Nakon sjednice dubrovačkog Gradskog vijeća, koje je u jednom od zaključaka obvezalo gradonačelnika Andru Vlahušića da vrati pse koji su pod okriljem mraka odvedeni sa Žarkovice, volonteri i svi koji su stali u zaštitu napuštenih životinja lakše dišu.
A sve je počelo još za mraka. Iako je Društvu za zaštitu životinja Dubrovnik iz tvrtke Sanitat stigla najava kako će se u ponedjeljak 21. prosinca psi sa Žarkovice seliti u azile diljem Hrvatske, umjesto najavljenog dolaska u ranim jutarnjim satima, Grad Dubrovnik odlučio je kako će preseljenje pasa obaviti u gluho doba noći, kad svi spavaju.
Spavaju i psi, ali kao da je nekoga iz Grada briga kako su se osjećali kad su ih nepoznati ljudi počeli hvatati, trpati u neke male kutije, odnositi u aute. Kažu iz gradonačelnikova protokola kako je to napravljeno na zahtjev policije, koja je sve osiguravala, i to iz sigurnosnih razloga.
Uplašili se ljudi koje povezuje ljubav
Koji su to sigurnosni razlozi, zar su se uplašili volontera koji su najavili da pse neće dati, svojih sugrađana koji su najavili dolazak na Žarkovicu i podršku tim istim volonterima? Pa sve je uredno prijavljeno, zar su sumnjali da se ne mogu nositi s nečim na što očito nisu naučeni – s ljudima koje povezuje samo ljubav prema psima koji se ne mogu sami braniti.
U Gradu i dalje ponavljaju kako oni nisu ništa krivi, kako samo provode odluku Ministarstva poljoprivrede, odnosno veterinarske inspekcije. A gdje su bili sve ove godine, kad je ista inspekcija donosila ista rješenja po kojima je Grad bio obvezan graditi sklonište? No, zato će se pohvaliti kako su u pet godina za hranu potrošili nešto više od tri milijuna kuna. Što je to u odnosu na novac potrošen na ovogodišnje božićno uređenje Grada? Jednako tako, pohvalit će se kako su čak jedne godine na plaće radnika koji su tri mjeseca radili u azilu potrošili 231.000 kuna. A što sa svim ostalim godinama, Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik već 15 godina brine se da na ulicama grada nema napuštenih životinja. Reći će kako su sve te godine pomagali volonterima koliko su mogli. Kao da je to posao volontera, a ne gradskih službi. Postojale su te službe svih proteklih godina, netko je u tim službama dobivao i plaću, ali se nisu pretrgli od posla. Imali su volontere koji su bili uvijek na raspolaganju – noću, po kiši, buri, suncu. I mogli su ih ucjenjivati s vječnim obećanjima kako će gradnja azila uskoro početi.
Volonteri im vjerovali
To su napravili i početkom godine, kad je veterinarska inspekcija prvi put donijela rješenje da Grad mora imati odobreno sklonište. Vjerovali su volonteri čak i kad je Grad mjesecima iza toga potpisao da će životinje iz Dubrovnika u splitski azil. Sve dok iz tog istog azila nisu prvi put došli po pse na Žarkovicu. Spominjao se tada neki aneks ugovora, koji nitko nije vidio, ali ponovno i gradnja azila. I dok su se u Gradu razbacivali obećanjima, opet su radili volonterima iza leđa. Ljudima kojima su za zasluge dodjeljivali i godišnje nagrade. A sad su im zaprijetili i policijom.
I dok svi čekaju kako će gradonačelnik provesti odluku Vijeća, misli im bježe do Splita, Šibenika, Medulina, Pakraca. Tko će ove noći zagrliti njihove pse?
zbrinuti pse kriminalce u kavez.