Kad nas suvremenici uznemire, vrijedi se sjetiti časnih prethodnika. Tako se od nelagode izazvane riječima i djelima novoizabranoga 45. predsjednika SAD-a branim prelistavanjem literature o šesnaestom.
Valjda ponajprije zato što se Abraham Lincoln stubokom razlikuje od Donalda Trumpa, svakako i po odnosu prema javnosti i demokraciji. Pošteni Abe (tako ga Amerikanci još uvijek nazivaju) u prvoj je debati sa Stephenom A. Douglasom 21. kolovoza 1858. u Ottawi, Illinois, govoreći o tada prevažnom političkom pitanju ropstva, ustvrdio kako je „javno mišljenje sve.
Uz javno mišljenje ništa ne može propasti; bez njega ništa ne može uspjeti“. Navedena misao tiče se odnosa između javnosti i oblika uređenja koji je Lincoln pet godina i tri mjeseca kasnije, na poprištu strašne bitke u Gettysburgu, odredio kao „vladavinu naroda, od naroda i za narod“.
Tvrdnjom iz debate s Douglasom se uz ostalo upozorava na napetost koja obilježava interakciju između dvaju ključnih elemenata liberalne demokracije: vlasti koja treba dolično predstavljati građane i slobodne političke javnosti.
Takva je napetost sve prisutnija diljem svijeta, svakako i u Hrvatskoj i drugim postkomunističkim državama središnje i istočne Europe. Demokracija je u tim zemljama tek izašla iz adolescentne dobi, a već pati od kulturne i političke skleroze, koja se naročito izražava baš u slabostima političke javnosti.
Taj pojam ima tri osnovna značenja: prvo je vezano uz političku publiku kao skup svih građana koji usmjeravaju pažnju na pitanja od općega interesa; drugo se značenje odnosi na načela i norme djelovanja vlasti i političkih institucija, koje treba biti dostupno uvidu građana, osigurati da komuniciranje bude slobodno, a izborna i politička prava osigurana; treće se tiče javne sfere, kao prostora između publike, medija i vlasti i drugih političkih aktera u kojemu se oblikuje javno mišljenje.
U javnoj sferi znanje i informacije na osnovi kojih građani biraju i na druge se načine politički izražavaju trebaju biti svima dostupni; posredstvom medija i na druge načine u njoj se odvija rasprava o politici koja omogućuje da se pojedinci povežu i djeluju kolektivno, pa tako igraju ulogu politički važne snage.
U istinski demokratskom društvu građani trebaju upućivati bitne poruke nositeljima vlasti i drugim političkim akterima, a svakako ih i pozivati na odgovornost, i to ne samo na izborima, nego i raznovrsnim drugim djelovanjem u sklopu javnosti.
Brojne su slabosti političke javnosti u Hrvatskoj. Znakovito je što su one, prema mojem uvidu, posebno prisutne u posljednje tri i pol godine, od kada je zemlja pristupila Europskoj uniji. Njezina svekolika politička elita se nakon toga postignuća pretjerano opustila odnosno zanemarila demokratske zadaće, nalik muževima koji se jako razlijene u razdoblju nakon sklapanja braka.
Prema mojem uvidu, dvije su osnovne vrste (oblika) tih slabosti: prva koja se veže uz izbornu participaciju i druga vezana uz ostale oblike funkcioniranja političke javnosti.
Dramatični su pokazatelji niskoga sudjelovanja na izborima: na izvanredne parlamentarne izbore 11. rujna izašlo je, unatoč njihovoj neizvjesnosti, samo 52,9 posto građana s pravom glasa. To je devet posto slabije od odaziva na redovne izbore u studenome 2015. i čak 23 posto manje od izbora početkom 2000. godine kojima je zapravo, uz entuzijazam mnogih građana, počela konsolidacija demokracije u Hrvatskoj.
Nadalje, na izbore za Europski parlament u svibnju 2014. izašla je samo četvrtina punoljetnih građana, dok je prosjek za sve zemlje EU bio 43,1 posto. Samo su tri države, i to sve iz istočne Europe (Slovačka, Slovenija i Poljska) imale niži odaziv na te izbore od Hrvatske.
Čak i na unutarstranačkim izborima, primjerice posljednjima u SDP-u, bio je slab odaziv članstva. Od navedenih i sličnih činjenica, kao i od ukupnoga trenda opadanja participacije prema kojemu se uskoro može dogoditi da vlast izabere manjina građana s pravom glasa, ne okreću glave samo vodeći političari: zanemarivanje toga problema prisutno je i kod većine novinara i analitičara izbornoga procesa.
