Granica između Federacije 
i Republike Srpske ide 
nam posred kuća, bunara, dvorišta, njiva i groblja

Bilo je to potkraj lipnja, kad je kod šljunčare Jagmeč nastala strka. Mobitel, papuče i sunčane naočale 38-godišnjaka iz Oštre Luke bile su na obali, a njemu ni traga ni glasa. Njegovi su prijatelji alarmirali sve živo, uključujući policiju. Ali organi reda iz desetak kilometara udaljenog Orašja nisu mogli doći i vidjeti što se događa jer taj dio Oštre Luke, sela u kojem je isključivo hrvatski živalj, nije u njihovoj nadležnosti.

Daytonskom granicom, povučenom prije 21 godine, ovo je selo u Bosanskoj Posavini rascijepljeno na dva dijela, na Federaciju i Republiku Srpsku, pa su pravo izlaska na teren na šljunčaru imali policajci iz ove potonje bosanske tvorevine.

Otkako je granična crta povučena, sve do danas nije bilo političke volje da se ta suluda podjela ispravi pa nevidljiva granica između dvaju entiteta u Oštroj Luci prolazi kućama, dvorištima, njivama, ali i seoskim grobljem na kojem ima pokojnika čiji je dio tijela u Republici Srpskoj, a dio u Federaciji.

Katolička crkva svetog Leopolda Bogdana Mandića, koja se nalazi pokraj groblja, daytonskom je podjelom završila u Republici Srpskoj. Nelogičnost daytonske granice očituje se i u tome da dio sela koji je pripojen Republici Srpskoj administrativno pripada u ratu nastaloj općini Donji Žabari, s kojom Oštra Luka uopće nije teritorijalno povezana.

Između njih je selo Obudovac, koje pak pripada općini Šamac. Sama Oštra Luka katastarski je podijeljena na tri općine – Orašje, Donje Žabare i Šamac. Na ulazu u selo s federalne strane nalazi se ploča s latiničnim natpisom, a kad u Oštru Luku dolazite iz smjera Republike Srpske, nikakvog natpisa nema jer bi u tom slučaju najprije bio ispisan ćirilični.

– Sad smo u Federaciji, al’ druga strana ceste nije – tumači nam Josip Pejić zvani Joso dok sjedimo u kuglani Cadillac u Oštroj Luci, u Školskoj ulici.

Dižemo se i s njime odlazimo na drugu stranu ceste pa propitkujemo kamo smo u tih nekoliko koraka stigli. Zastajemo ispred katnice na broju 9, a u dvorištu u kojem je ona nalazi se i prizemnica iz koje, nakon što je Joso nekoliko puta zazvao: “Buuvaaa”, proviruje Luka Brašnić:

– Kad moj otac Marijan poželi iz ove manje kuće otići u katnicu do moje majke Ane, ja stanem na sred dvorišta, povučem crtu, i kažem: Plati carinu. Jer baš ovo naše dvorište siječe daytonska granica pa smo pola u Federaciji, a pola u Republici Srpskoj, gdje su nam i gospodarske zgrade – kaže Brašnić vukući cipelom po tlu kako bi nam pokazao gdje prolazi ta nevidljiva granica.

– Stavljali su nam ispred kuće kolčiće, bili SFOR-ovci i tu po dvorištu nešto premjeravali, otišli oni, a kolčići nestali – smije se Luka.

– Oni zabijali, narod vadio i na kraju im dojadilo pa su odustali – dodaje Pejić.

Berislavu Šošiću, vlasniku mlina “Ivo&Bele”, Dayton je presjekao tvrtku pa se Šošićevi silosi se nalaze u Republici Srpskoj, a uredi nasuprot njima, s druge strane ulice u Federaciji.

– Mi Hrvati ne znamo voditi politiku i politika ovdje vodi nas – kaže.

Kome plaćate porez?, pitamo Šošića. Odgovara da sva davanja idu Federaciji, odnosno općini Orašje, kamo idu i k liječniku i kojoj cijelo selo plaća i struju, a vodovod i kanalizaciju i nemaju.

Na karti povučena linija koja je prešla preko sudbina ljudi donijela je problema ovdašnjim poljoprivrednicima, koji su imali nesreću da im je kuća u jednom, a njiva u drugom entitetu. A takva je kombinacija preduvjet da vlasniku, bez obzira na to koliko zemlje obrađuje i što sve proizvodi, poticaje neće isplatiti nitko.

Da bi ih dobio od Federacije, zemljište se u njoj mora i nalaziti, da bi ih isplatila Republika Srpska, potrebno je imati njezine dokumente, a svi stanovnici Oštre Luke imaju dokumente Federacije, zbog čega su oni stanovnici Oštre Luke koji su u “srpskom dijelu” ostali i bez prava na obnovu u ratu uništenih kuća.

