Jedno valja priznati slovenskoj politici, da je prema Hrvatskoj jedinstvena od slovenskog i hrvatskog osamostaljenja.
Zapravo, bilo je slovenskog ponižavanja Hrvatske i Hrvata i za vrijeme Jugoslavije, jer su se u Sloveniji i tada mnogi osjećali nadmeno, napredno u odnosu na ostatak Jugoslavije. Iako to nije generalni stav i osjećaj cijelog naroda, ali jest dobrog dijela njegove elite.
Ucjena
Upravo se takav stav zaoštrio, i na površinu potpuno izašao odmah kad su se dvije jugoslavenske republike osamostalile kao samostalne države. I od tada do danas Slovenija sve vrijeme ima samo jednu konstantu prema Hrvatskoj – ucjena i ucjena, i samo ucjena. Te ucjene jedino mogu malo tonalitetom varirati, ali ucjena je stalno na stolu. Zato i ne čudi najnovija ucjena slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca, da se Hrvatsku ne smije pustiti u Schengen ako ne primijeni arbitražnu presudu oko hrvatsko-slovenske granice.
Taj Erjavčev poziv ne samo da nije diplomatski, nego je i posve u suprotnosti s međunarodnim pravom. Ali briga Erjavca koji od početka svog mandata na najsiroviji način pokazuje totalnu aroganciju prema Hrvatskoj. Iako bi njegov posao kao vodećeg slovenskog diplomata trebao biti upravo suprotan, da bude čovjek u slovenskoj vlasti koji bi trebao držati stalno otvorena vrata za dijalog. Erjavec, međutim, ide tako daleko da je nedavno javno izjavio kako on uopće ne bi primio hrvatskog premijera, da je na mjestu slovenskog premijera Mire Cerara. I tako se nastavlja javno huškanje protiv Hrvatske i Hrvata, ne samo u vrhu slovenske politike, nego u posljednje vrijeme opet i u slovenskim medijima, koji su očito na zadatku propagande, a ne da rade svoj profesionalni posao.
Politika huškanja
Slovenska politika huška protiv Hrvatske već 27 godina, i nikako da shvati da od tog huškanja neće biti ništa. Ucjenjivali su nas kad smo trebali ući u NATO, pa smo ušli. Isto se dogodilo i s ulaskom u EU, pa smo ušli. Tako ćemo ući i u Schengen, bez obzira na slovenske ucjene. Pri čemu najnovije događaje treba staviti obavezno i u širi međunarodni kontekst, gdje je Slovenija potpala pod njemačko-ruski utjecaj, a Hrvatska pod američki. No sjetimo se samo kako je Slovenija dobila šamare od Amerike za NATO i EU, a i Amerikanci su zaslužni što se razotkrilo kako Slovenci podlo kontaminiraju arbitražni postupak.
Slovenska politika sama je sebi zabila autogol, jer od početaka slovenske neovisnosti Slovencima trubi u uši o područjima koja su sigurno slovenska, a ne hrvatska, o cijelom Piranskom zaljevu, o izravnom izlazu i doticaju slovenskog mora s otvorenim, a da ne spominjem dalje kako se dugo vrtio slučaj s Ljubljanskom bankom. Imala je i Hrvatska svojih teških propusta, gdje nije na vrijeme i s pravim argumentima išla protiv slovenskih, gdje smo stalno bili u nekom zaostatku u odnosu na njih, gdje se nije slušala struka, nego je politika pokušavala mimo struke, posebno u Račanovo doba. Najdublji trag u takvoj ucjenjivačkoj politici prema Hrvatskoj ostavio je najdugovječniji slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.
Većina Slovenaca voli Hrvatsku
Zato i ne čudi kad je prije objave arbitražne presude javno rekao da Slovenija u Piranski zaljev treba poslati svoje jedini vojni brod i kupiti još njih nekoliko. Kao da Hrvatska i Slovenija nisu u EU, kao da nismo članice NATO-a, kao da se spremamo za neki novi rat?! Slovenski odnos prema Hrvatskoj sasvim se jasno očitovao onog trenutka kad je slovenska vojska 1991. okupirala hrvatsku Svetu Geru. Bio je to mali, ali vrlo simboličan pokazatelj smjera slovenske politike. Slovenija je svoju poziciju zemlje koja je ranija ušla u NATO i EU debelo htjela naplatiti, i rješenjem granice, odnosno grabežom hrvatskog teritorija, ali i drugim bilateralnim sporovima, sve na štetu Hrvatske.
Hrvatska politika u tome se često nije dobro snalazila, a i bilo je razmimoilaženja, već prema tome tko je na vlasti, dok su se u Sloveniji vlasti mijenjale, ali je politika bila ista, samo je netko u ratne i huškačke bubnjeve lupao jače, a netko malo lakše. Ovo najnovije huškanje ima samo jedan cilj, prikriti gotovo totalni slovenski poraz u arbitražnoj presudi oko granice.
To sam pisao odmah, i opet ponavljam, da je Slovenija debelo izgubila, ali oni neće dati ostavke, nego će otvoriti novi rat s Hrvatskom, samo da doma skupljaju bijedne bodove. Srećom, većina Slovenaca voli Hrvatsku i dolaze na more, i slovenski su vatrogasci pomogli Dalmaciji. To je najvažniji kapital!
Jedini koji je bio protiv ucjenjivanja EH je bio pok. Drnovšek (izsiljevat HR, moralna beda...), ali... Pogledajte, parafirani i nikad potpisani niti ratificirani sporazum D-R - Drnovšek je na "finjaka" skoro postigao više nego što arb. sudište dodijelio SLO. I to kako - teniski turniri hrv. i slov. pol. elite, stimmung macher je bio Letica, koju godinu kasnije u totalno suprotnoj ulozi da izaziva konflikt kraj Sv. Gere odjeven u bana Jelačića, pa onda jedni protiv drugih, malo Velenje, malo Zagreb, pa kokteli, fina klopica i dr. I na jedvite jade je prof. dr Smerdel, tadašnji savjetnik Vlade za Ustav nekako nagovorio pok. Račana da odustane jer krenuo "pravo" kontra Ustava, da se RH oduzme blizu 150 km 2 teritorijalnog mora i pretvori u otvoreno more, e da bi SLO dobila dimnik. Tako da ucjena SLO i nije najveće zlo, zar ne?