Može li se Frljića zabraniti zbog njegove poetike a da to ne bude istovremeno i politička zabrana

Kada je Karađorđević uvodio Šestosiječanjsku diktaturu, objasnio je to potrebom ukidanja posrednika između sebe i naroda. Onda je Pavelić, uvodeći rasne zakone, objasnio da njima naciju štiti od tuđih i time štetnim krvnih elemenata. Titova Jugoslavija štitila je radne ljude i građane od nepoćudne poetike tako da je zabranjivala viceve, knjige, filmove. Svaka strahovlada, svako silništvo i duhovna nakaradnost opravdanje dijaboličnom licu i još dijaboličnijim namjerama opravdavala je interesima naroda pa je tako narod silom čuvala od samog naroda. I prolazilo je. Recept je prokušan, što znači da se u algoritmu nasilja nije promijenio ni jedan jedini bit. Stoga ne čudi što se nakon svih tih iskustava ponovno javljaju “inženjeri ljudskih duša” da u naše ime odlučuju što bi bilo za nas dobro, a što ne. Tako je ovih dana u javnosti moglo biti pročitano i “da bi Frljića trebalo zabraniti ne zbog politike, nego zbog njegove poetike”.

Za mnoge će ključne riječi u toj oksimoronskoj tvrdnji biti politika i poetika, dok će smisao nesretnog pokušaja prikrivanja biti zaboravljen u riječi zabraniti. Može li se Olivera Frljića, ili bilo koga drugog, zabraniti u njegovu javnom djelovanju zbog njegove poetike a da to istovremeno ne bude i politička zabrana?! Naravno da ne može. Tendencija zabranjivanja tako postaje sve više imanentna ljudima koji su isprovocirali mandate u ime demokracije i njezine izmišljene poetike. U prijevodu, Frljića bi se zabranilo s karađorđevićevsko-pavelićevsko-titoističkih pozicija jer je netko negdje procijenio da Frljićev izraz šteti hrvatskom čovjeku pa mu treba učiniti uslugu i zaštititi ga od nje. Kao da taj hrvatski čovjek nema vlastitu volju kojom će odlučiti ići ili ne ići na Frljićevu predstavu i je li ona štetna ili blagotvorna za njegovu psihu. Ili hrvatski čovjek doista nema vlastitu volju?! Možda se njegova bezvoljnost karikira unutar demokratskog holograma koji je stvoren kao stvarni podij za isplesavanje najrazličitijih bjesova potpunih nesluhista i zlojeba.

Što može biti toliko skandaloznog u Frljićevoj predstavi da to Hrvat ne smije vidjeti? Ili da formuliram drugačije: što to prosječan Hrvat nije već u stvarnom životu skandalozno doživio a da toga ima u Frljićevoj predstavi? Zabraniti Frljićevu predstavu znači zabraniti nečiji stav, što i nije ništa drugo, niti drugo može biti, nego čista cenzura. Nasilnici i kukavice krili su se uvijek iza leđa kolektiva, pokrivali su se zajedničkim imenom na koje je stanovita masa izdresirana odazivati se. Arbitrirati u umjetničkom ili u bilo kojem obliku kreativnog izražavanja prapočetak je fašizma, selekcionizam koji i ne može dovesti ni do čega drugog nego do psihoze satrapa, otvorene sezone lova na svaki glas koji se ne uklapa u poželjan zbor roktanja kolektivne zatupljenosti. Obrušiti se na nekoga tko ne pristaje živjeti u zadanom svinjcu prosječno blatnih i iznadprosječno prljavih, tko ne želi živjeti neprekidni imperativ nacionalnog zimskog solsticija, nije nikakva hrabrost kad ispred sebe guraš tu istu naciju kao jedini argument kojem si se dosjetio da bi opravdao osnivanje intimnog prijekog suda.

S druge strane, Frljić nije veličinom svoga rada ni blizu bilo kakvoj nedodirljivosti koja bi ga poštedjela od objektivne kritike i još objektivnije polemike. No tu u stvari sve i počinje. Hrvatsko društvo ne poznaje i ne podnosi polemiku i ona je kod nas poistovjećena s diskreditacijom. Ako ti se nečiji stav ne svidi i s njime se ne slažeš, ne polemiziraj argumentima s tim stavom, nego pronađi način, najcrnju točku u autorovoj biografiji, najslabije mjesto u njegovu ovovremenom pleksusu i udari da bi ga eliminirao. Pluralizam su Hrvati shvatili isključivo kao ekskluzivnu šansu da svake četiri godine potpuno nepotrebno i besmisleno glasaju za neku od 200-tinjak ili koliko već istih stranaka. Pluralizam nikada nismo željeli primijeniti šire, kao sposobnost nošenja s mnogim idejama i idejama mnogih, s mišljenjima, poetikama, argumentima.

Naša politička transsupstancijacija pretvorila je partijsku knjižicu u raspelo, radne u nacionalne akcije, ideološku u krvnu netrpeljivost. Sve se promijenilo da bismo mogli ostati – boljševici. Jer demokracija je marširati na kazalište i sprečavati igranje predstave, a poetički je delikt igrati tu istu predstavu. Bismo li danas ponovno hapsili Vladu Gotovca, bismo li u bunker pospremili opet “Prosjake i sinove”, bismo li i nerođene bez pitanja primali u hrvatske pionire. Ruku na srce, najkonzervativnijim i najgorljivijim hrvatskim političkim neimarima puno bi više odgovarao titoistički društveni model koji su tako lakomisleno rušili, nego proklamacijska demokracija na koju su tako brzopleto pristali. Jasno je da zbog jedne predstave neće pasti cijela država, ali država koju bi mogao srondati jedan režiser – treba li takva uopće postojati.

U inverziji uzroka i posljedica zaboravlja se da je hrvatska politička poetika stvorila Frljićevu kazališnu poetiku. Znači li to da nam je država bolja da bi i Frljićeve predstave bile bolje? Ne nužno, samo mi kao gledatelji puno manju cijenu plaćamo za jednu, ako neki inzistiraju, i lošu Frljićevu premijeru, nego što je cijena koju moramo plaćati za sve ove političke reprize i statiste što se smucaju po otvorenoj sceni a da ni bog, na kojeg se toliko pozivaju, ne zna što izvode. Pa ako me se doista želi zaštiti od nečega, onda pustite Frljića na miru, neka radi, jer to što radi, radi u svoje ime. Ali zabranite one koji u moje ime glume da su Hrvati, da rade i koji ne bi imali ništa protiv režiranja još jednog ratnog spektakla s masovnim epopejskim scenama žrtvovanja nevinih.