Upravitelji hrvatskih obveznih mirovinskih fondova (OMF) našli su se u nevoljama. S rastom imovine fondova preko praga od sto milijardi kuna (107,3 milijarde na kraju srpnja) odgovornost na njihovim plećima sve je veća, a prinosi koje ostvaruju svojim ulagačima sve su manji. Fondovi umjereno rizične kategorije B, u kojima je najviše novca, 2015. godine ostvarili su prinos od 6,2 posto, 2016. od 6,9 posto, 2017. od 3,1 posto, a lani samo 1,0 posto, što ne sluti na dobro. Izgledi za skori rast cijena njihove sadašnje financijske imovine, većinom državnih obveznica i dionica, minimalni su, a ako ga ne bude onda građani svoju mirovinsku štednju mogu držati i u čarapi, nema nikakvog opravdanja da za njezino čuvanje ikome plaćaju naknadu.
Pred “mirovince” se pritom postavljaju nemogući, kontradiktorni zahtjevi. Država od njih traži prinos, a prisiljava ih da većinu novca ulažu u državne obveznice (trenutno 68,72 posto) za koje plaća minimalnu kamatu. I vlasti i javnost traže od ravnatelja OMF-ova da biraju “sigurna ulaganja” novca budućih penzionera, a istodobno od njih zahtijeva da razvijaju i jačaju domaće poduzetništvo i domaće tržište kapitala – čija se “sigurnost” najbolje pokazala na Agrokorovu primjeru. Na molbe OMF-ova da im prepusti dio svojega kapitala i u praktički monopolnim “javnim” tvrtkama poput ACI-ja, HEP-a i Janafa, država se oglušuje jer njihovu zajamčenu dobit (rentu) želi sama ubirati.
A ako nije u stanju dugoročno i održivo povećavati vrijednost povjerenog mu kapitala, onda cijeli hrvatski koncept kapitalizirane štednje građana za mirovinu postaje besmislen. Prema tome, ako će htjeti taj sustav sačuvati, hrvatske će vlasti pod pritiskom članova i pred zahtjevima menadžera OMF-ova brzo morati popustiti. Pitanje je samo koja će im ograničenja i zabrane najprije ukinuti. Najvjerojatnije, bit će to ograničenja za ulaganje u dionice inozemnih poduzeća.
Ni to ne bi značilo da će OMF-ovskim ravnateljima odmah procvasti ruže. Vrijednosti financijske imovine i u svijetu su svugdje jako visoke, a prinosi mizerni. Cijene američkih dionica uvrštenih u indeks S&P 500 trenutno iznose 22,17 godišnjih dobiti tvrtki koje su te dionice emitirale, što znači da su i američke dionice, povijesno gledano, danas jako skupe (dugogodišnji je prosjek 15,76). Također, nekome će se učiniti bogohulnim da hrvatski građani svojom štednjom financiraju inozemna poduzeća. Ali, za hrvatski sustav obvezne kapitalizirane štednje za mirovine ne postoji drugo rješenje nego da novac koji nema gdje produktivno uložiti u Hrvatskoj investira u svijetu.
Prvo, i ta će imovina kupljena u inozemstvu biti hrvatska imovina. Drugo, u svijetu se, za razliku od Hrvatske, zahvaljujući valovima tehnološkog napretka, na burzama uvijek može naći perspektivnih, inovativnih, novih poduzeća čije dionice (još) nisu precijenjene. Pitanje je samo koliko su hrvatski fondovski menadžeri spremni za takav “stock picking”, no mislim da ne treba sumnjati da jesu. Ako nisu, morat će se brzo osposobiti.