– Da bi se ovo sredilo, mora se mijenjati Ustav. Hrvati su za, Srbi i Bošnjaci baš i ne, jer bismo tim izmjenama mi Hrvati dobili neka prava koja sada nemamo – tumači Joso Đurčević, donedavno predsjednik mjesne zajednice Oštra Luka.

Ispričao nam je on i kako je županija posavska imala projekt za čišćenje korita Tolise, rijeke koja se ulijeva u Savu. Kad su došli do groblja u Oštroj Luci, morali su stati s radovima jer su prešli granicu. I tako je taj dio korita ostao neočišćen jer Republici Srpskoj nije bio prioritet:

– Ne mogu ja reći da imamo ikakvih problema sa Srbima jer ih nemamo. Ali, njihovi dužnosnici ovamo niti dolaze niti pokazuju interes. Na teren dolazi samo njihova policija, i to po pozivu, kada se nešto dogodi – kaže Đurčević, čija se kuća također nalazi u Republici Srpskoj.

No, nitko ne zna odgovoriti čija bi policija došla na očevid kad bi se, ne daj Bože, kakva nevolja dogodila u dvorištu Brašnićevih. Najprije bi uz pomoć GPS-a trebalo ustvrditi s čije strane granice je to bilo.

– Prije desetak godina osnovana je Komisija za razgraničenje u kojoj su predstavnici sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. Ona je trebala razriješiti sve ove zavrzlame, ali nikada nije zaživjela – objašnjava Pejić vodeći nas po svom selu za koje kaže da jedno od najvećih u Bosni i Hercegovini i koje je u ratu držalo deset kilometara dugu prvu crtu obrane.

Iz Federacije u Republike Srpsku i obrnuto putem nailazimo na Luju Vinković, 70-godišnjakinju koja za život još uvijek zarađuje pletući košare od šiba.

– Mora se od nečeg živit’ – sliježe ramenima, a potvrđuju to i njezin nećak Pavo, koji sa suprugom Matijkom također pravi košare.

Vinkovići žive u federalnom dijelu Oštre Luke i samo odmahuju glavom kad im se prispomene daytonska granica, čija je apsurdnost na vidjelo izišla i za prvog, i jedinog, popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini nakon rata.

U dio Oštre Luke koji je pripojen RS trebali su doći popisivači iz općinskog središta tog entiteta, što u selu nikako ne bi bilo dobro prihvaćeno pa se su se dvije strane dogovorile da popisivači Srbi u Luci zađu samo u nekoliko kuća, gdje se znalo da domaćini neće imati ništa protiv njihove prisutnosti. Većinu popisa naposljetku su odradili sami mještani. Tako je popisivačima iz RS predan sređeni popis koji su oni priložili, i naplatili, kao da su ga sami odradili.

– Sela u istočnom dijelu prijeratne općine Orašje – Jenjić, Kopanice i Lepnica – također su pripojena Republici Srpskoj pa su oni iz Jenjića htjeli odvoziti smeće, a inspektorica je prijetila nekakvom kaznom. To im na kraju nije pošlo za rukom jer, da su ljudi pristali, ispalo bi da priznaju tu crtu – govori Joso Đurčević.

Ratne su posljedice ovog kraja naslonjena na granicu s Hrvatskom, kojima je kumovala i imaginarna granica, odlazak je Hrvata iz Posavine. Josip Pejić dobro se sjeća da je njegovo selo prije rata imalo 3043 stanovnika, sad ih je, s iseljeništvom, oko dvije tisuće.

– U nas je 807 kuća, a u svakom razredu u školi samo po deset-petnaest đaka. Otiđoše ljudi po Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj... – govori.

– U selu ne spava više od 900 ljudi, ne moš’ računati one koji povremeno dolaze – dodaje Berislav Šošić.

Obojica strahuju da će raseljavanja ovdašnjeg življa nakon nedavnog uhićenja desetorice pripadnika HVO-a iz Orašja biti još. Iz njihova su sela dvojica uhićenih, general Đuro Matuzović rodom je iz Oštre Luke, u ratu mu je bila uništena kuća i priča se da se to dogodilo zato što nije dopuštao vojnicima da čine zločine.

Iz sela je i također uhićeni Tado Oršolić, u ratu zapovjednik policije, poslije ministar unutarnjih poslova posavskog kantona. I za Matuzovića i za Oršolića suseljani kažu da nije moguće da su njih dvojica išta skrivili, a ako je kakvog zla bilo, neka odgovara onaj tko ga je napravio. 

>> Inzko: Opstanak Bosne i Hercegovine ugrožavaju negativni trendovi iz Republike Srpske