Recesija je Europi na vratima, upozoravaju brojni inozemni i domaći ekonomski analitičari. Kao najjasniji signal nailaska recesije analitičari uzimaju pad njemačkog bruto domaćeg proizvoda (BDP) u drugom kvartalu ove godine za 0,1 posto u odnosu na prethodni kvartal, te prognoze po kojima bi se pad mogao ponoviti i u trećem kvartalu.
Osim što alarmiraju javnost i kreatore ekonomske politike, analitičari već uvelike raspravljaju i o tome kakva bi nas recesija mogla zadesiti, blaga ili duboka, brzoprolazna ili dugotrajna, te što bi eventualnu blagu recesiju moglo pretvoriti u novu Veliku recesiju ili čak Veliku depresiju. No, tu postoji jedan načelni problem: recesije se ne mogu prognozirati.
Prema onome što sada vidimo, pad njemačkog BDP-a u drugom kvartalu, ako se ponovi i u trećem, bit će recesija kako ju je 1974. u New York Timesu definirao američki statističar Julius Shiskin, ali možda još ne i “značajan pad aktivnosti, raširen po čitavom gospodarstvu, s trajanjem duljim od nekoliko mjeseci, obično vidljiv u promjeni realnog BDP-a, realnih dohodaka, zaposlenosti, industrijske proizvodnje i u maloprodaji”, kako recesiju definira američki Nacionalni ured za ekonomska istraživanja (NBER).
Naime, ne računajući Veliku recesiju 2008./09. i Europsku dužničku krizu 2011./14., kvartalni padovi BDP-a u dva, pa čak i tri i četiri uzastopna kvartala događali su se u zemljama članicama područja eura, ako sam dobro prebrojio, najmanje 20 puta, od toga u Njemačkoj četiri puta, u Italiji i na Malti triput, a da se nisu pretvorili u “značajan pad ekonomske aktivnosti” i službeno proglašenje recesije u eurozoni. Zapravo, da je recesija od dva i uzastopna kvartala bila, javnost bi saznala tek kad je prošla, iz čega se može zaključiti da je najbolji instrument za otkrivanje recesija retrovizor.
A ako će nešto zaista “običnu” recesiju pretvoriti u depresiju, onda će to biti nešto o čemu baš ništa ne znamo pa o tome ne možemo ni razglabati. Naime, uvjet da se “obična”, blaga ili ciklična recesija preobrazi u kontinentalno ili čak globalno ekonomsko čudovište jest da paniku velikih razmjera izazove nešto nepoznato i skriveno.
Najbolji primjer za to je Velika recesija iz 2008. godine kada se u SAD-u i u Europi zamrznulo kreditiranje jer nitko nije mogao znati za koliko je milijardi dolara netko izdao “polica osiguranja” (swapova, CDS-ova) za propale hipotekarne obveznice pa će svakog trena bankrotirati. U Europi se nešto slično dogodilo zbog nepoznatog iznosa grčkog duga, a prije toga 1998. kad se nije znalo koliko tko posjeduje obveznice na koje je ruska država proglasila ogluhu.
Da se za taj grčki javni dug, za te američke CDS-ove ili ruske obveznice znalo, ne bi bilo ni panike pa se ni “uobičajene” recesije koje su one izazvale, kakve se negdje u svijetu u zadnja dva stoljeća javljaju i češće od jedne na godinu, ne bi transformirale u planetarne recesije i europsku Veliku dužničku krizu. A da nešto takvo, skriveno i nepoznato, ovoga puta ne postoji, možemo se samo nadati.
Pogledajte video
Stvarno boskovicu a prosli tjedan ste tvrdili da ce cijena stanova kod nas rasti jos 6-7 godina?