je bolest napredovala, a žena neumoljivo slabila. Jedne noći 1967. godine otišla je u krevet moleći se Blaženiku i probudila se savršeno zdrava na zaprepaštenje liječnika, koji su potvrdili njezino neobjašnjivo i potpuno ozdravljenje. O sv. Šarbelu ima vrlo malo literature, pa će knjiga „Ovdje sam da te izliječim!“ sigurno pridonijeti upoznavaju ovoga ekumenskoga sveca koji posljednjih godina osvaja cijeli svijet svojim čudima.
Dajte ga za vanjskog suradnika na Medicinskom fakultetu. Specijalizantima kirurške medicine sigurno ima što podijeliti od svog bogatog iskustva.