Druga vrsta još više obiluje simptomima „zasićenosti politikom“ pa i otuđenosti od politike ustvari prisutne kod većine građana u Hrvatskoj. Ovdje navodim samo neke od tih simptoma koji izgledaju naročito upečatljivi.
Posljednjih godina jako pada broj prodanih primjeraka političkih magazina i dnevnih novina, što je uz druge razloge uvjetovano i među građanima raširenom predodžbom o sterilnosti pa i korumpiranosti mnogih političkih aktera odnosno raširene predodžbe da „političarima ne treba vjerovati“ (slično građani govore i za medije).
Dolazi i do znatnoga smanjenja gledanosti nekih političkih emisija koje su prije imale veliku gledanost. Posebno je štetno opadanje praćenja vijesti i rasprava (npr. Otvorenoga) na HRT-u kao javnom mediju.
Politička satira je u posljednjem razdoblju doista rijetka ptica rugalica u našim medijima, svakako puno mane prisutna nego primjerice u 80-ima. U našim novinama i drugim medijima danas gotovo da i nema satiričara ili novinara koji efektno koriste političku satiru kao što su u „doba mraka“ to činili Miljenko Smoje, Jovan Hovan, Živko Kustić i neki drugi.
Kao izraz slabosti političke javnosti kod nas treba tretirati i prevelike stope odbijanja sudjelovanja građana u istraživanjima javnoga mišljenja. Takva istraživanja, nužno je istaknuti, imaju vrijednu tradiciju u Hrvatskoj: nekoliko uglednih agencija provodi ne samo ankete prije izbora nego i redovna, mjesečna istraživanja javnog mišljenja. Unatoč tome, neki vodeći političari javno izražavaju sumnje u kvalitetu tih anketa i njihovu političku objektivnost.
Zbog navedenih i drugih razloga djelatnost istraživanja javnog mišljenja došla je u velike teškoće, što treba zabrinuti budući da je ona izuzetno važna za stanje demokracije kod nas. Uz ostalo i zato što se anketama dijagnosticira i obznanjuje odnos javnosti prema vodećim političarima, strankama te drugim akterima i institucijama. A taj je odnos općenito obilježen izrazitim nepovjerenjem većine građana prema većem dijelu političkih aktera i institucija…
Klonuće političke javnosti izražava se i u rijetkom održavanju masovnih protesta na javnim mjestima kod nas, u usporedbi s razvijenim demokratskim državama, primjerice Francuskom ili Italijom. Velike demonstracije na ulicama i trgovima gradova, kada se i dogode, što se tiče zahtjeva, vlastodršci ignoriraju.
Primjeri za to su skup 30.000 građana na splitskoj rivi prije dvije godine koji je organizirala navijačka skupina Torcida, kao i prosvjed održan u organizaciji Udruge roditelji u akciji 1. lipnja ove godine na središnjem trgu u Zagrebu kao podrška građana reformi obrazovanja koju je vlast ugrozila.
Osnovni ciljevi oba skupa, pokazalo se, nisu realizirani: vodstvo HNS-a nije odstupilo, a reforma obrazovanja je zapravo anestezirana – nije nastavljena istim idejama i s jednakim vodstvom. Civilno društvo kao izuzetno važan čimbenik političke javnosti je također uglavnom u teškoćama.
Više udruga i aktera kulturne i intelektualne scene ipak uspijeva podići branu pred poplavom političkoga primitivizma i ekstremizma, što se u prvim mjesecima ove godine pokazalo vezano uz grube napade na institucije zadužene za medije i uopće pokušaje korjenite promjene povijesne i ideološke matrice društva koje je politički sponzorirala Karamarkova Vlada.
Svakako treba upozoriti i na izrazitu, povijesno i ideološki crno i crveno obojenu, podijeljenost političke javnosti u Hrvatskoj. Predvodnici tih opcija uglavnom funkcioniraju kao ovnovi na brvnu: nastoje srušiti suparnike, koje doživljaju kao puke neprijatelje.
Doista je malo kod nas volje za argumentirani dijalog, onakve kakvu je u emisiji „Nedjeljom u dva“ 4. prosinca i u drugim prilikama (npr. međusobno ipak uvažavajuća komunikacija sa Zlatkom Hasanbegovićem) pokazao pisac Slobodan Šnajder.
Mnogi vodeći akteri s obje strane kulturne i političke barikade su sigurni, uostalom kao i Šnajder, da ih se ne može ponukati da promijene svoja uvjerenja, ali je ovdje doista malo onih koji su unatoč tome otvoreni za snošljivi razgovor s drukčijemislećima. Bez takvoga dijaloga, međutim, nema demokratske javnosti.
