Pet godina proći će dok ruska Avenue grupa bivše vojno odmaralište Kupare, koje je osamdesetih na vrhuncu sezone u danu ugošćavalo i do 3500 turista, pretvori u luksuzni resort za nepunih tisuću gostiju dubokog džepa. Propadanje je, pak, trajalo taman toliko da se to isto moglo napraviti već pet puta. Kupari su umirali 24 godine, a od oglednog hotelijerskog primjera ostao je očerupani kostur.
Tog zadnjeg ljeta s turistima, 1991. godine, atmosfera jest bila izvanredna, napeta, broj gostiju prepolovljen, ali nitko, pa ni direktor Kupara Milivoj Mimica, tada pukovnik JNA, a poslije brigadir Hrvatske vojske, ni u najcrnjem scenariju nije zamišljao rasplet kakav je uslijedio. On sam u srpnju je preko noći smijenjen, a već u kolovozu vojska je odmaralište predala općini. Bivši vlasnici sa sobom su odnijeli sve što se dalo, od namještaja, kuhinjskih aparata do kristalnih čaša, pozlaćenih servisa i srebrnog pribora za jelo kojima su se koristili samo gosti dviju vila i ekskluzivnog, povijesnog hotela Grand.
No, to je bio tek početak pustošenja poslije okupiranog odmarališta u Župi Dubrovačkoj. Kupari su izranjavani i granatama, a vrijedni kamen, bakar... trgao se godinama, sve dok ga je bilo. Kompleks pet hotela s oko 1500 soba, velikim bazenom, kuglanom, kongresnim centrom, salonom, tavernom, pivnicom... radio je u osamdesetima cijele godine, a po sezoni su u hotelima i kampu ostvarivali više od 900.000 noćenja. JNA oficiri i njihove obitelji plaćali su deset posto nižu cijenu, a ljeti su oni činili 85 posto gostiju. Sobe koje oni nisu popunili prodavale su se normalno na tržištu, a izvan sezone bili su brojni Britanci treće dobi, Francuzi, ali, recimo, i pripadnici američke vojske na službovanju u Njemačkoj. Vojno odmaralište u to se vrijeme, osim uzornim hotelijerskim standardima, moglo pohvaliti i solarnim panelima te pročistačem otpadnih voda, što je mnogima u hotelijerstvu nedosegnuti standard i dandanas.
– Najveći je bio hotel Kupari sa 700 ležajeva, Pelegrin je imao 300 ležajeva, hoteli Goričina I i II 450, a Grand je bio najmanji i primao je 120 gostiju. Grand je bio i najkomforniji, ali nismo ga kategorizirali. To je bio jedan od prvih hotela na Jadranu, izgradili su ga Česi. Ostali su hoteli imali B kategoriju, a iako se često govorilo o luksuznom vojnom odmaralištu, luksuz se više odnosio na prateće sadržaje i besprijekorni okoliš nego na sam smještaj – kaže Mimica, koji je Kupare vodio cijelo desetljeće.
A u tom su se razdoblju uz bezbrojna anonimna lica u odmaralištu izredale i mnoge svjetske vođe. Petstotinjak stalno zaposlenih, plus nekoliko stotina sezonaca u špici, bili su domaćini prvom čovjeku SSSR-a Mihaelu Gorbačovu, palestinskom vođi Jaseru Arafatu, talijanskom predsjedniku Sandru Pertiniju, libijskom vođi Gadafiju, predsjednicima Argentine, Mozambika, svih zemalja tadašnjeg istočnog bloka, zapovjedniku NATO-a...
– Dok sam ja vodio Kupare, Tito nije dolazio, Ali prije toga je, navodno, bio jednom, kad se snimala Bitka na Neretvi s Richardom Burtonom – kazuje Mimica.
Državnici su, inače, odsjedali u vilama, a protokolarni ručkovi i večere organizirani su u hotelu Grand. Posljednji direktor tog hotela, Ante Maštrapa, koji je u Kuparima radio od 1974. sve do 1991., posebno pamti posjet Gorbačova. Odlično se sjeća čak i što se jelo na službenoj večeri.
– Kako i ne bih. Te sam večeri posluživao i zaradio opeklinu na dlanu. Služili smo riblju juhu, carpaccio od inćuna, salatu od hobotnice, i, dakako, ribu. Na večeri se u nekom trenutku dogodio zastoj, a mikrovalnih nije bilo, pa su se ovali na kojima smo iznosili ribu grijali u peći. Kolega kuhar se htio našaliti i podvalio mi vruće ovale.
Nije ni on znao da su vreli. Nosio sam ih šest i odmah sam kroz rukavicu i preko krpe osjetio da peče, ali nije bilo nazad. Dlan je gorio, a ja sam iz ruke, držeći i dalje te užarene ovale, filetirao ribu. Znoj me oblijevao, jedan naš visoki oficir je primijetio i pitao zašto sam tako mokar. Imao sam snage samo reći, uzmite svoju ribu inače će mi sve pasti – prisjeća se A. Maštrapa šale kojoj se na kraju nitko nije smijao.
Posjet Gorbačova ostao je zapamćen i po njegovu neviđeno jakom osiguranju, ali i po simpatičnoj, umiljatoj supruzi Raisi. Za razliku od nje, supruga Slobodana Miloševića koji je bio čest gost u Kuparima, nije ostavila tako dobar dojam.
Dok su poslije omraženog Miloševića u Kuparima znali kao ugodnog, srdačnog, Mira je bila zahtjevniji gost i više se isticala. Dolazili su s djecom, posljednji put u predratnoj 1991., a kuparski domaćini kažu da je najnervozniji član obitelji bila kći Marija.
U ondašnjem vojnom odmaralištu uživao je i Gadafijev podmladak. Sinovi dugogodišnjeg vođe Libije voljeli su se opustiti, zabaviti. Bili su široke ruke, voljeli su darivati, davali su čak i revolvere, a nikakav im problem nije bilo ni ostaviti tisuću-dvije dolara napojnice.
– Poslije bismo to promijenili u dinare i podijelili, svi, od čistačice nadalje – prisjeća se Mimica. – U Kuparima se odmarala i većina domaćih funkcionara iz svih bivših YU republika, uključujući članove zajedničkog predsjedništva nakon Titove smrti. Ali, imali smo i puno sportskih ekipa na pripremama, čak i španjolski Real Madrid. Povijest tog odmarališta je uistinu zanimljiva i bogata, vodio sam i bilješke, ali i one su nestale, uništene zajedno s većinom stvari u mom stanu za vrijeme okupacije.
Naši sugovornici, posljednji kuparski direktori, danas nerado zalaze među ostatke nekad velebnog kompleksa. Čekaju da se prvo turisti vrate.
>>Tko je Rus Sergej Gljadelkin koji će u Kuparima graditi luksuzne hotele
Odjednom na Naslovnici nema migranata koji tutnjaju kroz Hrvatsku, nema rata u Siriji, nego ima vijest stara 20 godina. To je valjda ono sto nas sviju interesira i pogadja. Opet je Gazda povukao konac.