Granica Hrvatske i Srbije nije Dunav, već katastarska općina

Hrvatska i Srbija mogle bi u jesen ponovno započeti razgovore o granici, doznajemo iz diplomatskih izvora. Iz MVP-a su nam pak potvrdili kako je započeo proces sastavljanja komisija za granice, što je potvrđeno i odlukom Vlade iz lipnja, a što je preduvjet nastavka razgovora. Signali iz Srbije da bi se ponovno mogli pokrenuti razgovori stigli su prije nekog vremena, što nam je ranije naznačila i ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić.

Greška u argumentaciji

Srpska strana svoj je “poziv” javno poslala preko zamjenika ministra vanjskih poslova Gordana Aleksića koji je pak ustvrdio kako Vukovarska i Šarengradska ada pripadaju Srbiji jer granica s Hrvatskom ide sredinom Dunava, kao što je slučaj u razgraničenju Njemačke i Austrije. U tu tvrdnju nije teško na prvu povjerovati – zaista, međunarodno pravo kaže da, kada je rijeka granica, crta razgraničenja ide njezinom sredinom ili pak sredinom plovnog puta, osim ako se države drugačije ne dogovore. Međutim, tendenciozna greška u srpskoj argumentaciji jest ta da granica Hrvatske i Srbije – nije Dunav.

Hrvatski stav u svim teritorijalnim sporovima je isti – republičke granice u SFRJ trenutkom osamostaljenja postale su međunarodne. Međunarodno pravo podržava taj stav, kao i zaključci Badinterove komisije. U bivšoj državi republičke granice nisu bile određene na terenu, već je državno zakonodavstvo upućivalo na republičko. A zakonodavstvo SR Hrvatske, kao i SR Srbije, ali i SR Slovenije jasno je kazalo kako “teritorij republike čine općine koje pak čine katastarske općine”. Princip katastra nije mogla zanemariti čak ni kompromitirana arbitraža sa Slovenijom.

Zašto onda Srbija, uz Šarengradsku i Vukovarsku adu, svojata još neke ade i eksklave te područja oko Apatina i Sombora, pogotovo kad se zna da je s Hrvatskom 2001. potpisala Protokol o načelima za utvrđivanje granice u kojem je rečeno kako će se utvrditi precizan smjer protezanja postojeće granice prema katastru i relevantnoj dokumentaciji?

Prema katastru, na lijevoj, “srpskoj” strani Dunava Hrvatska ima 11.500 hektara zemljišta, dok Srbija na desnoj, “hrvatskoj” strani ima 900 hektara. Problem seže u period mirne reintegracije kad su se srpske snage povlačile iz Hrvatske. Povlačenje nije bilo potpuno – snage su došle samo do Dunava i – ostale. Hrvatska svako malo diplomatskom notom obavještava Srbiju da drži hrvatski teritorij.

Bilateralni razgovori o granici započeli su 2003. kad su osnovane i ekspertne skupine. Geodeti su uspoređivali srpski i hrvatski katastar počevši od tromeđe BiH, Hrvatske i Srbije. Poklapao se u potpunosti. Razlike su bile najviše 10-ak metara i bile su uzrokovane razlikama u detaljnosti karata.

Granica je tako potvrđena do Bačke Palanke. No Srbija tu staje i odbija primjenjivati katastar te traži da granica ide sredinom Dunava, pozivajući se na privremenu i nikad zaživjelu te jednostrano donesenu odluku vojvođanske skupštine iz 1946. I tu nastaje zastoj.

Prije godinu dana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i tada srpski premijer

potpisali su deklaraciju u kojoj je jedna od točaka bila ta da se treba pristupiti pregovorima državnih komisija o određivanju granične crte na osnovi međunarodnog prava. Srpska je strana “ponudila” preko medija da se granica riješi bilateralno ili arbitražom. No za Hrvatsku arbitraža više nije opcija, doznaje se.

Pred međunarodni sud

– U načelu Hrvatska nije protiv arbitraža kao načina legitimnog rješavanja sporova, no, nažalost, pokazalo se kako se ona lako može kompromitirati i ne vidimo zašto bismo još jednom pokušali taj eksperiment. Nema zapreke da spor stavimo pred međunarodni sud koji ima bogatu praksu i ponavlja načelo da granice koja je postojala u trenutku raspada neke države postaje međunarodna granica – kaže naš izvor.