Za dijalog pak treba osigurati uvjete. Nužno je usuglasiti se već jednom da postoje različiti načini doživljavanja i izražavanja domoljublja. Nadalje, složiti se da su baš svi zločini u posljednja dva rata, bez obzira na to tko ih je i gdje počinio, zločini, a da sve žrtve tih zločina treba humano tretirati kao žrtve.
Po mome mišljenju, treba biti oprezan s daljnjim izjednačavanjem za kojim na desnici postoji snažan poriv. Naime, smatram da za razliku od partizana predvođenih komunistima koji su unatoč prevladavajuće autoritarnoj praksi postigli mnoge blagotvorne učinke, ustaše ovom narodu nisu donijeli baš ništa dobro; totalitarizmi kod nas ne samo što nisu bili isti nego socijalistički režim uglavnom nije ni bio totalitaristički. Ali i o posljednjem treba voditi razgovor u javnosti.
Bez obzira na sve prisutnije intelektualno i moralno pustošenje, pokazuje moje iskustvo, u Lijepoj Našoj ima osoba spremnih za takav dijalog. Za njega, kao i za sve važno u životu, ipak postoje neke granice. Kako dobrohotno razgovarati s onima koji podržavaju ili opravdavaju postavljanje ploča s natpisom „Za dom spremni“ u Jasenovcu?!
Teško je normalno razgovarati s dužnosnicima, novinarima i aktivistima koji poriču bjelodane činjenice, odnosno kritiziraju tuđa mišljenja i pokreću javne optužnice a da prethodno nisu potvrdili je li uopće u medijima točno prezentirano što je određena javna osoba rekla.
Afera zbog navodnih izjava Rade Šerbedžije vezanih uz Domovinski rat, okrivljenike Haaškoga suda i druga pitanja zasnovana je na krivim navodima iz srbijanskih medija (tabloida). A oni više boluju od hepatitisa nego naši mediji. Sa stavovima čuvenoga glumca o Jugoslaviji, koji se samoodredio da je „bio i ostao sin hrvatskoga partizana“, mnogi se ne slažu, pa ni ja s nekima od tih stavova, ali valja braniti i obraniti pravo ljudi da imaju i izražavaju mišljenja o političkoj prošlosti.
Slabljenje političke javnosti kod nas uvjetovano je širenjem teškoća liberalne demokracije sa Zapada na Hrvatsku i druge tranzicijske države istočne i središnje Europe. I kod nas je sve izraženija sprega cinične političke elite s multinacionalnim kompanijama i krupnim biznisom te utjecajnim vlasnicima i upravljačima medija pa demokratsko izražavanje građana postaje manje važno.
A i to izražavanje, kad dođe na vidjelo, nerijetko mutira u govore i napise mržnje, što se posebno događa na nekim internetskim portalima i društvenim mrežama.
Unutarnja je uvjetovanost, po mome mišljenju, ipak prisutnija od vanjske. S jedne strane su objektivne teškoće formiranja snažne političke javnosti i demokracije vezane uz rat i njegove posljedice te uz to vezane podjele. U to spada i traumatičan proces tranzicije od autoritarnog prema demokratskom društvu, kao i negativni učinak dugotrajne i repetirajuće krize na građane kojima je „svega dosta“, a osobito politike i političara.
S druge strane je okolnost da politička elita u Hrvatskoj nije uspješno provela zadaće suzbijanja velikih društvenih problema i modernizacije zemlje; ona se po svojoj uglavnom ubogoj meritornosti i efikasnosti zapravo i ne može smatrati istinskom elitom.
Naime, većina njezinih pripadnika nije dostatno stručna te – riječima Maxa Webera – živi od politike, a ne za politiku.
Limitiranje funkcija stranaka na konzumaciju vlasti i regrutaciju dužnosnika, održanje kontinuiteta političke podobnosti iz bivšega sustava, širenje korupcije i druge negativnosti prisutne kod većine pripadnika političke kaste ostavljaju teške posljedice na javnost.
Mnogim političarima izgleda odgovara da samo dio građana periodično izlazi na izbore, pa da tako ishode surogatni legitimitet koji im omogućuje vladanje dominantno u prilog partikularnim prohtjevima.
Takav pristup izraz je zablude i(ili) zloporabe zbog koje proklamirana vladavina (od) naroda nije i za narod. Demokracija se tako uglavnom svodi na praznu ljušturu bez sadržaja. Lišena demokratskoga sadržaja i pripadajuće velike potpore u mišljenju javnosti, nijedna inicijativa vlasti, koliko god, stvarno ili naizgled, bila usmjerena općem dobru, ne može imati uspjeha.
>> Dobitnik Nobelove nagrade: Ako EU želi opstati, mora odustati od tog trenda