'Uništeno mi je sve za što smo radili 40 godina'

U samo nekoliko proteklih desetljeća mještani krajnjeg istoka županjske Posavine preživjeli su rat, brojna politička previranja, ekonomsku i druge krize, nestašice svega i svačega… Ipak, svi se slažu da su poplave, koje su to područje pogodile 17. svibnja kada je došlo do pucanja nasipa uz Savu, nešto najgore od svega što ih je do sada zadesilo. Sve do te subote mještani Gunje, Rajeva Sela i Račinovaca živjeli su uobičajenim životom u kojem su se svi borili sa svakodnevnim problemima. Od toga dana sve je drukčije, a taj datum će zauvijek biti upisan crnim slovima u povijest tih sela ali i Hrvatske. Nikada do tada, u mirnodopskoj Hrvatskoj, nijedan njezin dio nije se suočio sa sličnim problemima.

Prvi put stanje katastrofe

O razmjerama poplava govori i to da je prvi put proglašeno stanje katastrofe. Drukčije nije ni moglo jer je u nekim poplavljenim dijelovima voda bila visoka i do pet metara. Mjesec i pol od pucanja nasipa i poplava normalizacija života u stradalim selima nije ni blizu.

Na svakom koraku vidljive su posljedice vodene stihije, stočni je fond više nego desetkovan, dok su mještani razasuti po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. Još je gore što mnogi od njih govore da se vjerojatno više i neće vratiti u svoje selo i svoje kuće. Osnovni je razlog tome strah za sigurnost obitelji od posljedica poplava ali i strah da se nešto slično ne ponovi.

– Bolje sam prošao u ratu Tada sam spavao u svojoj kući i ostalo mi je gotovo sve. Sada sam u sat-dva izgubio sve što sam cijeli život stvarao. Najgore je što ne znam kako ćemo dalje – iskreno kaže Darko Perić kojeg smo zatekli kako račišćava kuću stradalu u poplavi. Vodi nas od sobe do sobe u kojima nije ostalo gotovo ništa što se može koristiti.

Zauvijek su uništene i mnoge obiteljske uspomene, fotografije ali i poljoprivredno zemljište i stoka. Kaže da je i do sada bilo teško, ali da će od sada biti još teže te da bi država što hitnije trebala mještanima stradalih područja omogućiti da se nastave baviti poljoprivredom i da vrate stočni fond koji su imali.

– Vrlo brzo će ljeto proći i doći zima. Od čega ćemo živjeti? Mi ćemo se nekako skupiti u jednoj sobi i preživjeti, ali treba nešto i jesti. A što? Sve nam je uginulo ili je uništeno – ističe Perić. Zajedno s obitelji dane provodi u obližnjem selu, ali kaže da ga sve to polako ubija.

– Najgore mi je kada me netko pita gdje ću, a ja kažem idem kući. Ali čijoj kući? Legnem navečer kao kokoš da ne razmišljam o svemu ovome u Gunji, a onda ustanem u tri ujutro. Ne mogu spavati od brige. Iziđem iz kuće i hodam po dvorištu kao da sam poludio. Ustajem razmišljajući o kući, dane provodim razmišljajući i radeći u kući, a onda navečer opet liježem s istim mislima. Zaista ne znam dokle ću moći tako – govori Perić.

Ipak, unatoč svim problemima, obitelj Perić ne dvoji da će se vratiti u svoj dom. Njegov sin Darko misli da će oni još ovoga ljeta moći spavati i živjeti u svojoj kući.

Pripremili su proteklih dana sve za početak obnove. Sada još samo čekaju da im netko kaže po kojem principu će se ona odvijati i u kojem iznosu novčano pokrivati.

– Sada se najbolje pokazalo koliko svi mi zapravo robujemo nekim materijalnim stvarima. Cijeli život samo se kućimo i ulažemo u kuću pri tome štedeći na svemu. Onda sve to nestane u sat-dva. Možda nam je sve ovo i neka Božja opomena da počnemo svi drugačije razmišljati – dodaje Darko.

“Imamo snage sve iznova”

Gotovo svaka priča mještana stradalih područja u Posavini je ista i prožeta boli i suzama. Tako je prošla i obitelj Gostenčnik koja se samo tri dana prije poplave vratila iz Njemačke gdje je radila više od 40 godina.

– U jednoj noći nestalo je ono što smo stvarali 40 godina. Ipak, najbitnije je da smo živi. Imamo snage sve to ponovno obnoviti i opet krenuti iz početka. Najviše nas je strah što će biti dalje. Dok su tu svaki dan bili novinari stalno se nešto radilo, obećavalo i slično. Sada sve ovo ovdje polako pada u zaborav. Nadam se da nas neće zaboraviti – kažu Mira i Franjo Gostenčnik.